Velika koalicija u državama liberalne demokracije nije česta pojava, ali nije ni bauk. Ona može biti posljednje utočište u kojem se izbjegavaju izvanredni izbori kao što je u Njemačkoj, ili dugotrajni jamac društvenog mira kao što je u Austriji.

U tri je navrata u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata na vlasti bila velika koalicija. Prvi put još u Zapadnoj Njemačkoj između 1966. i 1969. godine, a drugi i treći put u ujedinjenoj Njemačkoj u 21. stoljeću. Prva velika koalicija u Njemačkoj formirana je u prosincu 1966. godine i nije bila posljedica izbornih rezultata, nego izlaska liberalnog FDP-a iz vlade u kojoj je bio zajedno s koalicijom CDU/CSU. Liberali su napustili vladu zbog porezne reforme koja je bila nužna kako bi se smanjio porezni deficit i dug države i kako bi se izbjegla prva recesija u Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. CDU/CSU se okrenuo snažnom SPD-u i nakon nepuna dva mjeseca pregovora uspjeli su se dogovoriti o velikoj koaliciji. Demokršćanin Kurt Georg Kiesinger postao je treći njemački kancelar nakon Drugog svjetskog rata. Zamijenio je Ludwiga Erharda, čovjeka koji je 14 godina (do 1963.) bio ministar ekonomije i uvelike zaslužan za njemačko privredno čudo, ali i čovjeka koji se na dužnosti premijera u vrijeme ekonomskih problema nije najbolje snašao. Kiesingerov vicekancelar i ministar vanjskih poslova postao je predsjednik SPD-a Willy Brandt. Koalicija je potrajala do izbora 1969. godine. Na tim izborima CDUC/CSU bio je relativni izborni pobjednik s 251 osvojenim mandatom. No, vladu je formirao Brandtov SPD zajedno s FDP-om nedavno preminuloga Waltera Scheela. Prva velika koalicija imala je više od 90 posto zastupnika u Bundestagu, u oporbi je bio samo FDP, a upravo takva situacija stvorila je »izvanparlamentarnu opoziciju« koja će uvelike artikulirati studentske zahtjeve u zbivanjima 1968. godine.

Postizborna nužda

U posljednjih su 11 godina njemački političari u dva navrata pribjegavali velikim koalicijama, u oba slučaja bila je to posljedica izbornih rezultata i postizborne nužde. Na izborima 2005. CDU/CSU i SPD su bili gotovo poravnati. Demokršćani su osvojili 226 mandata, socijaldemokrati 222. I Angela Merkel i Gerhard Schröder proglasili su izbornu pobjedu. Schröder je samo naizgled bio bliži sklapanju koalicije. Matematički je mogao osigurati većinu u koaliciji sa Zelenima (s kojima je do tada bio u koaliciji) i s PDS-om (iz kojega će dvije godine kasnije nastati Linke). Međutim, čelnik PDS-a Lothar Bisky nije htio ni u kakvu koaliciju s velikim strankama, a ni socijaldemokrati nisu bili zagrijani za koaliciju s tom strankom. Ostale su tri mogućnosti. Jedna je bila »semafor koalicija« nazvana po bojama stranaka – SDP, FDP, Zeleni – koje bi je tvorile. Druga je mogućnost bila, ponovno nazvana po bojama stranaka, »Jamajka koalicija« koju bi tvorili CDU/CSU-FDP-Zeleni, a treća je mogućnost bila velika koalicija. Samo 22 dana nakon izbora postignut je dogovor i čelnica CDU-a Angela Merkel postala je predsjednica vlade velike koalicije, a ministarstva su ravnomjerno raspodijeljena između CDU/CSU-a i SPD-a.

Velika koalicija stvorena je i nakon posljednjih parlamentarnih izbora održanih 2013. godine, ali u bitno drugačijim okolnostima. Tada dvije velike grupacije nisu bile gotovo poravnate. CDU/CSU osvojio je čak 311 mandata i nedostajalo mu ih je samo pet da samostalno formira vladu. Međutim, njihov koalicijski partner FDP doživio je potpunu izbornu katastrofu: od stranke koja je 2009. osvojila 93 mandata sveo se doslovce na nulu. SPD je mogao formirati većinu zajedno sa Zelenima i Linkeom, ali s Linkeom nisu htjeli koalirati, a u koaliciji sa Zelenima nisu imali dovoljno mandata u Bundestagu. U koaliciju s Linkeom nisu htjeli ni zeleni, a Merkel je najavila da je spremna razgovarati sa SPD-om. Dvije trećine članova socijaldemokrata protivilo se pregovorima s CDU/CSU-om. O koaliciji se pregovaralo dva mjeseca, u to je vrijeme promijenjeno i raspoloženje u SPD-u i tri četvrtine njegovih članova odobrilo je koalicijski sporazum. Formirana je aktualna velika koalicija kojom ponovno predsjedava Angela Merkel.

Oslabljene stranke

I dok je u Njemačkoj velika koalicija doživljavana kao posljednje utočište, u Austriji je gotovo pa pravilo. Nakon Drugog svjetskog rata Austrijom velike koalicije nisu vladale u razdoblju od 1966. do 1987. i od 2000. do 2007. godine. U velikoj koaliciji redovito su Socijaldemokratska stranka (SPÖ) i Austrijska narodna stranka (ÖVP). Isprva su velikom koalicijom dominirali narodnjaci i oni su davali premijera. ÖVP je do sredine šezdesetih godina na izborima osvajao 44 do 46 posto glasova, a uspjeh na izborima 1966. kada su osvojili 48 posto glasova omogućio im je da samostalno formiraju vladu. Već na sljedećim izborima takav uspjeh ostvarili su socijaldemokrati i sljedećih 17 godina su vladali Austrijom, a to je razdoblje ponajviše obilježio kancelar Bruno Kreisky. Velika koalicija ponovo je uspostavljena 1987. godine i to je bila posljedica izbora, a to je uzrok i stvaranja velikih koalicija u Austriji na izborima posljednjih devet godina. No, dvije velike stranke danas su bitno slabije nego što su bile do ranih osamdesetih godina. Na posljednjim izborima održanima 2013. godine te su dvije stranke zajedno osvojile tek nešto više od 50 posto glasova, a na izborima 1966. godine više od 90 posto. Znatan dio njihovih nekadašnjih birača danas se priklanja desnoj Slobodarskoj stranci Austrije i Zelenima.

Italija se 2013. godine zatekla u vrlo sličnoj situaciji kao i Njemačka. Stanje u Zastupničkom domu talijanskog parlamenta bilo je jednostavno. Lijeva koalicija osvojila je natpolovičnu većinu, ali nije mogla izabrati novu vladu zbog odnosa snaga u Senatu gdje nitko nije bio ni blizu većine. Lijeva koalicija predvođena Pier Luigijem Bersanijem nije uspjela sastaviti vladu, Beppe Grillo čovjek koji se svojim Pokretom pet zvijezda smjestio između lijeve i desne grupacije, odbio je podržati Bersanija, a vođa desnice Silvio Berlusconi zagovarao je veliku koaliciju. Višemjesečna kriza nadvladana je u travnju 2013. kada je predsjednik države Giorgio Napolitano mandat za sastav vlade dao Enricu Letti, drugom čovjeku Demokratske stranke, stožerne stranke ljevice. Četiri dana kasnije u parlamentu je potvrđena prva velika koalicija u povijesti Italije. Veliku ulogu u sklapanju velike koalicije imao je Gianni Letta, ujak Enrica Lette i bliski savjetnik Silvija Berlusconija.

Kraća tradicija

Velike koalicije formirane su i u zemljama s nešto kraćom demokratskom tradicijom, primjerice u Bugarskoj. Nakon izbora 2005. godine u toj zemlji Koalicija za Bugarsku, koju su predvodili socijalisti Sergeja Staniševa, nije uspijevala pronaći koalicijskog partnera, vlada koju je predložio Stanišev ostala je u parlamentu kratka za jedan glas. Mandat za sastav vlade dobila je druga stranka po uspjehu na izborima Nacionalni pokret Simeona II., ali su oni mandat vratili zbog, kako su kazali, »komplicirane političke situacije«, što je dovelo do toga da je mandat dan trećoj stranci po snazi, Pokretu za prava i slobode, koji zastupa prije svega Turke u Bugarskoj. Čelnik te stranke Ahmed Dogan uspio je formirati koaliciju u koju su ušli socijalisti i Nacionalni pokret Simeona II., ali premijer nije postao on nego Sergej Stanišev, a ta je koalicija imala 169 od 240 mjesta u bugarskom parlamentu.