Jože Mencinger

UGLEDNI SLOVENSKI EKONOMIST ‘Todorić je žrtveni jarac, isti političari koji su ga podržavali, sad se – zgražaju’

Aneli Dragojević Mijatović

Jože Mencinger, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Jože Mencinger, Foto: D. KOVAČEVIĆ

O Agrokoru znam malo, ali mi se čini da se s gubicima namjerno pretjeruje. Ali Todorić, kao i naši tajkuni, nije sve radio sam, ugovore su mu pisali pravnici, ovjeravali notari, bankari su mu davali kredite, stanje su pregledavali revizori, izvršna vlast mu je pomagala, a zakonodavna stvarala sistem u kojem je djelovao. Sada vidim da se i hrvatski parlament pretvara u javnog tužitelja



U Hrvatskoj je otvorena javna rasprava o uvođenju eura. Vlada i HNB su predstavili strategiju koja kaže da su koristi od uvođenja veće od troškova, jer smo neslužbeno već visoko euroizirana zemlja. Slovenija je euro uvela 2007., dakle prije deset godina, i točno prije eskalacije globalne krize, pa smo uglednog slovenskog ekonomista Jožu Mencingera zamolili da u razgovoru za naš list ocijeni taj period, te da kaže bi li, temeljem slovenskog iskustva, Hrvatskoj preporučio da uvede euro ili pak da zadrži monetarnu suverenost.


– Iako je uvođenje eura bila formalna obaveza svih novih članica EU, neke stare, kao Danska, unaprijed su se odrekle eura; nakon 12 godina pola članica koje su u EU ušle 2005. eura nema, a neke ga ne žele. Hrvatska ga očigledno želi. Ne znam koliko uvođenje eura zavisi od Hrvatske, ona više odlučuje o odlaganju, odnosno neuvođenju. No, moram priznati da hrvatsku ekonomsku politiku nikada nisam dobro razumio; dok smo mi (bio sam član Savjeta Banke Slovenije) inzistirali na upravljanom plivajućem tečaju tolara i radili sve da spriječimo porast njegove realne vrijednosti, kako bi štitili izvoznike i preostalu industriju, Hrvatska je uvela fiksni tečaj kune i jaku kunu smatrala nacionalnim ponosom.


Budućnost eura je nesigurna, ali njegov brzi raspad nije vjerojatan; nitko neće priznati zablude ma koliko to koštalo - Jože Mencinger / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Budućnost eura je nesigurna, ali njegov brzi raspad nije vjerojatan; nitko neće priznati zablude ma koliko to koštalo – Jože Mencinger / Foto Davor KOVAČEVIĆ





Nakon godina, i zbog toga što Hrvatska zavisi od turizma i što je velik dio kredita stanovništvu nominiran u stranim valutama, devalvacija kune je postala nemoguća i možda bi donijela više štete od koristi. Dvije godine prije ulaska u eurozonu Hrvatska bi trebala odrediti novi tečaj valute i zadržati ga u određenim granicama. Osobno mislim da su sadašnje priče o euru način za skretanje pažnje s drugih problema.


Problemi zbog eura


Javnost se pribojava »hrvatskih plaća, a europskih cijena«. Je li rast cijena nakon ulaska u eurozonu uistinu mit kao što je to rekao hrvatski premijer Plenković ili je konkretno Slovencima sve poskupjelo? Živi li se danas u Sloveniji bolje ili gore nego prije ulaska u eurozonu?



Svojevremeno ste eurozonu usporedili s Jugoslavijom. I naš ekonomist Ljubo Jurčić rekao je da će biti još gore ući u eurozonu nespreman jer smo nekad u socijalizmu (Hrvatska) bili druga najrazvijenija, a sada smo druga najnerazvijenija zemlja Unije.


– Sličnosti između EU-a i eurozone s jedne i nekadašnje Jugoslavije s druge strane ne mogu se izbjeći; ima ih puno i na neki način se vezuju na staru ideju o nekonfliktnom društvu, koju je u Jugoslaviji simbolizirala vječnost bratstva i jedinstva, a u Europi vječnost eura. Europa je čak više od Jugoslavije sklona stvaranju strategija iluzija, kao što su lisabonske strategije ili Europa 2020. Njeni dokumenti po količini praznih riječi čak daleko premašuju našu samoupravnu retoriku iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, da ste s drugog mjesta razvijenosti u Jugoslaviji pali na dno u EU-u, uglavnom je rezultat promjene mjerila. I mi smo od »prvog u selu« u Jugoslaviji, pali među zadnje u europskom gradu. Do krize smo se relativno brzo penjali, u krizi smo opet pali u periferiju, sada se vraćamo prema sredini.



– Mislim da je problem u tome da su već sada plaće hrvatske, a cijene europske, a to se uvođenjem eura neće mijenjati. Poskupljenje nakon uvođenja eura nije nikakav mit, do toga i kod dobrog određivanja tečaja dolazi zbog zaokruživanja cijena na gore i pogrešnog dojma da je zbog manjih brojki roba jeftinija. Problem je veći, što je veća razlika između jedinica valute koje se mijenjaju; u Hrvatskoj bi poskupljenja iz tog razloga mogla biti manja nego u Sloveniji, gdje je odnos valuta bio 240 tolara za 1 euro, u Hrvatskoj je 7 kuna za 1 euro. Ako smo mi za kavu platili 150 tolara, njena cijena u eurima nije bila 0.625 eura, nego 1 euro, ako vi sada za kavu plaćate 10 kuna, nakon zamjene nećete platiti 1,42 eura nego 2 eura. Formalno se u Sloveniji sada živi otprilike jednako kao pred uvođenja eura, ali se u međuvremenu zbog krize živjelo gore.


Koliko znam, nakon ulaska u eurozonu, Slovenija se počela značajno zaduživati. Hrvatska je već prezadužena, odnosno proces zaduživanja krenuo je 2000-tih kada su prodane banke. Kako trenutačno stoji bankarski sektor u Sloveniji, postoje li i dalje otpori privatizaciji, i u bankarskom sektoru i u privredi, i kako je monetarna integracija utjecala na taj proces?


– Sama zamjena nije napravila velike štete niti je od nje bilo velike koristi; ona je ipak značila formalno napuštanje još jednog od ekonomskih atributa države, to jest monetarne politike. Međutim u vrijeme ulaska u EU i eurozonu došlo je do potpunog preokreta i promjene ekonomske politike, konzervativni »staro-ekonomisti« izgubili smo utjecaj, »desna« vlada Janeza Janše preuzela je neoliberalnu nauku »mlado-ekonomista«. Odjednom je bilo sve što se do tada radilo – zastarjelo, jer se navodno puno više nego radom može zaraditi financijskim špekulacijama koje je omogućavala odjednom neograničena količina novca.


Ekonomska politika, na koju su utjecali upravo ulazak u EU i uvođenje eura, Sloveniji je napravila ogromnu štetu; došlo je do brzog napuhavanja financijskog i građevinskog balona. Za samo tri godine od kraja 2005. do kraja 2008. neto dug Slovenije porastao je od 0 na 10 milijardi eura. Problemi Slovenije su dakle vezani za uvođenje eura; bez njega ne bi ni bilo hazarderskog zaduživanja, koje se baziralo na novcu posuđivanom u stranim bankama. Kad je došla kriza, mala Slovenija zavisna od izvoza, koji se smanjio za četvrtinu, bila je zbog hazardiranja veoma zadužena zemlja.


Nova »lijeva« vlast u 2008. nije znala riješiti probleme, slušala je savjete Europske komisije o nužnosti štednje u vrijeme u kojem bi trebala poticati aktivnost. Nakon njenog pada na vlast je opet došla »desna« Janšina vlada, koja je stvari radikalno pogoršala. Tek nakon njenog pada stvari su polako krenule u pravom pravcu. Otpor privatizaciji je otpor prodaji poduzeća, a pogotovo banaka stranim špekulantima, koji su uz izravnu pomoć Europske komisije i ECB-a u 2013. uništili bankarski sistem, koji je morala kao vlasnik spasiti država što su u Europskoj komisiji proglasili nedozvoljenim i tražili da se Nova Ljubljanska banka (NLB) i Nova kreditna banka Maribor (NKBM) odmah prodaju.


NKBM je prodan za 250 milijuna eura, a samo kapitala u toj banci je bilo 600 milijuna. Pritisci javnosti za sada su zaustavili prodaju NLB-a, no nažalost naši političari, umjesto da tuže Europsku komisiju na Europskom sudu za sve što je pritiskom uradila u 2013., moljakaju za odgodu prodaje.


Populisti traže krivce


U međuvremenu je globalna kriza dobro potresla eurozonu. Dio zemalja prisilno je provodio reforme, a ostali su za to plaćali. Kakva je po vama budućnost eurozone?


– Budućnost eura je nesigurna, ali njegov brzi raspad nije vjerojatan; nitko neće priznati zablude ma koliko to koštalo. Da je euro dobro rješenje za dobra vremena i slabo za slaba vremena bilo je jasno; o tome sam pisao već 1998., kada je sumnja u euro značila euroskepticizam, iako se temeljila na jednostavnoj činjenici, a to je da se u monetarnu uniju ne mogu strpati veoma različite zemlje, na primjer Njemačka i Grčka, i da će u lošim vremenima euro biti teret a ne rješenje.



Eurozona nije optimalno valutno područje. Ima li ikakve šanse za fiskalnu integraciju?


– Rasprave o fiskalnoj integraciji o kojoj pričaju neki političari, i naš predsjednik, pokazuju samo da ništa ne razumiju. U stvarnim federacijama, koje djeluju, kao što su SAD ili Njemačka, centralna vlast skuplja najmanje 17 posto BDP-a koji transferira po fiskalnoj uniji, u EU centralna vlast skupi 1 posto BDP-a, a političari se prepiru oko 1 posto od 1 postotka. Dakle o fiskalnoj uniji možemo govoriti samo ukoliko je to i transferna unija. Ono što sada neki nazivaju fiskalna unija je nekakav fiskalni pakt u kojem Njemačka diktira pravila, a za svoje diktiranje nije spremna ništa platiti.



Euroskepticizam je u porastu, a protiv EU-a i eura najglasnije su radikalne populističke desne skupine. Vidimo što se zbiva u Poljskoj, Mađarskoj… Treba li u takvom kontekstu naprosto nekritički podržati euro?


– Euro je od samog početka mnogo više politički nego ekonomski projekt, no ne vjerujem da se njegovim uvođenjem u sve zemlje EU-a može izbjeći desni populizam. Sadašnji desni populizam je u velikoj mjeri izrastao iz iluzija o EU-u pa i o tržištu i kapitalizmu, koje su stvorene pred ili nakon pada socijalizma, novi kapitalizam nije poprimio karakteristike europskog tipa »socijalnog« kapitalizma nego najgore oblike kapitalizma. Uvođenje eura bi u mnogim nekadašnjim socijalističkim državama život pogoršalo, populisti bi još više nego sada tragali za krivcima i našli bi ih u strancima i bjeguncima. No, budimo iskreni, za veliku većina Europljana rješenje problema bjegunaca je njihovo utapanje u Sredozemnom moru.


Raspad EU-a


Merkel i Macron nameću se kao lideri buduće integriranije Europe – vjerujete li u taj koncept i može li vrijednosni sustav koji stvaraju poslužiti kao zaklon od rastućih radikalizama, nacionalizama i slično?


– Nisam siguran. Radi se o onom što se naziva francusko-njemački vlak, a to nije ništa drugo nego Europa više brzina, nekakva konfederacija između centra i periferije, što je možda i jedina realistična budućnost Europe. Slovenija bi napravila sve da je uzmu na taj vlak odnosno u centar. No, bilo kako da to nazovemo, to je po definiciji kraj i raspad EU-a, kakvog znamo.


Možete li prokomentirati slučaj Agrokor – dugo se pregovaralo o preuzimanju Mercatora, i kada se to, uz značajan otpor dijela slovenske javnosti i struke, i dogodilo, nije trebalo dugo čekati urušavanje cjelokupnog sistema.


– Prodaju Mercatora Agrokoru možemo smatrati jednom od najvećih gluposti napravljenih u vremenu »rehabilitacije« bankarskog sistema u 2013. Već tada se znalo da je Agrokor jako zadužena firma i da je Mercator firma na koju se oslanja slovenska prehrambena industrija. Ništa nije pomoglo, bankari su od većinskog vlasnika Pivovare Laško, koja je mogla servisirati svoje zaduženje, tražili da odmah vrati kredite a to je značilo prodaju Mercatora. Nesposobna, a i uplašena vlada, izgovarala se da se ne smije miješati u privredu.


O samom Agrokoru znam malo, ali mi se čini da se s gubicima namjerno pretjeruje i da je Todorić »žrtveni jarac«. Isti političari koji su ga podržavali sada se zgražaju nad njegovim radnjama. Ali on, kao i naši tajkuni, nije sve radio sam, ugovore su mu pisali pravnici, ovjeravali notari, bankari su mu davali kredite, stanje su pregledavali revizori, izvršna vlast mu je pomagala, a zakonodavna stvarala sistem u kojem je djelovao. Sada vidim, da se i hrvatski parlament kao i slovenski, pretvara u javnog tužitelja.