Konformizam umjesto bunta: Hrvatska ostaje na konzervativnim, religioznim i netolerantnim generacijama

Ilustracija Arhiva NL

Istraživanje koje se odvijalo pod okriljem Inicijative za građanski odgoj i obrazovanje dalo je i neke moguće naznake zašto je veliki postotak mladih Hrvata na pragu punoljetnosti suzdržan u prihvaćenju manjina, politički neinformiran, sklon cenzuri i konzervativizmu

Odveli ste nas u konzervativnu, ksenofobnu, ograničenu budućnost, zamjerili su ovih dana mladi Britanci generacijama svojih djedova i baka nakon što je postalo jasno da među pobornicima za izlazak iz Europske unije prevladava starije stanovništvo, dok se za ostanak oprijedijelilo čak 80 posto mlađih glasača. I dok se britanskim medijima »šeraju« ogorčene video poruke adolescenata koji vremešnim biračima zamjeraju anti-imigratsko i nacionalističko raspoloženje, u Hrvatskoj se već par godina u medijima može vidjeti posve drugačija slika »generacijskog jaza« – upravo su maturanti i dvadeset-nešto-godišnjaci ti koji u javnosti najčešće bez imalo grižnje savjesti urlaju ustaške pokliče i sablažnjuju se na Pride povorke.

Duhovno stanje nacije ne može se, istina, mjeriti po par stotina razularenih navijača ili par desetaka polupijanih »za dom spremnih« maturanata, no da se prilično empirijski detektirati standardnim sociološkim istraživanjima koja se mladima »ne boje« postaviti škakljiva pitanja o građanskim i ljudskim pravima ili pak političkoj pismenosti. A ona, sva do jednog i to već nekoliko godina, govore da Hrvatska ostaje na generaciji koja je dobrim dijelom konzervativnija, religioznija i etnocentrizmu sklonija od svojih očeva i majki.

Politička (ne)pismenost

Prošlogodišnje istraživanje političke pismenosti na reprezentativnom uzorku od 1146 maturanata iz raznih dijelova Hrvatske pokazalo je, primjerice, da hrvatski srednjoškolci iz školskih klupa posljednjih pet godina izlaze s jednakom razinom netolerancije prema etničkim i seksualnim manjinama. Polovica sudionika u ovom istraživanju GONG-a i Instituta za društvena istraživanja – vrlo sličnom onome koje je provedeno 2010. godine – homoseksualnost i dalje smatra bolešću. Jednaki postotak homoseksualnim osobama zabranio bi javne istupe, a čak 65 posto njih smatra da homoseksualci ne bi trebali javno iskazivati svoje seksualno opredijeljenje. Polovica ih smatra da se jezik i pismo nacionalnih manjina ne bi trebali koristiti u prostorijama državnih institucija, a dvije petine misle da je hrvatska tradicija bogatija od tradicije većine drugih naroda. Domovinski rat toliko im je bitan da čak 40 posto njih vjeruje da se treba zaustaviti sankcioniranja hrvatskih vojnika zbog eventualnih ratnih zločina. Više od pedeset posto njih nije sigurno da li je NDH bila fašistička tvorevina.

Istraživanje je pokazalo i da nemali dio maturanata ima patrijahalne stavove o rodnoj ravnopravnosti, pa tako primjerice tek nešto više od dvije petine njih odbacuje stav o biološkoj predodređenosti za određena zanimanja. Hrvatski maturanti, čini se, nisu ni osobito buntovni – trećina njih smatra da bi zemljom trebala vladati jedna dominanta stranka, 65 posto misli da nema društvenog napretka bez poštivanja autoriteta u obitelji, školi i državi, a nešto više od petine smatra da je mišljenje većine uvijek najbolje. Više od trećine bi u slučaju važnih tema ograničilo mogućnost medijima da iznose stavove suprotne dominantnima.

Politička pismenost Hrvata koji samo što nisu dobili pravo glasa također nije na zavidnoj razini – tek 64 posto njih prepoznaje što znači pojam diktature, samo polovica zna prepoznati tko čini opoziciju. Nešto više od polovice ne zna kako se biraju ministri u Vladi, a čak 81 posto nije znalo tko u državi ima pravo promijeniti Ustav. Takvi rezultati međutim, ne čude kad čak 70 posto ispitanih maturanata smatra da bi neke političke stranke valjalo ukinuti, a njih više od pola vjeruje da je glavni cilj učlanjenja ljudi u političke stranke – osiguranje zaposlenja.

Da religioznost i netolerancija idu ruku pod ruku pokazala su već i ranije neka znanstvena istraživanja, između ostalog i ono koje je utvrdilo da su djeca iz religioznih obitelji, bez obzira na vjeroispovijest, manje sklona empatiji. Ne čudi stoga da mnogi zagovaratelji potrebe za građanskim odgojem u školama ne smatraju osobito pozitivnim što o etici i moralu hrvatski učenici trenutno uglavnom uče na satovima vjeronauka. Iako nisu željeli dublje analizirati ovu povezenicu u svojim rezultatima, trojac sa zadarskog Odsjeka za sociologiju priznao je da vjerski identitet, što se njihovog istraživanja tiče, dobro objašnjava razlike i u kulturnom ukusu, ali i razne druge svjetonazorske stavove.

Razina obrazovanja već se ovdje pokazala bitnom – u odnosu na učenike trogodišnjih škola gimnazijalci su tolerantniji i općenito izražavaju manje ekstremne nacionalističke stavove. Pri tome su ujedno i puno manji konformisti od učenika trogodišnih škola koji su se više skloni priklanjati mišljenju »većine«. Ulogu definitivno igra i mjesto odrastanja – učenici iz Istre i Primorja, te zagrebačke regije i Sjeverne Hrvatske generalno su tolerantniji i politički obrazovaniji od učenika iz Dalmacije, Slavonije te Like, Moslavine, Korduna i Banovine.

Kultura i tolerancija

Geografska odrednica pokazala se važnom i u vrlo zanimljivom istraživanju o kulturnim potrebama srednjoškolaca iz Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika koje su nedavno predstavili znanstvenici s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru – dr. sc. Krešimir Krolo, dr. sc. Sven Marcelić i dr. sc. Željka Tonković. Troje sociologa bilježilo je učestalost odlaska na kulturne manifestacije i preferencije glazbenog ukusa i tv sadržaja smatrajući ih bitnim indikatorom socijalnog statusa. U »jednadžbu« su, međutim, uveli i varijable vjerskog identiteta i socijalne distance prema manjinama, što je u konačnici pokazalo da se iza svjetonazorskih stavova mladih Hrvata kriju i neki kompleksniji uzroci.

Prema njihovim rezultatima, dalmatinski gradovi, pogotovo Split i Zadar, a s iznimnkom Šibenika, prednjače u nezainteresiranosti srednjoškolaca za kulturne sadržaje – čak 63,5 posto zadarskih učenika nijednom u godinu dana nije posjetilo kazalište, a 46 posto splitskih srednjoškolaca lani nijednom nije bilo u gradskoj knjižnici. Ovi gradovi, međutim, ujedno prednjače i po učeničkoj netoleraciji prema homoseksualcima i manjinama, no, zanimljivo, i po broju vjernika u učeničkim redovima.

Iako su pretpostavljali da će Rijeka i Pula biti gradovi s tolerantnijom i liberalnijom mladom populacijom od dalmatinskih gradova, znanstvenike je zatekao podatak o Šibeniku čiji su se mladi pokazali više lijevo opredijeljeni i manje religiozni od svojih riječkih vršnjaka. – Upravo je Šibenik grad za koji smatramo da bi ga trebalo detaljnije i podrobnije istražiti, jer se prema nekim demografskim i društvenim pokazateljima ne razlikuje previše od ostalih većih dalmatinskih gradova, zaključuju autori istraživanja.

S druge strane pulski, riječki i šibenski učenici, generalno skloniji kulturnim sadržajima i manje religizoni, ujedno su se pokazali i kao tolerantniji prema homoseksualnosti, manjinama, izbjeglicama i migrantima. – Rezultati po pitanju tolerancije su zapravo vrlo slični. Najveća je socijalna distanca prema izbjeglicama iz arapskih zemalja, a najmanja prema pripadnicima naroda bivše Jugoslavije. Pritom manjinske skupine i strance najbolje prihvaćaju učenici gimnazija, a najmanje trogodišnjih škola, pri čemu su učenice tolerantnije od učenika. Uvjereni vjernici iskazuju najveću socijalnu distancu i najmanje tolerantan stav prema homoseksualnosti, dok su nereligiozni najtolerantnija skupina. Vrijednosti učenika očito odražavaju širu sliku društvenog stanja. Istra i Kvarner su prema svim istraživanjima i političkim pokazateljima liberalnija i tolerantnija sredina u odnosu na Dalmaciju pa se to potvrdilo i ovdje. Pritom bi možda bilo zanimljivo naglasiti da riječki učenici, koji su načelno tolerantni, iskazuju najveću socijalnu distancu prema Romima u cijelom uzorku – saželi su najbitnije rezultate autori istraživanja.

Istraživanje Tonković, Krola i Marcelića pokazalo je da srednjoškolci koji više naginju elitno-rokerskom obrascu kulturne potrošnje te koji preferiraju elitnu i rokersko-alternativu glazbu ujedno iskazuju manju socijalnu distancu od srednjoškolaca koji naginju tradicionalno-narodnom obrascu kulturne potrošnje i glazbenog ukusa. – Ovdje moram naglasiti kako mi niti u jednom slučaju ne tvrdimo da su kulturne preferencije uzrok vrijednosnim orijentacijama, već da između njih postoji povezanost. Prije se može reći da vrijednosti oblikuju kulturne preferencije, nikako obrnuto, s tim da je ipak najistaknutija veza ona između roditeljskog kulturnog kapitala i kulturnih preferencija mladih, pojašnjava Krolo. Njihovi rezultati pokazali su i da se narodnjačka glazba, odnosno cajke najviše sviđaju učenicima koji se deklariraju kao uvjereni vjernici, a najmanje onima koji se sebe smatraju nereligioznima. Znači li to da poveznica razuzdanih narodnjačkih klubova i vjerske skrušenosti govori o licemjerju »retradicionalizacije«? – Iako se na prvi pogled tako čini, u suštini je riječ o komplementarnim žanrovima i fenomenima. Naime, većina narodne i tradicionalne glazbe je zasićena nekim oblikom konzervativnog ili tradicionalnog pogleda na svijet, bilo da je riječ o identitetu loci, rodnom ili seksualnom identitetu. Tu previše prostora za neku vrst subverzivnosti nema, smatra Krolo.

Činjenicu da neovisno o »gradskim razlikama« veliki broj srednjoškolaca u njihovom istraživanju općenito nije sklon kulturnim sadržajima, već turbo folku, te da u nemalom postotku pokazuje netoleranciju prema »drugačijima«, trojac sa zadarskog Odsjeka za sociologiju ponajviše pripisuje općoj »retradicionalizaciji hrvatskog društva«.

Retradicionalizacija

– Riječ je o dosta složenom fenomenu koji je u hrvatskom društvu prisutan još od devedesetih godina i vidljiv je u gotovo svim segmentima društva. Konkretno, retradicionalizaciju možemo prepoznati u rodnim ulogama i netoleranciji prema osobama homoseksualne orijentacije, ali i u naglašenom nacionalizmu i socijalnoj distanci prema manjinskim skupinama u društvu. Možemo kazati da je do retradicionalizacije došlo uslijed turbulentnih okolnosti rata i poraća, ali i zbog politike inzistiranja na homogenom nacionalnom identitetu koji potiskuje druge tipove identiteta i vrijednosnih orijentacija kao nepoželjne. Stoga ne iznenađuju rezultati istraživanja koji potvrđuju povezanost između liberalnijeg svjetonazora i sklonosti progresivnijoj urbanoj kulturi, zaključuju Krolo, Marcelić i Tonković u zajedničkom odgovoru.

Dr. sc. Anja Gvozdanović, jedna od autorica istraživanja o političkoj pismenosti maturanata težište u problemu demokratskog deficita i netolerancije mladih Hrvata stavlja pak na nedostatak građanskog odgoja.

– Posljedica je to s jedne strane izrazitog deficita političke volje za kontinuirano osposobljavanje mladih kroz obrazovni sustav za ulogu građana. Građani u demokratskom društvu ne nastaju sami po sebi, oni bi trebali sustavno stjecati pripadajuća znanja i vještine tijekom formalnog obrazovanja, no to kod nas nije slučaj. S druge strane demokratski deficit posljedica je šireg sociokulturnog procesa retradicionalizacije u kojoj dominira važnost vjerske i nacionalne homogenizacije i antagonistički stav prema onima koji se ne uklapaju u zadanu matricu. Val retradicionalizacije podrazumijeva i stvaranje distance prema antifašističkim vrijednostima, njihovo uvjetno i mlako prihvaćanje uz istovremenu toleranciju i žmirenje na veličanje ustaša u javnom prostoru, čije primjere vidimo i ovih dana te u tom smislu ne čudi zbunjenost mladih u pogledu karaktera NDH, zaključit će Gvozdanović. S potrebom građanskog odgoja slaže se i Krolo koji smatra da »nepostojanje edukacije po pitanju razumijevanja suvremene liberalne demokracije i građanskog društva pridonosi slici netolerancije jer stvara veliku količinu neinformiranosti i neznanja, te sustavno zatire građanski aktivizam i refleksivni individualizam na kojima počivaju institucije suvremenih demokratskih društava«.