Reakcije

SREBRENICA, 22 GODINE POSLIJE ‘Dabogda im ‘vako sudili, svima njima što negiraju genocid’

Boris Pavelić

Mi, majke Srebrenice koje smo doživjele genocid, dočekale smo pravdu! / foto Denis Lovrović

Mi, majke Srebrenice koje smo doživjele genocid, dočekale smo pravdu! / foto Denis Lovrović

Šuhra Malić, kojoj je u genocidu ubijeno »devetero moji' Hasanovića i Karića«, zavapila je: »Ovi naši Srbi što kažu da nije bilo genocida, dabogda ostali bez svoje djece, pa nek' vide kako majku boli duša!« 



Šuhra Malić plače već 22 godine, ali jučer je možda plakala najduže: prvo od tuge, potom od olakšanja. »Pozdravljamo sud u Haagu, mi, majke Srebrenice koje smo doživjele genocid, pozdravljamo, dočekale smo pravdu!«, širila je ruke vremešna žena kada je sudac Alphons Orie Mladiću izrekao kaznu doživotnog zatvora za »najstrašnije zločine poznate čovječanstvu«.


Ali uzalud sve to: samo nekoliko kilometara dalje od Memorijalnog centra u Potočarima, gdje je Šuhra Malić s još desetak srebreničkih žena čekala presudu najodgovornijemu za ubojstva njihovih sinova, muževa, braće i rođaka, načelnik Srebrenice Mladen Grujičić novinarima je kazao kako je Ratko Mladić za njega – heroj. »Heroj, jer je spasio moju obitelj, a i mnoge bošnjačke obitelji«, izrekao je načelnik grada u kojem je Mladićeva vojska počinila genocid nad Grujičićevim sugrađanima, samo zato što su bili muslimani.






Brojni su novinari u Memorijalnome centru u Potočarima pratili izricanje presude. Bio je među njima i Ron Haviv, američki fotoreporter čije su snimke Arkanovih pokolja u Bijeljini 1992. užasnule svijet, da ostanu trajnim svjedočanstvom o bezdušnosti i bestijalnosti ubijanja bespomoćnih žena na njihovome kućnom pragu, i oskvrnuća njihovih beživotnih tijela. Memorijalni centar u Potočarima, na kojemu su 6.504 bijela nišana nad pokopanim posmrtnih ostacima, dojmio se reporterskog veterana. »Ovo groblje ostavlja snažan dojam, i predstavlja silan gubitak koji su pretrpjele majke Srebrenice i svi bosanski ljudi«, kazao je Haviv za naš list. Pitali smo ga je li 1992, fotografirajući u Bijeljini bestijalnosti Arkanovih ubojica, mogao pretpostaviti što bi se sve moglo dogoditi. »Svakako«, odgovorio je. »Kada sam svjedočio kako likvidiraju nenaoružane civile, bilo je to očito upozorenje svijetu što se može dogoditi ne bude li pravodobne intervencije. Ono što je uslijedilo nije bilo nikakvo iznenađenje. Svijet je stajao i promatrao genocid«, podsjetio nas je Ron Haviv.




Ostala je sama


I zato nije čudno što je Šuhra Malić, kojoj su u genocidu ubijena »dva sina, tri djevera, pet djeverića, devetero moji’ Hasanovića i Karića«, u plimi uzbuđenja nakon izricanja presude zavapila da i današnji vođe Republike Srpske okuse Mladićevu sudbinu. »Dabogda im ‘vako sudili, svima njima što negiraju genocid! Dabogda i Dodiku ‘vako sudili! Ovi naši Srbi što kažu da nije bilo genocida, dabogda ostali bez svoje djece, pa nek’ vide kako majku boli duša!«, očajno je jučer vapila Šuhra Malić. Ona živi nadomak Memorijalnog centra u Potočarima, kojih stotinjak metara od bivše tvornice akumulatora, ratne baze nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a, u kojoj je 11. srpnja 1995. počeo genocid nad Bošnjacima Srebrenice.


Šuhra Malić i njezin suprug Hasan prvi su protjerani Bošnjaci koji su se vratili u svoju opustošenu kuću u Potočarima, stiješnjenu između kuća njihove dvojice ubijenih sinova, koje i danas stoje ondje, napuštene, oronule i tužne. Sinove su, nakon mučne potrage, ekshumacije i identifikacije, pronašli i pokopali u jednome od brojnih pokopa na mezarju žrtava u Potočarima, nadomak njihova doma. Danas, Šuhra Malić ostala je sama. Suprug Hasan umro je prije nekoliko godina jednog jutra, slomljena srca nakon što se vratio s mezarja sinova. Šuhra hoda uz pomoć štake, pa ne može više sama, kaže, ni do mezarja. Utjeha joj je samo još kći, njezina obitelj i unuci, koji kad god mognu posjete nenu iz daleke Švedske, gdje od rata žive. »Al’ ne idem ja iz svoje kuće«, ponosno nam govori Šuhra Malić.



Samo istina i pravda


Ženama Srebrenice, koje su ostale bez svih muških članova obitelji pa danas nerijetko žive posve same, gotovo zaboravljene u Srebrenici i okolnim selima, jučerašnja presuda velika je utjeha. Nije to krila Nedžiba Salihović, članica udruge Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, koja je zajedno sa Šuhrom Malić jučer pratila presudu u Memorijalnome centru Potočari. »Jarabi, bože, jarabi, bože!«, širila je ruke nakon izrečene presude. »Dočekasmo pravdu, majke! Doživjela sam pravdu i istinu! Mladić će umrijeti u Haagu, k’o što je zakl’o mojega sina ovdje! U stotinu masovnih grobnica tražila sam moga sina tijelo, i svog brata, i muža, i amidže, amidžiće, daidžiće, tetiće, stotina najmilije, sve grob do groba, a još i’ ima što nisu pronađeni…« Nedžiba Salihović izgubila je pedesetak muških članova uže i šire obitelji. »Ali hvala dragom Alahu, uz pomoć Alaha dželešanuhu, klanjala sam svaki dan, i molila sam Alaha dželešanuhu, da izdržim, da dokažem… Al’ ima još Mladića po Srebrenici i Bratuncu, još Karadžića i Mladića ima, i oni će doć’ na red, akobogda…« Gorčina i olakšanje miješaju se Nedžibi Salihović. »Al’ zadovoljna sam i prezadovoljna danas, bez obzira na moj gubitak, presretna sam majka što sam pravdu doživjela, pozdravljam sud u Haagu i svakoga ‘ko je govorio o istini, dabogda mu Alah dao, stope mu se na zlato okretale, što ste danas došli, dao vam bog sve u životu, bez obzira kako vi nas gledali, i koje nacije bili… Mi samo tražimo istinu i pravdu«.


Istina je davno utvrđena, i jučer opet potvrđena, no koliko će biti pravde, drugo je pitanje. Nijedan srpski dužnosnik općine Srebrenica, uključujući i načelnika Grujičića, nije jučer došao u Memorijalni centar Potočari da zajedno sa žrtvama prati presudu Mladiću. Bio je ondje zamjenik načelnika općine Nermin Alibegović, koji je presudu dočekao konstatacijom kako su žrtve genocida »očekivale najtežu presudu«. »Ona znači mnogo i jest satisfakcija svim žrtvama, ali s druge strane, bez zakona o zabrani negiranja genocida na razini cijele BiH, nećemo imati istinski put ka konačnom pomirenju«, kazao je novinarima nakon izricanja presude. Alibegović se ne nada da će presuda promijeniti sustavno poricanje kojim vlasti u Republici Srpskoj odbijaju prihvatiti odgovornost za počinjene zločine. »I ranije smo imali presude i političarima i generalima, ali ništa se nije promijenilo. Imamo načelnika općine koji negira genocid. U takvim uvjetima, teško se u Srebrenici može očekivati ikakva pozitivna priča«, kazao je za naš list zamjenik načelnika Srebrenice.


Sukob koji ne prestaje


A opet, na prvi pogled, mnogo se toga u Srebrenici promijenilo nabolje, i to zaslugom – vlade Republike Srbije. Slučajno ili ne, ali pomoć vlade u Beogradu Srebrenici, u iznosu od pet milijuna eura, vremenski se poklopila s izbornom pobjedom Dodikova Saveza nezavisnih demokrata (SNSD) na proteklim lokalnim izborima, kada je načelnik postao Mladen Grujičić, od ranije poznati štovatelj lika i djela Radovana Karadžića, a od jučer – prema njegovu vlastitom priznanju – i Ratka Mladića. Bilo kako bilo, blagotvorni utjecaj toga novca vidljiv je na ulicama uništenoga grada – središte Srebrenice obnavlja se u opsegu neviđenom još od rata, popravljaju se ceste, obnavljaju zgrade, a otvoreno i nekoliko važnih javnih ustanova. Nema dakle sumnje da će načelnik Grujičić naći razloga da tvrdi kako je mnogo toga dobrog učinio za Srebrenicu. I bit će u pravu, ako zidine, asfalt i činovništvo smatramo nečim jako važnim. Mislimo li, ipak, da grad ne čine zidovi, nego ljudi – kako onomad reče Siniša Glavašević – tada će samohvala nadmenih Dodikovih činovnika zvučati kao samo još jedna lažna fraza nehumane i pokvarene vlasti. U Srebrenici, naime, do rata je živjelo 37 tisuća ljudi. Danas ih je četiri puta manje. Od osam tisuća današnjih stanovnika, polovina su Bošnjaci, polovina Srbi. Od svih njih, zaposleno je jedva tisuću i pol. I svi oni, baš svi, prisiljeni su živjeti u sukobu koji ne prestaje: jedni opterećeni teretom vlastitog poricanja, drugi opravdano gnjevni zbog nikad zadovoljene pravde. Mladić je jučer osuđen, majke načas odahnule, žrtve načas dobile osjećaj da možda i nije sve baš uzalud, ali već u rano jučerašnje poslijepodne opustjele su ulice Srebrenice, baš kao da se nikada ondje baš ništa nije dogodilo. A to je ono što Dodik najviše i priželjkuje.