Vjerujem da Tuđman nije naredio ubijanja. Međutim, poznavajući ga, mogu zamisliti kako je reagirao kada je čuo za njih: slegnuo je ramenima, uzdahnuo, i rekao: »A što se može, rat je rat«, kaže Goldstein
Riječ pisca, izdavača i novinara Slavka Goldsteina, jednoga od najuglednijih i najmudrijih hrvatskih intelektualaca, uvijek se sluša s velikom pažnjom. Za naš list Goldstein je pristao komentirati presude generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, te iznijeti svoje mišljenje o društvenoj atmosferi koju je ta presuda izazvala.
Obrana je branila predsjednika Tuđmana i tadašnju hrvatsku vlast, umjesto da je branila Gotovinu i Markača
Kako komentirate presudu?
– Ne spadam među one koji tvrde da su unaprijed znali kakva će presuda biti. Nisam mnogo ni nagađao, jer sam premalo poznavao materijale optužnice i obrane, premda su bili relativno dostupni, a nisam ni pravnik. Naknadno mislim da je oslobađajuća presuda generalu Čermaku razumljiva, jer očigledno nije raspolagao trupama i snagama koje bi mogle učiniti zločine. Iz naknadno viđenih materijala, presuda generalima Gotovini i Markaču čini mi se logična, ali mislim da je morala biti blaža da je obrana imala pravi pristup. Obrana je branila predsjednika Tuđmana i tadašnju hrvatsku vlast, umjesto da je branila Gotovinu i Markača, za koje je, uvjeren sam, mogla dobiti znatno blažu presudu.
Imate li dublji uvid u taktiku obrane, da biste potkrijepili tu tvrdnju?
– Nakon presude pročitao sam dosta materijala, i mislim da su branitelji Gotovine i Markača trebali tvrditi da su njihovi branjenici bili vojnici, i izvršavali naređenja koja su dobili. Ako je točno da je namjerno bombardiran neki civilni objekt, to je nadležni zapovjednik sigurno radio prema uputama više komande. On je vojnik i mora izvršavati. U tom slučaju ne može izbjeći kaznu, ali ne kao planer zločinačkog pothvata, nego izvršitelj. Tako su ih njihovi advokati trebali i braniti, i vjerujem da bi dobili blaže kazne. Možda čak toliko blaže da bi, s obzirom na vrijeme provedeno u pritvoru, ubrzo bili na slobodi.
Kolektivna optužba
Po reakcijama se čini kako je javnost najviše šokiralo to što je sudsko vijeće ustanovilo udruženi zločinački pothvat za protjerivanje srpskih civila. Kako ste doživjeli taj sudski pravorijek?
– Mislim da je formulacija »udruženi zločinački pothvat« pravnička kovanica tužiteljstva, koja je smišljena da bi se zaoštrila optužba, što tužiteljstva po svojoj funkciji često i čine. Terminološki, sigurno je preteška kvalifikacija onoga što je počinjeno.
Mislim da je formulacija »udruženi zločinački pothvat« pravnička kovanica tužiteljstva, koja je smišljena da bi se zaoštrila optužba
Može se interpretirati čak vrlo ekstremno, kao kolektivna optužba, iako tako nije mišljena. Da su počinjeni zločini – neki kontrolirano i smišljeno, a neki nekontrolirano – to se ne može poreći. Mislim da se to može nazvati drugostupanjskom namjerom inače legalne akcije Oluja. Imam o tome neke pretpostavke, jer sam Tuđmana poznavao osobno i prilično dobro, pa mogu zamisliti kako je donosio takve odluke.
Kako?
– Tuđman je strastveno želio da u Hrvatskoj bude što manje Srba, i to je na razne načine pokušavao. Nije imao čvrsti plan, ali je pokušavao nešto dogovarati s Miloševićem, a puno više potpisujući s Dobricom Ćosićem, kao predsjednikom Republike Srbije, međudržavni sporazum o humanom preseljenju. Ono je čak i počelo: iz požeške kotline jedna je grupa otišla u Srbiju, jedna grupa iz Vojvodine došla je u Hrvatsku, i Tuđman je bio sretan da se to tako rješava, ali se ubrzo pokazalo da je neostvarivo. I da nije humano, već nehumano. Kada se odlučivalo o akciji Oluja, iz osobnog poznanstva mogu zamisliti da je Tuđman bio jako zadovoljan činjenicom da mnogi Srbi već odlaze. To sam i ja znao, jer sam još 1993. u Beogradu sreo neke ljude, poput mog dobrog poznanika Radovana Jovića iz Gline.
Ubijanja su prema presudi najteži dio zločinačkog pothvata, a ja ne mislim da su bila unaprijed planirana.
Godinu dana su Srbi već bili odlazili iz Krajine. Naravno da je Tuđman to znao još mnogo bolje od mene, imao je obavještajne podatke. I bio je jako sretan, što se iz Brijunskog transkripta dobro vidi. No, ne vjerujem da je naredio ubijanja srpskih civila, koja su postolujno počinjena.
To nitko nije ni tvrdio.
– Da, ali ubijanja su prema presudi najteži dio zločinačkog pothvata, a ja ne mislim da su bila unaprijed planirana.
(Ne)odgovornost vlasti
Neki pravnici, međutim, tvrde da presuda pokazuje kako je hrvatski državni vrh znao i htio da zločini budu dio državne politike, i da je to ono što najviše boli.
– Govorim iz osobnog poznavanja Tuđmana. Vjerujem da nije naredio ubijanja. Nisu mu bila po volji, prije svega zato, jer je vrlo dobro znao da škode Hrvatskoj. Međutim, ponovno, poznavajući ga, mogu zamisliti kako je reagirao kada je čuo za njih: slegnuo je ramenima, uzdahnuo, i rekao: »A što se može, rat je rat«. I nikome ništa. To je bio njegov način reakcije na nezgodne pojave.
Više u magazinu Pogled Novog lista u subotu, 30. travnja
