Sporna sela uz Dragonju

REPORTAŽA S GRANICE Joško Joras ogorčen: ‘Arbitražna odluka nije pravedna. To je nemoralna trgovina’

Denis Romac

Ljubljana je zaseoke Mlini, Škudelin, Bužin i Škrilje na lijevoj obali Dragonje svojatala zbog teritorijalnog izlaza na otvoreno more, koji na kraju nije dobila



Granični spor Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu nije početkom devedesetih izbio kao rezultat stvarnih problema i potreba ljudi na spornom području, nego je isključivo bio proizvod političkih elita i njihovih nezajažljivih nacionalističkih ambicija. Nikad nijedan slovenski brod nije zaustavljen od strane hrvatskih tijela tijekom prolaska kroz hrvatsko teritorijalno more na putu u koparsku luku, kao što ni talijanska tijela nikad nisu zaustavljala brodove na putu iz koparske luke. No slovenska politička vrhuška uvjeravala je da takva mogućnost uvijek postoji, zbog čega Slovenija mora dobiti vlastiti teritorijalni kontakt s otvorenim morem, premda sve međunarodne konvencije Sloveniji jamče slobodu plovidbe i neškodljivog prolaza.


Štoviše, Hrvatska je godinama Ljubljani nudila puno više nego što joj jamče međunarodne konvencije. Nudila joj posebni režim, puno liberalniji od neškodljivog tranzitnog prolaza, koji bi zapravo bio poput režima na otvorenom moru. Jedini izuzetak u ponudi Zagreba Ljubljani odnosio se na podmornice i druga prijevozna sredstva koja plove ispod površine vode, za koja je Zagreb zahtijevao da tim područjem plove na površini i s razvijenom zastavom. No to je Sloveniji bilo neprihvatljivo, premda jedina slovenska podmornica, diverzantska »džepna« podmornica bivše JNA UNA 913, leži kao eksponat u vojnom muzeju u Pivki i odavno nije u plovnom stanju.


Prikraćena država


Slovenija je još devedesetih godina u jednom dokumentu što ga je deponirala u UN-u tvrdila da je geografski prikraćena država i da zbog konfiguracije svoje obale ne može proglašavati suverene pojaseve i epikontinentalne zone na moru, da bi onda 2005. proglasila svoj epikontinentalni pojas na Jadranu, i to na području što ga je ranije Hrvatska obuhvatila vlastitim ZERP-om. Očito je da su vremenom teritorijalni apetiti u Ljubljani rasli, osobito nakon donošenja kontroverznog memoranduma o cjelovitosti Piranskog zaljeva iz 1993., kojom je cijeli akvatorij Piranskog zaljeva jednostrano pripojen Sloveniji. Bez cjelovitog Piranskog zaljeva – premda je riječ o apsurdnom zahtjevu, čije bi ispunjenje podrazumijevalo da razgraničenje linijom obale na južnoj, hrvatskoj strani spornog zaljeva, što ne postoji nigdje na svijetu i protivno je temeljnom načelu međunarodnog prava – nema ni slovenskog teritorijalnog kontakta s međunarodnim vodama. Slovenska je politika uvjerila svoju javnost kako sve osim cjelovitog Piranskog zaljeva i teritorijalnog izlaza na otvoreno more za Sloveniju predstavlja poraz i nacionalnu izdaju. To je, dakako, raspirilo slovenske teritorijalne aspiracije do neslućenih granica, premda ta očekivanja, ako se držimo relevantnih međunarodnih konvencija i međunarodnih konvencija, nije bilo moguće ispuniti.




To je, naposljetku, potvrdila i arbitražna presuda iz lipnja prošle godine. Arbitražni je sud riješio problem slovenskog »junctiona«, odnosno spoja s otvorenim morem, tako da je Slovenija dobila ne teritorijalni koridor do otvorenog mora nego samo pravo korištenja uskog morskog koridora, koji ostaje hrvatsko teritorijalno more. Dakle ono što joj je Hrvatska godinama nudila. Sve ostalo, recimo pretvaranje tog koridora u slovensko teritorijalno more, bilo bi teško kršenje međunarodnog prava i jasno je da se arbitražni sud nije usudio donijeti takvu presedansku odluku.


Iako je i na kopnenoj granici bilo spornih točaka, poput granice na Snježniku, Svetoj Geri i na Muri, razgraničenje u Piranskom zaljevu, o čemu je ovisio i slovenski teritorijalni kontakt s otvorenim morem, bio je ključ cijelog spora. Ljubljana je ostvarenju tog cilja podredila sva ostala sporna pitanja, poput, primjerice, zemljišta na lijevoj obali Dragonje, na kojem se nalazi i kuća famoznog Joška Jorasa, koje je Ljubljana spremna »žrtvovati« za realizaciju svog ključnog cilja – teritorijalnog kontakta s otvorenim morem. O tome svjedoči i ovotjedna odluka vlade premijera Mira Cerara, kojom su sporni zaseoci Mlini, Škudelin, Bužin i Škrilje na lijevoj obali Dragonje, koje je vlada Janeza Drnovšeka »priključila« Sloveniji 1994. godine, sada »vraćeni« Hrvatskoj, s obzirom na to da je riječ o teritoriju koji je arbitražnom odlukom pripao Hrvatskoj.


Buran susret


U stvarnosti, međutim, to je područje cijelo vrijeme bilo u Hrvatskoj, u što smo se i sami uvjerili boraveći prošle srijede u spornim zaseocima, iako je slovenska politika njihove stanovnike svih ovih godina uvjeravala da žive u Sloveniji. Joško Joras, samoproglašeni slovenski borac za »južnu granicu«, koji je izgradio kuću 50-tak metara od graničnog prijelaza Plovanija, u zaseoku Mlini – za čiju je gradnju dozvolu tražio i dobio u Bujama – tako je arbitražnom odlukom postao najveća žrtva slovenske politike. Jorasa smo zatekli ispred njegove kuće, na kojoj se i dalje vijori slovenska zastava uz natpis »Tudi tukaj je Slovenija«. Susret s Jorasom bio je kratak i buran. On godinama nije razgovarao s hrvatskim novinarima, koji su ga nazivali »provokatorom«.


– Znate li vi koliko je crnila po meni proliveno posljednjih 25 godina, uvjeravao je prkosno Joras. Kada je riječ o arbitražnoj odluci, koja je njegovu kuću smjestila u Hrvatsku, Joras je u fazi negiranja arbitraže i njezinih posljedica. On, naime, negira činjenicu da je arbitražni sud presudio da je njegova kuća u Hrvatskoj. Kako kaže, granica tek treba biti komisijski određena u dogovoru Zagreba i Ljubljane, što je pak nemoguće zbog hrvatskog neprihvaćanja arbitraže. Pa ipak, iako i dalje tvrdi da mu se kuća nalazi u Sloveniji a ne u Hrvatskoj, Joras vjeruje da će upravo on biti sljedeći kojeg će slovenske vlasti »izbrisati«.

– Znate li tko su izbrisani? E tako će sada slovenska vlast, koja mi je dala kućni broj Sečovlje 1, mene izbrisati i katastarsko područje prepustiti Hrvatskoj, kazao nam je Joras predosjetivši odluku slovenske vlade o »prepuštanju« 113 hektara spornog zemljišta na lijevoj obali Dragonje, na kojem je i njegova kuća, Hrvatskoj. »Arbitražna odluka nije pravedna. Riječ je o nemoralnoj trgovini, u kojoj je za pola zaljeva prepušteno ovo područje. Zato to nije pravedno. Kao što sam se suprotstavio diktatu hrvatske države i njezinim krivotvorenim dokumentima, tako ću se oduprijeti i ovoj nepravdi. Arbitražne odluke ionako nema. Arbitražni je sud naložio dvjema stranama da u roku od šest mjeseci promijene i prilagode svoje zakonodavstvo provedbi arbitraže, no Hrvatska to nije učinila jer ne prihvaća arbitražu. I kako onda odluka postoji? Granica ne postoji«, uvjeravao je Joras ljutito prekinuvši razgovor i odvezavši se na biciklu.


»Pogrešna« strana


U zaseocima na lijevoj obali Dragonje živi 60-tak stanovnika, od čega njih 30 ima slovensko, dok ostali imaju hrvatsko državljanstvo. Slovenska vlada uoči početka implementacije arbitražne odluke ponudila je slovenskim državljanima koji su ostali s »pogrešne« strane granice, a kojih je ukupno od Piranskog zaljeva do Mure na sjeveru manje od 100, 40 tisuća eura za preseljenje u Sloveniju po stanovniku ili 100 tisuća eura za četveročlanu obitelj. I nakon preseljenja, što zapravo znači samo da će u roku od godinu dana morati prijaviti boravište u Sloveniji, oni koji se odluče na taj korak moći će zadržati svoje nekretnine u Hrvatskoj. Prema pisanju slovenskih medija, pet obitelji izrazilo je želju prihvatiti ponudu i preseliti u Sloveniju. Joras, koji je protestno napustio sastanak na kojem su predstavnici slovenske vlade objašnjavali kako namjeravaju pomoći ljudima koji su ostali s »druge strane«, očito nije među njima.


Kilometar istočnije od Jorasove kuće i graničnog prijelaza nalazi se Bužin, zaseok sa samo dvije kuće. Ispred jedne smo zatekli jednu ženu, koja je odmah pobjegla u kuću ne odgovarajući na naše molbe za razgovorom. U drugoj je jedan umirovljenički par upravo stavljao meso na sušenje, ne želeći razgovarati s novinarima. – Nemojte molimo vas. Znam da morate raditi svoj posao, ali ne želimo razgovarati s novinarima. Mi smo vam miješani, i Hrvati i Slovenci. Povremeno ovdje dolazimo iz Portoroža, gdje inače živimo, kazao nam je stariji muškarac, ne želeći se predstaviti ili fotografirati. Nije želio odgovoriti na naše pitanje kakav je smisao u ponudi slovenske vlade za preseljenjem u Sloveniju, kada za godinu ili dvije, kada Hrvatska bude dio Schengena, granica postaje samo simbolična, a neće više postojati ni granične kontrole. – Uvijek će se znati gdje je granica. Da bi granica mogla postati simbolična, najprije mora biti određena, nevoljko nam je odgovorio naš sugovornik.

Ovo je Istra


Iako je u obližnjem Škodulinu desetak naseljenih kuća, nitko od mještana, očito traumatiziranih ishodom dugogodišnjeg spora, nije želio razgovarati s novinarima. – Ništa, ni jednu riječ ne želim reći. Ovdje je bilo dosta novinara, a onda u novinama stoji ono što nije rečeno. Ne, hvala. Ništa više neću reći, kazao nam je mlađi muškarac u Škudelinu, dok nam je drugi mještanin samo dobacio: »Ne znam koliko vam puta moram objašnjavati: nije važno jesmo li Slovenci ili Hrvati, jer mi smo Istrijani, a ovo je Istra«.

Joras ipak nije jedini koji je izrazio nezadovoljstvo arbitražnom odlukom. Mladi koparski ribar Kristjan Jež požalio se za nedjeljno izdanje ljubljanskog Dnevnika da na »moru vlada kaos«.


– Najveće žrtve ove arbitraže su ribari i ljudi koji žive na spornim točkama. Žalosno je da nas vlade obiju država, politika i mediji guraju u neprijateljstvo. Na ovom komadiću mora smo uvijek radili svi, i slovenski i hrvatski ribari. Bavimo se istim poslom, a sad nas žele sukobiti, kaže jedan od najmlađih slovenskih ribara. Kritičan je i prema naknadama što im ih je ponudila slovenska vlada kao nadomjestak za ribolov u spornom području. Te su naknade, kako kaže, »smiješno niske«. Naknada iznosi 250 eura po metru barke, što znači da za barku od osam metara naknada iznosi 2000 eura. – Samo vez u koparskoj luci plaćam godišnje 1200 eura, po danu trošim 100 litara nafte, ribolovni alat me godišnje stoji 10 tisuća eura. Svi zarađuju na meni kao da imam luksuznu jahtu, ogorčen je Jež, tvrdeći da im je slovenska vlada ponudila »mrvice«, samo da im »začepi usta«.

Osjećaj trijumfa


Slično nezadovoljstvo arbitražom u Sloveniji vlada i na drugim spornim područjima, primjerice na krajnjem sjeveru hrvatsko-slovenske granice.



– U početku, nakon što je objavljena arbitražna odluka, u javnosti se proširio osjećaj trijumfa. No sada se polako počinje shvaćati da arbitražna odluka uopće nije ugodna za Sloveniju. Posebno otrežnjenje doživjeli su mještani na sjeveru, na granici uz Muru, koji su shvatili da su preko noći njihove kuće ili njive ostale u drugoj državi, iako je riječ o području koje tradicionalno gravitira Sloveniji, kazao nam je jedan od najuglednijih slovenskih političkih analitičara Vlado Miheljak, koji i sam dolazi iz tog kraja, Ljutomera na krajnjem sjeveroistoku Slovenije.I ovaj primjer potvrđuje kako se u ovom sporu nikad nije radilo o rješavanju problema malih, običnih ljudi. Štoviše, arbitraža je većini – od ribara u Piranskom zaljevu, stanovnika spornih zaseoka na lijevoj obali Dragonje, pa sve do žitelja spornih naselja uz Muru na sjeveru – dodatno zakomplicirala život. No to je cijena razgraničenja, na kojem toliko inzistira slovenska politika.