Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 2
Sutra: 17° 17° 2
15. rujna 2019.
Ispis članka: PREDRAG FRED MATIĆ Jedini sam zastupnik u Europskom parlamentu koji je bio zatočenik konc-logora - Novi List

NoviList.hr

PREDRAG FRED MATIĆ Jedini sam zastupnik u Europskom parlamentu koji je bio zatočenik konc-logora

Heroj Vukovara i SDP-ovac

3. lipanj 2019 16:50

Napisao: Boris Pavelić

Objavit ću u lipu kolika će mi biti plaća. A mandat sam osvojio preferencijalnim glasovima i dobio sam više glasova nego nekoliko drugih branitelja zajedno - kaže nam Predrag Fred Matić

»Žao mi je ljudi koji odbijaju izaći iz rata. Velik dio njih u ratu je našao sebe. Tko bi se od njih vratio u anonimnost razdoblja prije 1991. godine? Rekao sam im to otvoreno - Predrag Fred Matić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Građani, imam za vas lošu i dobru vijest. Loša je da smo najgori u Europi. A dobra - da gori ne možemo biti, i da možemo samo prema gore. Ja vam neću, kao neki drugi, obećati da ćemo biti najbogatija zemlja Europe. Ali ako bismo se uhvatili i nesretnog broja 13, da se uvalimo negdje oko Iraca, ova bi zemlja procvjetala.

Tako je Predrag Fred Matić govorio u kampanji za europske izbore - i pobijedio. A kada ga pitate je li njegova generacija šezdesetih, koja je iznijela rat i poraće, uspjela ili nije - jer joj počinje vrijeme sabiranja - odgovara:

- Žao mi je što ne vidim perspektivu za svoje dijete. Ako je naša generacija ‘žrtva’ rata i poraća, da smo bar djeci uspjeli utabati put. Ali, kad imaš ‘Klub Osječana’ u Irskoj, kad u Vukovaru živi trećinu manje ljudi nego što je prijavljeno, ako Osijek ima jednak broj stanovnika kao prije trideset godina - to je poraz, izgubio si. Tu nismo uspjeli.

Polovni fićo

S herojem obrane Vukovara i novoizabranim zastupnikom u Europskom parlamentu razgovor smo započeli od ‘prethistorije’ - prije rata.

- Rođen sam 1962. U Osijeku sam 1986. završio Pedagoški fakultet. Na faks sam putovao iz Vukovara, pola sata vožnje. Iz radničke sam obitelji: otac je radio u Borovu, majka medicinska sestra. Detalj o roditeljima: kada su im u progonstvu u Požegi nudili srpski stan ili kuću, odbili su. Nisu htjeli u tuđe. Uselili su tek u prenamijenjeni prostor Zavoda za zapošljavanje. S dva kofera šezdesetih su došli u Vukovar, da bi iz njega 1991. godine, opet s dva kofera - hajde, ovaj put i s polovnim ‘fićom’ - morali otići. No vratili su se među prvima, 1999. godine. Majčin otac poginuo je u partizanima, nekoliko mjeseci nakon rata, u rujnu ili listopadu 1945. godine, ganjali su zaostale četnike. Majka je imala tri godine, oca se ni ne sjeća.

Zamislimo sad 1988. godinu: imate 25 ili 26, mladi učitelj u Vukovaru. Dođe vam gatara, i prorekne: ‘Fred, za trideset godina bit ćeš bivši ratnik, logoraš, memoarist, političar, savjetnik predsjednika Republike, ministar, zastupnik u Saboru i u Europskom parlamentu u Bruxellesu’?

- Naravno da bih joj rekao da je luda. U ono vrijeme, radio sam na zamjenama u školi, i volio sam to. Ali moj prijatelj dobio je kiosk ‘Tibo’, ‘3. maj’, i stavio ga sto metara od moje zgrade. ‘Što ćemo s tim?’, kaže. ‘Pa’, kažem ja, ‘ajd da otvorimo butik’. Ionako sam stalno iz Italije donosio robu. Taj je kiosk stajao do tri, četiri dana prije pada Vukovara. A onda, priča mi prijatelj Deba, gledao s balkona, u jednom trenutku, samo ode butik u zrak: od milijun granata, jedan je pala direktno na kiosk, sav se razletio, ost’o k’o zub kutnjak.

Sjetite se trenutka kad ste odlučili uzeti pušku?

- Često mi desničari prigovaraju: ‘Kasno si se, Fred, uključio’. Pušku sam uzeo 3. rujna 1991. godine, pa vi prosudite. Ali reći ću vam: humanist sam, to je moje životno opredjeljenje. Na početku sam mislio ovako: ako vi i ja sad iznesemo balvane na cestu, posao je policije da to riješi, a ne da to rješavaju neka druga dva civila. Kad se vojska jasno stavila na stranu srpskih pobunjenika, tad sam shvatio da je trenutak da se priključim, premda sam se u Ured za obranu prijavio dva i pol mjeseca prije nego sam uzeo pušku. Tada nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji su znali da će biti rat - jer ja nisam - i koji su prodavali kalašnjikove: ‘Šta, ja da kupim svoju smrt, a da ti na tome zarađuješ?’ Meni je to bilo i ostalo nepojmljivo.

Parlament kao nagrada

Kako objašnjavate da dio branitelja kao da želi ostati u mržnji? I vi ste mogli ostati u mržnji. Ali niste.

- Žao mi je ljudi koji odbijaju izaći iz rata. Velik dio njih u ratu je našao sebe. Tko bi se od njih vratio u anonimnost razdoblja prije 1991. godine? Rekao sam im to otvoreno. A mržnja, prije svega, razara onoga koji mrzi. Rekao bih da je to stvar čak i kućnog odgoja. Nikad nikoga nisam mrzio, čak ni one četnike iz rata.

Napisali ste zanimljive i vrijedne ratne memoare ‘Ništa lažno’. Koliko je primjeraka objavljeno? Je li bilo ideja za ekranizaciju?

- Knjigu sam objavio 2000. u vlastitoj nakladi. Dosad je izašlo osam izdanja u desetak tisuća primjeraka, sve u mojoj nakladi. Nema više nijedne. Planiram novo izdanje. Prevedena je na španjolski. Bilo je ideja za ekranizaciju. Postoji i gotov scenarij Matije Vukšića, ali zasad nije prošao na natječajima. Sada tražim prevoditelja na engleski: želim po primjerak staviti na stol svakom zastupniku u novom sazivu Europskog parlamenta (EP). Tako se kanim predstaviti: u EP će vjerojatno biti ratnih veterana, ali ja sam sigurno jedini zastupnik EP-a koji je na kraju dvadesetog stoljeća bio zatočenik koncentracijskog logora. Moglo bi to biti dojmljivo predstavljanje: kao ministar branitelja, upoznao sam bivšeg predsjednika EP-a Martina Schulza, i to baš na jednom skupu u Auschwitzu. Zainteresirao se za sve što sam prošao, dugo smo razgovarali. I da vam kažem: kad uspoređujem Auschwitz i logore koje smo mi prošli, sve je bilo isto, samo što nije bilo plinskih komora. Sve!

Imate dakle ideje za novu funkciju?

- Da prvo razjasnimo: objavit ću u lipu kolika će biti plaća. Neki bivši zastupnici petljali su s objavljivanjem plaće. Ali gle: ako je plaća tolika, tolika je! Daj bože da je sto tisuća eura! S ponosom bih je primio, nema tu petljanja. Mandat sam osvojio preferencijalnim glasovima, a ne redoslijedom na listi, i osvojio sam više glasova nego nekoliko drugih branitelja zajedno. Sve mi je to drago. No najdraža mi je čestitka bila: ‘Fred, u europarlament ideš kao nagradu za sve što si prošao, od Stajićeva do šatora’. U EP odlazim s uvjerenjem da svima nama hrvatskim zastupnicima Hrvatska mora biti iznad svega. Mi smo tamo, rekao bih, interesna skupina: mislim da moramo zajedno u interesu Hrvatske.

Nisam oženio deset milijuna Srba, nego ženu koju volim
Dopustite osobno pitanje: javnost ne zna dovoljno o priči vaše obitelji?

- Svetlana je 1990. ujesen upisala studij u Beogradu. Tada smo još samo hodali. Osobno sam je iz Vukovara - bilo je to već poslije pokolja u Borovu selu - kroz hrvatske barikade u Bogdanovcima otpratio u Vinkovce na vlak za Beograd. U sljedećih pet godina, do 1998. godine, čuli smo se samo jednom: 1994. sam je iz Trsta nazvao ‘na kovanice’, ono, »Kako si?«, »Dobro«, »Kako si ti?«, »Dobro«, i to je to.

Što se dogodilo 1998. godine?

- Nešto što graniči s čudom. Nakon reintegracije, željni Vukovara, išli smo, ekipa. Negdje nakon Slavonskog Broda, meni ‘lampica’, kažem ja, ‘Ajmo nazvat’ Beograd, da vidimo što radi Patkica.’ Nadimak joj je ‘Patkica’, jer se preziva Patković. Nisam se usudio nazvati ja, nagovorio sam brata. Buraz nazove, ali javi se kolegica s posla, i kaže: ‘Ali Svetlana je danas kod mame u Vukovaru.’ E sad ja preuzimam telefon, nazovem Vukovar, dobijem je i kažem: ‘Bi li se htjela vidjeti sa mnom?’ Kaže ona: ‘Pa naravno, ali ti si jako, jako daleko.’ Na to sam reko’: ‘Za sat vremena, na starom mjestu ‘di smo se nalazili.’ Kad smo se sreli, kao da se nikad nismo ni razišli: kao da je od 1991. do 1998. prošao jedan dan. Otad su se telefonski računi više od pola godine mjerili u tisućama kuna, a onda, u proljeće 1999. godine, došla je ovamo, i zajedno smo do danas: sin nam je 17 i pol godina. Sretan sam. Znam joj reći: ‘Bog čovjeku ispuni jednu veliku želju.’ Kad danas želim dobiti na lotu, Bog mi kaže: ‘Ne budi proklet, već si dobio.’

Jaka priča. Jača od rata.

- Ma ne dijelim ljude prema naciji, glupo mi je to i ponavljati. Kad se ženiš, ne ženiš naciju. Nisam ja oženio deset milijuna Srba, nego Patkicu, osobu koju volim. Nacija s tim nema apsolutno nikakve veze. Dobrih i loših ima u svim nacijama. Tužno je da to moramo uvijek iznova ponavljati.

Ne biste li trebali u interesu Europe? To nije hrvatski, nego europski parlament.

- To je kao da pitate je li Bozanić službenik Hrvatske ili Vatikana. Veliki sam eurofil, ali nakon mog mandata reći ću iskreno što mislim o Europskoj uniji. Bude li trebalo, reći ću: ‘Bjež’mo, ljudi, ovdje nam spasa nema’, ili ću reći: ‘Drž’mo se, ljudi, Europe’. Sada sam čvrstog uvjerenja da Hrvatsku ne možemo spasiti iz Hrvatske same. Uspoređujem to s onom pričom o Dedakovićevu odlasku iz Vukovara. Pričalo se da je rekao: ‘Vukovar više ne mogu obraniti iz Vukovara.’ Moj je slogan jednostavan: što Macron i Merkel žele Francuzima i Nijemcima, to ja želim Hrvatima, ni manje, ni više. Budemo li zemlja druge lige, bjež’mo iz EU, jer nije nam bilo dobro ni u drugim zajednicama u kojima smo bili zemlja drugog reda.

Muke po šatoru

Planirate li se u EP fokusirati na teme rata i veterana?

- To je zasigurno budući problem Europe: Hrvatska jest mala, a male su čak i Srbija, BiH, Crna Gora koje će se jednog dana pridružiti sa svojim veteranima i njihovim problemima. Ali valja razmišljati o, primjerice, Ukrajini. I ona će jednom vjerojatno postati članicom. Kako resocijalizirati ratne veterane? Kako prevenirati probleme? Naše iskustvo veteranskih zadruga vrlo je pozitivno. Među braniteljima uključenima u zadruge nema samoubojstava, nema obiteljskog nasilja, problema s resocijalizacijom. ‘Šatoraše’, s druge strane, vječno ‘ganjaju’ neki četnici, Jugoslaveni, stalno su pod nekakvim napadom...

Hrvatska su iskustva, dakle, dvojaka: s jedne strane braniteljske zadruge, s druge strane povlaštena, a uvijek nezadovoljna veteranska kasta?

- Upravo tako. Udruge su formirane da budu vojno krilo HDZ-a, što se i pokazalo. Pokušao sam im objasniti da su blago cijele države, a ne da pripadaju samo HDZ-u. Uvjeren sam da poslije ‘šatorašenja’, odnos građana prema braniteljima više nije isti. Postajemo omraženi. A kada sam u Pentagonu pričao da hrvatski ratni stopostotni invalid ima primanja viša od predsjednika države, i da nestale tražimo i dvadeset godina nakon rata, pogledavali su se u nevjerici. Evo jedan ‘štos’: pitao sam Hashima Thacija, koliko je Kosovara sudjelovalo u obrani? Dvadeset pet tisuća, odgovorio je. ‘A koliko imaš branitelja na popisu?’ ‘Pedeset tisuća’. ‘E, to ti je tek početak’, rekao sam mu.

Šator vam je velika trauma?

- Je, užasna. Najprije sam mislio da je rat nešto najgore. U logoru shvatiš da je rat ‘mila majka’, jer konclogor je najgore što može biti. Ali, u logoru ti je bar sve jasno. No kad dobijem šator, kad dobijem moje prijatelje, suborce, svakog od njih znam u glavu, koji mi natovare godinu i pol policajce da me čuvaju - mene, koji u životu nisam krivo parkirao - optužuju me da sam izdajnik, da sam u logoru uživao... Pa to još govore ljudi koji su u logoru od mene tražili savjete... Vjerujte, muke u logoru nemjerljivo su manje od onoga što su mi priredili ‘šatoraši’.