Želimo li da sve ostane isto?

Goran Božičević – čemu nas korona može naučiti: ‘Virus nas pita za prioritete. Zdravstvo ili novi zrakoplovi?’

Boris Pavelić

snimio Darko Jelinek

snimio Darko Jelinek

Izbjegavam lošu energiju na Facebooku, koji dosta koristim. Samo preletim ljude koji šire, najčešće implicitno, paniku, predrasude, neprovjerene informacije. Potrebu za širenjem neprovjerenih informacija prepoznao sam još u ratu, i čuvam je se. Ne ulazim u nepotrebne rasprave. 



Goran Božičević mirovni je aktivist gotovo tri desetljeća, s iskustvom provedbe aktivnog nenasilja na ratištima od Hrvatske do Ukrajine, i u poslijeratnim društvima na cijelome Balkanu i drugdje. Osobno suočavanje sa strahom i prijetnjama, kao i pomaganje drugima da učine to isto, dio je njegova aktivističkog poslanja. Kada je, prije desetak dana, prijetnja zaraze korona virusom eksplodirala i u Hrvatskoj, Božičević je na portalu h-alter.org napisao tekst koji je izazvao veliku pažnju: “Čemu nas korona može naučiti?” Tim povodom, pitali smo ga kako se osobno nosi s osjećajem opasnosti i straha.


– Prihvaćam da su mi reakcije svakakve, od euforije do depresije. Prihvaćam da je to normalno u potpuno novim i promijenjenim uvjetima neizvjesnosti i nevidljive prijetnje. Suzbijam ih kvalitetnim informacijama, pogotovo filtriranjem. Neki dan me neki intervju jako oneraspoložio, satima sam bio ‘potonuo’. Onda sam analizirao i vidio da je ta žena – koja jest ekspert u mikrobiologiji – jako loša u komunikaciji. Koristi riječi “jezivo” i “strašno” bez da precizira zašto ih koristi. Kada sam osvijestio da ono što je njoj jezivo ne mora nužno biti i meni, i nakon što sam je poslušao ponovno, popravilo mi se raspoloženje. Podsjetilo me na prijatelja kojeg dugo nisam vidio i kako me pogodilo kada je rekao da se desilo nešto „brutalno“. U pet minuta tu sam riječ čuo od njega desetak puta i shvatio da mu je poštapalica. Ukratko, pomaže mi što se desetljećima bavim nenasilnom komunikacijom, i već se po refleksu pitam: „Što mi ova osoba točno govori?“. No to ne znači da me ne pogađa, znači samo da se brže oporavim. I šetam. Lijepi su dani, u Bujama, gdje živim, lako je izaći u prirodu. Svakako prošećem, čak i brzo odhodam bar jedan sat. Pozdravljam ljude na ulici više nego prije. Izbjegavam lošu energiju na Facebooku, koji dosta koristim. Samo preletim ljude koji šire, najčešće implicitno, paniku, predrasude, neprovjerene informacije. Potrebu za širenjem neprovjerenih informacija prepoznao sam još u ratu, i čuvam je se. Ne ulazim u nepotrebne rasprave. Klonim se zgražanja, optuživanja, očekivanja, prosuđivanja , nikakvu dobit nemam od svega toga. Prepoznajem lijepo oko mene, više se čujem telefonom s ljudima, ceste su bez auta, manje je buke u mojoj ulici, žurba je stala, usporili smo jako, gotovo i ne vidim ljude koji su mislima negdje drugdje, u poslu, brigama: kada su vani, uživaju što su vani. Najednom – imamo vremena, za sebe, za bližnje.


Kakva su iskustva mirotvorca: što je uistinu važno? Što nas sada, kako kažete u svom tekstu, virus može naučiti?




– Jako je mnogo pozitivnih stvari ovih dana, cijenimo ljude koje smo do jučer maltene prezirali, kao društvo mislim: ‘obične radnike’ u dućanima, čistoći, poštare, fizičke radnike, vozače, medicinske sestre… Interes za znanost skočio je naglo, preko noći. Svijest o važnosti znanja, kompetencija, pametnog komuniciranja i djelovanja. Slušam jučer ministra Beroša koji kaže: „Broj zaraženih se može povećavati“. To je mudrije od: „Broj će se povećavati“. Treba nam oprez, ne panika. Zdravstveni sustav za sve, dostupan, učinkovit, ne skrojen samo za bogate. Opasnosti su razne, oružje je opasnost, također, ono nije zaštita. Nije mi drago gledati vojsku na ulicama Beograda, to je posao policije. Virus nas testira: kakvi smo, kako živimo, što nam je važno. Podsjeća nas da nismo svladali osnovno pitanje suživota s prirodom. Mi uopće ne ulažemo u suživot sa životinjama i biljkama, mi – kao zapadna civilizacija – na sve gledamo kao na profit, korist, novac. To nije samo loše, to je pogubno. Dolazi nam glave. Virus nas pita o prioritetima: novi vojni avioni? Zdravstvo za one koji mogu platiti? Turizam bez suštinskog razumijevanja putovanja, kultura, sebe i drugih? Škole – koliko ulažemo u odgoj i obrazovanje, ne samo novca, nego i resursa? Što su naša ulaganja u budućnost? Virus nam radi sve što i i klimatske promjene, samo “mudrije”, jer nas više boli tamo gdje on “bocne”. Zanemarili smo univerzalno. Ranjivi smo u onome što, u suštini, govore vjere: da mo svi božja djeca, ne samo neki, svi smo isti pred bogom ili u ljudskim pravima, svejedno. Današnje brzo raslojavajuće društvo to ne podnosi, postoje jaki i slabi, naši i njihovi, uvijek podjele. Virus nas tako ne gleda, on ima svoje naočale, slijepe za ljudske privilegije.


Što preporučate?


– U ovom moru svakakvih informacija, ‘Sokratovo sito’ je idealni pomagač: “Je li istinito?” “Čini li mi dobro?” “Koristi li mi?” Osobno, omogućim se razdoblja bez informiranja. Svjesno se ne želim uznemiravati. Ovo će trajati tjednima, važno mi je da sačuvam, možda i povećam svoju mentalnu, pishičku, fizičku kondiciju. Pomaže mi što ne pijem i ne pušim. Od poroka, samo kava. Sagledavanje novih mogućnosti jako mi je moćno u ovoj novoj situaciji. Prilika da činimo dobro, a da to ovisi o nama. Čak se ni ne očekuje mnogo: da ostanemo doma, a kad baš moramo van, da pozdravimo, osmjehnemo se, zahvalimo se, pohvalimo rad, pogotovo blagajnica i ostalih koji rade s mnogo ljudi u ovo doba izolacije. Smanjiti očekivanja od sebe i od drugih, a opet, dozvoliti sebi da budemo nježni, ranjivi, ljubazni, iskreni. Svaka, baš svaka situacija ovih dana ima potencijal za smanjivanje napetosti, za ohrabrivanje drugih, za “Random Act of Kindness”, kako se zove jedna fondacija koja dobrotu želi učiniti normom. Sve, dakle, danas možemo pretvoriti u “spontani čin ljubaznosti i dobrote”.


Kakve promjene društvene strukture zamišljate u ovoj situaciji, koje bi bile bolje od dosadašnjih, a istodobno ne i utopijske – drugim riječima, kako institucionalizirati empatiju?


– Javno zdravstvo je izuzetno važno, mora biti dostupno i kvalitetno. Kompetencija na upravljačkim, odgovornim pozicijama također iskače kao zaboravljena kvaliteta. Ovo nije doba za laži, širenje panike, optuživanje drugih, prodavanje magle. Nijedno doba nije za te karcinome, nedostatke političke kulture, no sada je to izrazito vidljivo. Birajmo empatiju na izborima, tražimo ju u školama, odmaknimo se od shvaćanja da je domoljublje vijorenje zastave, ruka na srcu i mantranje o dostojanstvu državnih mitova. Prava ljubav za ljude i zajednicu je odgovornost za njihovu dobrobit. Nije pitanje: “Kako institucionalizirati empatiju?”, nego: “Kako zaustaviti napad na institucionaliziranu empatiju?”. Napad koji traje od našeg ulaska u EU, a pogotovo tijekom mandata prijašnje predsjednice Republike. Napad na nezavisne medije, kulturu – pogotovo nezavisnu – na udruge za ljudska prava, na civilno društvo koje se bavi onim što, na prijeteći način, aktualizira i virus – pitanjem dobrobiti svih, ne samo nekih, ne samo Hrvata, ne samo stranačkih ljudi, ne samo korumpiranih. Virus ogoljuje sve loše odluke u nas i svijetu koje su išle i idu, arogantno, protiv općeg dobra, promovirajući lažnu mantru slobodnog tržišta koje će bogate uvijek štititi u krizama. Imunološki zavod, školska medicina, hitna pomoć, cijelo zdravstvo, solidarnost – sve pojmovi stigmatizirani etiketom komunizma i socijalizma sada nas spašavaju. Ne progledamo li bar malo, nismo bolje ni zaslužili.