Gotovinu je bivši predsjednik, po kazivanju glavne haške tužiteljice, vidio u hrvatskoj metropoli i to – pod policijskom pratnjom. Mesić danas tvrdi da to nema veze s istinom
»Čista neistina«
Umirovljeni predsjednik Mesić kazao nam je, o toj informaciji del Ponte otprije osam godina, da ne zna »o čemu gospođa govori«.
Gotovina je bio upleten i u smjenjivanje Joška Podbevšeka s čelnog mjesta POA-e zbog slučaja Helene Puljiz. Podbevšeku je Mesić uskratio supotpis čime je ovaj praktično morao dati ostavku, ali se tome izvjesno vrijeme opirao Sanader. Premijer Sanader i ministar vanjskih poslova Žužul zatražili su 1. prosinca 2004. godine od američkog veleposlanika Ralpha Franka i britanskog mu kolege Johna Ramsdena da izvrše pritisak na Mesića ne bi li ovaj povukao svoju odluku. Mesićev napor da se smijeni Podbevšeka Sanader i Žužul tumačili su kao upletanje u napore da se uhiti Gotovinu, a predsjednik Republike je prema njima slučaj Puljiz nastojao prikazati kao udar na njega, a zapravo se radi o praćenju Gotovine, tumačili su veleposlanicima. I Frank i Ramsden su odbili njihov prijedlog i objasnili da ne mogu kod Mesića intervenirati za Podbevškea jer bi to bilo izravno upletanje u unutarnje hrvatske poslove. U depeši se, inače, zaključuje da je suradnja sa SAD-om i Velikom Britanijom poboljšana, ali da će Sanaderu biti potrebna sva snaga da uvjeri Mesića da ne miče Podbevšeka.
Mesić za taj pokušaj Sanadera i Žužula kod dvojice veleposlanika nije znao, a »da sam imao tu informaciju oni bi svoju porciju dobili javno, ne bih im ostao dužan«, kazao nam je jučer Mesić.
– To nema veze s istinom. Antu Gotovinu sam sreo jednom i to dok je bio aktivan časnik, prije nego što sam ga umirovio, kazao je za naš list Mesić i dodao da ne zna zašto je to del Ponte govorila veleposlanicima, je li riječ o nekoj njenoj špekulaciji ili je htjela biti uvjerljivija. I tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin je demantirao da je Gotovina bio pod ikakvom policijskom pratnjom.
– Od trena Gotovininog bijega policija je intenzivno tragala za njim i reagirala na svaku dojavu. Niti u jednom slučaju nije bilo utvrđeno da je Gotovina u Hrvatskoj, a otkako je uhićen i otkako je u Haagu niti jednom nije bilo rečeno da je za vrijeme bijega bio u Hrvatskoj, kazao je Lučin navevši da je tvrdnja Del Ponte »čista neistina«.
Amatersko tužiteljstvo
Prema Osoriu Tužiteljstvo se spremalo prozvati Hrvatsku za nesuradnju na tehničkoj osnovi i to u slučaju Bobetko, ako Hrvatska ne postupi u skladu s optužnicom, i to čak i ako Haški sud zaključi da Bobetko zbog zdravstvenih razloga nije sposoban za suđenje. Osorio je upozorio američkog diplomata da pogrešna prosudba u slučaju Gotovina narušava vjerodostojnost Suda i to u trenutku povećanih tenzija u odnosima s Hrvatskom zbog njenog odbijanja da preda dokumente o hrvatskoj umiješanosti u bosanskohercegovački rat. Način na koji Tužiteljstvo radi u slučaju Gotovina Osorio je nazvao amaterskim.
Iz američkog je veleposlanstva 23. prosinca 2003. godine odaslana depeša u kojoj je kratko opisan svaki član nove vlade Ive Sanadera. Jedini političar koji nije iz izvršne vlasti a koji je spomenut u toj depeši je predsjednik Sabora Vladimir Šeks. Za njega se navodi da će biti veoma važan čovjek za Sanaderovo vladanje, ali i da je, iako nikad optužen, simbol Tuđmanove ere. Za Šeksa se navodi i da ima smisla za ironu, pa je tako nedavno, na jednom društvenom događaju pozdravio političkog tajnika američkog veleposlanstva kazavši »zdravo, ja sam reformirani Šeks«.
Zajamčena tajnost
O slučaju Gotovina i odnosima s Haškim sudom ima još zanimljivih podataka u depešama. Ivo Sanader je 19. prosinca 2003. godine, četiri dana prije nego što će postati premijer, telefonski razgovarao s Carlom del Ponte. U razgovoru je naglasio želju za punom suradnjom s Haškim sudom zbog čega je Carla del Ponte bila »ekstremno sretna«. Istoga dana, prije telefonskog razgovora, sastali su se Miomir Žužul koji je za koji dan preuzeo dužnost ministra vanjskih poslova i Osorio. Zadatak Žužula bio je dobivanje jamstva da javnost neće saznati za razgovor Sanadera i Del Ponte, jer Sanaderu u tom trenutku nije odgovaralo da javnost za to zna. Osorio je to zajamčio, a Žužulu je pohvalio suradnju s Jakšom Muljačićem koji je tada vodio Ured Vlade za suradnju s Haškim sudom i Mladenom Bajićem, glavnim državnim odvjetnikom. Sanader je Del Ponte kazao kako će zadržati Muljačića, dok za Bajića baš i nije bio siguran, iako u tom času nije imao planova za njegovu smjenu.
Dokumenata iz razdoblja podizanja optužnice protiv Gotovine, njegova bijega i političkih turbulencija koje je slučaj izazvao u Hrvatskoj zasad nema, a u zbirci WikiLeaksovih depeša iz američkog veleposlanstva u Zagrebu postoji velika praznina – nema niti jedne depeše od kraja 1995. godine pa do početka 2003. godine.