Najopasnije je kada ljudi počnu vjerovati da ih netko iskorištava, pa se traži krivac. Ne vjerujem da bi EU mogla preživjeti ako bi kriza potrajala deset godina
Bratstvo i jedinstvo
– Mislim da je najopasniji sindrom koji sada postoji u EU taj takozvani jugoslavenski sindrom, a to je kada ljudi počnu vjerovati da su iskorištavani, da ih netko iskorištava, pa se traži krivac, i onda se to počne širiti, pa ako u nekoj velikoj zemlji imate takvu situaciju, to se onda na neki način može spojiti s nacionalizmom i postati opasno. Stoga i ne vjerujem da bi EU mogla preživjeti ako bi kriza potrajala deset godina, jer već se sada u EU također ponovno priča o »Europi dviju brzina«, a to već znači raspadanje Europe na dva dijela što isto sliči nekadašnjem jugoslavenskom slučaju, pošto smo mi tada pričali o nesimetričnoj federaciji.
– To je onda slično kao što je bilo bratstvo i jedinstvo: nešto što se ne smije dirati, i kada sam prije par godina govorio o problemima s eurom, to je kao bilo nepristojno da se uspoređuje, što na neki način mene smeta, da se ne govori otvoreno o stvarima, a problem postoji. Jer, ako postoje tolike razlike u Europi, onda jedna ekonomska politika sigurno ne odgovara svima.
Spašavanje Francuza
– Uzmimo, spašavanje Grčke. To je ustvari spašavanje francuskih banaka jer 70 posto dugova Grčke čine dugovi prema francuskim i njemačkim bankama. Dok u Grčkoj većinu potraživanja drže francuske banke, u Portugalu, mislim, većinu imaju njemačke banke, i ono što se sada pokušava je natjerati te privatne banke da i one same naprave neki otpis dugova.
Iako se Slovenija smatrala uspješnim primjerom prelaska u tržišno gospodarstvo, od 2005. do 2008. nastupilo je razdoblje takozvane kazino-ekonomije pri čemu je došlo do pojačanog zaduživanja, napuhivanja financijskog, ali i građevinskog sektora, a posljedica je porast vanjskog duga na oko trećinu BDP-a.
Međutim, najgora je posljedica moguća prodaja imovine, kaže Mencinger, koji vjeruje da će Slovenija sada vjerojatno prodati mnogo toga što je do sada na neki način očuvala od prodaje, a po čemu je i bila specifična u odnosu na neke druge tranzicijske zemlje (za razliku od Slovenije, Hrvatska je strancima prepustila skoro čitav bankarski sustav, op. a.).
Mencinger je opisao kako je u tom periodu tzv. kazino-ekonomije došlo do napuhavanja financijskog i građevinskog sektora pa sada »Slovenija ima iste balone kao i svijet.« U Sloveniji sada ima stanova koliko hoćeš, no njihove cijene ne padaju jer banke imaju hipoteke pa ne dozvoljavaju pad cijena, kaže Mencinger.
Tečaj – ideologija
– Ni sada mi nije jasno zašto je netko onda htio da fiksiramo tečaj kada na početku uopće nismo imali deviznih rezervi i bili smo nova zemlja, pa nije uopće bilo poznato koji bi to bio ravnotežni tečaj, kaže Mencinger. »Hrvatska je pak prihvatila fiksni tečaj i ponosila se jakom kunom što nikada nisam mogao razumjeti«, rekao je Mencinger, dodajući da mu se, dok sluša neke hrvatske ekonomiste, čini da je kod nas tečaj još uvijek neko ideološko pitanje, a to, veli on, nije ideološko nego ekonomsko pitanje: potrebno je samo vidjeti je li izvoz elastičan na tečaj, a ako nije, onda i nema neke posebne svrhe slobodno ga pustiti.
U svakom slučaju, Mencinger se slaže s politikom guvernera Rohatinskog koji brani tečaj u uvjetima kada je puno dugova denominiranih u eurima i švicarskim francima. »Devalvacija kod vas ništa ne bi riješila«, ocjenjuje Mencinger.