ZAGREB Što se dogodilo u Srbu, i Lici, 27. srpnja 1941. godine zapravo je prilično dobro poznato i dokumentirano u velikom broju članaka i memoarskih zapisa nastalih prije 1990. godine, ali i posljednjih godina. Dakle, u Srbu je izbio ustanak odnosno pobuna, protiv ustaškog režima uvelike uzrokovana strahovitim ustaškim terorom nad Srbima. Ustaše su Liku pretvorile u središnje mjesto logorskog sustava s epicentrom u Jadovnu gdje su dovođeni Srbi (i Židovi) i masovno likvidirani. Ustaškom teroru bili su izvrgnuti Srbi u Lici, ali i na Baniji i Kordunu.

Taj je ustanak bio itekako kompleksna pojava koja se manifestirala i u Bosni i Hercegovini, a jedna od posljedica ustanka protiv ustaškog terora nad Srbima bio je i teror ustanika nad Hrvatima tog kraja. Činjenica je da je oružani otpor ustašama u Hrvatskoj zabilježen i prije 27. srpnja 1941. godine. U šumi Brezovica pored Siska je 22. lipnja osnovan partizanski odred. Centralni komitet KPH je 13. srpnja 1941. u različite dijelove Hrvatske poslao svoje članove koji su uz pomoć lokalnih partijskih organizacija trebali pokrenuti oružanu borbu. Banski Grabovac oslobođen je 23. srpnja 1941.

Kaotična vremena

U ustanku su sudjelovali i komunisti, ali i oni koji su koji tjedan ili mjesec kasnije postali četnički zapovjednici. U to doba, u ljeto 1941. godine, ni razdvojenost ni sukobljenost komunista, odnosno partizana, i četnika nigdje nije bila tako oštra kao što je bila nekoliko mjeseci kasnije. Takvo stanje u tim kaotičnim vremenima nije bilo posebnost Like i Bosne i Hercegovine, a tako je stanje u Crnoj Gori opisivao Milovan Đilas u svojim memoarima »Revolucionarni rat«.

Povjesničar Mario Jareb u članku »Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941.godine« objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest 2011. godine piše »nema sumnje da su komunisti igrali značajnu ulogu u pokretanju ustanka, a oni su bez obzira na totalitarni karakter ideologije koju su propovijedali bili i nedvojbeni antifašisti«. Navodi i da su mnogi od njih bili važni u vodstvu ustanka, poput budućih generala Gojka Polovine i Đoke Jovanića, a u ustanku je sudjelovao i manji broj komunista Hrvata. Najpoznatiji među njima bio je član CK KPH Marko Orešković (kojega su u listopadu 1941. u Lici ubili četnici), a ubrzo nakon njega ustanicima se priključio i Jakov Blažević.

Ustanak je izbio 27. srpnja u Srbu i drugdje na istoku Like, a istoga dana i u Drvaru, Bosanskom Grahovu da bi se sljedećega dana proširio na sjevernu Dalmaciju. Ustanici su prvoga dana ušli u Lapac i Srb, a u Bosni i Hercegovini u Drvar. Donji Lapac postao je prvo oslobođeno kotarsko središte na teritoriju Jugoslavije. Pomiješanost različitih elemenata među ustanicima vidljiva je i iz njihove borbene terminologije. Iako je Komunistička partija već usvojila termin »partizan«, na području Like u ljeto 1941. godine korišteni su pojmovi »ustanik«, »gerilac«, »gerilski odredi«, a pojam »partizan« počeo se koristiti nešto kasnije, a ustanici nose kokardu, crvenu zvijedu petokraku, a neki i oba simbola. U poratnoj literaturi vođena je borba između komunista i četnika o ulozi u dizanju ustanka.

Niz poratnih komunističkih prvaka u svojim je sjećanjima spominjao djelovanje »četničkih«, »pročetničkih« ili »velikosrpskih« elemenata u ustanku, ali su istodobno naglašavali da je Komunistička partija bila ta koja je od prvoga časa vodila ustanak. U četničkog emigrantskoj literaturi objavljivani su, pak, članci kojima se prvenstvo u dizanju ustanka nastojalo pripisati četnicima, pa su i navođena imena navodnih vođa poput Pajice Omčikusa iz Srba. Tkogod da je imao glavnu ulogu u dizanju ustanka (a to ipak nisu bili četnici) nije u potpunosti kontrolirao stanje na terenu niti ono što su ustanički odredi radili, niti su ustaničke jedinice bile jednoznačno ideologijski određene.

Boričevac na udaru

Kada piše o motivima za ustanak Jareb navodi da je »dobro poznato i razumljivo da je dobar dio ustanika bio potanknut na pobunu i zbog terora koji su nad dijelom srpskoga stanovništva u tim krajevima provodile ustanove Ustaškog pokreta i vlasti NDH«. Navodi i da je »spomenuta borba protiv NDH kao hrvatske države i masovni zločini nad hrvatskim (i muslimanskim) stanovništvom upućuju na to da je bar dio ustanika bio na svoje djelovanje potaknut mržnjom prema Hrvatima kao narodu«.

Zločin nad obitelji Ivezić počinjen je samo dan nakon izbijanja ustanka. U mjestu Brotinja ubijeni su svi zatečeni Hrvati iz obitelji Ivezić, njih 37. Nekoliko dana nakon toga na udaru je bilo selo Boričevac, jedino mjesto u kotaru s većinskim hrvatskim stanovništvom. Tamošnja ustaška posada povukla se, zajedno s većinom stanovništva, 1. i 2. kolovoza iz mjesta. U selu je ostalo 55 ljudi hrvatske nacionalnosti, isključivo civila.

Ustanici su 2. kolovoza ušli u selo, spalili ga, opljačkali, a stanovnike ubili. Podatke o stradanjima u Boričevcu i stradanju obitelji Ivezić u knjizi »Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini« navode povjesničari Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski. Komunisti u vodstvu ustanka bili su svjesni toga što se dogodilo. Istoga dana kada je počinjen zločin u Boričevcu Polovina je održao zbor u Donjem Lapcu, osudio ponašanje boraca i naroda u Boričevcu i ustvrdio da komunisti vode borbu protiv ustaša, Nijemaca, Talijana, a ne protiv Hrvata i Muslimana.