Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 2n
Sutra: 11° 11° 2n
23. listopada 2018.
Fabio Franchini

NIJE SVE TAKO SIVO Talijanski znanstvenik nakon slavnog MIT-a sreću je našao u - Hrvatskoj

Fabio Franchini / D. LOVROVIĆ
Fabio Franchini / D. LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 26. prosinac 2017. u 14:50 2017-12-26T14:50:00+01:00

U Hrvatskoj radim bez pritiska koji ubija znanost Vodeće znanstvene institucije, a to je problem istraživača diljem svijeta, žele rezultate odmah, brzo, što je pogubno za znanost na duže staze. Nasuprot tome, moji kolege i ja u »Ruđeru« uživamo u prijateljskom i opuštenom okruženju, kaže Fabio Franchini, fizičar iz Trsta

Fabio Franchini, 43-godišnji talijanski fizičar, radio je do prije godinu dana u Italiji, a onda je odlučio dati otkaz i doći u Hrvatsku. I to unatoč činjenici da je u Trstu ostavio obitelj, koju danas vidi samo vikendom. Već smo navikli na to da ne samo mladi i perspektivni znanstvenici, već i građevinski radnici, inženjeri, liječnici, njegovateljice, odlaze u suprotnom smjeru, što dalje od Hrvatske, tražeći bolji život.

Ali Fabio nije samo iznimka koja bi potvrdila pravilo da strane znanstvenike ne zanima Hrvatska, niti je jedini Talijan koji je ugledne talijanske znanstvene institute zamijenio hrvatskim.

U Institutu »Ruđer Bošković«, gdje je dobio stalno radno mjesto prošle godine, u zavodu za teorijsku fiziku rade još dvojica talijanskih znanstvenika.

Franchini ima impresivan znanstveni životopis: nakon diplome što ju je stekao na Sveučilištu u rodnoj Bologni, doktorirao je na Stony Brook University u New Yorku, a kao Marie Curie stipendist proveo je tri godine postdoktorskog studija na vrhunskom Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu.

U Italiji je promijenio više znanstvenih institucija, a onda su ga dijelom privatni život, a dijelom želja za napredovanjem koje u Trstu nije mogao realizirati, doveli u Zagreb.

Sloboda izražavanja

U Trstu je, naime, svoju budućnost vidio u institutu za teorijsku fiziku, ali ga sreća nije poslužila. Trst u njegovom znanstvenom polju posljednjih godina bilježi nagli međunarodni uzlet, i za Fabia u oštroj konkurenciji vrhunskih znanstvenika jednostavno nije bilo mjesta.

– Ubio me, slikovito rečeno, uspjeh toga grada. Trst je narastao u svjetski međunarodni centar, došlo je nekoliko veoma važnih znanstvenika iz inozemstva, više nije bilo slobodnih pozicija. Shvatio sam da nemam što čekati – objašnjava okolnosti svog dolaska u Ruđer.

Fabio Franchini / D. LOVROVIĆ

Tražio je, kaže, mjesto koje neće biti daleko od Trsta, a gdje će se moći baviti znanošću. Sretna okolnost bila je ta što je voditelj Grupe za fiziku na IRB-u odlučio da je vrijeme zaposliti ljude iz drugih zemalja. Fabio je bio pozvan u posjet, objasnili su mu radne uvjete, a osim privatnog interesa da bude blizu Trsta, kao znanstvenika ga je privukla mogućnost rada na izvrsnoj instituciji, s potpunom slobodom istraživanja u području svog znanstvenog interesa.

– Sada sam sretan. Ruđer u ovom času ima dobru filozofiju: iskoristiti činjenicu da očekivanja nisu previsoka, i stvoriti okruženje u kojem ljudi doista mogu stvarati dobru znanost – veli talijanski fizičar.

Odvojen život

U veljači 2016. godine napustio je posao na Nacionalnom institutu za nuklearnu fiziku u Firenci, a u travnju dobio radno mjesto na IRB-u kao znanstveni suradnik. I doselio u Zagreb, ali samo do pola, jer svaki vikend i dalje provodi u Trstu, sa svojom malom obitelji – suprugom i dvije kćeri.

Ovaj simpatični Talijan vedrog pogleda i opuštenog životnog stava na tečnom engleskom jeziku, jer mu je hrvatski prilično težak i još ga nije uspio »pohvatati«, priznaje da život odvojen od obitelji možda i nije najbolje rješenje, ali je, uvjerava nas, posve izvediv. Osobito ako su obje strane spremne na kompromis.

Zasad, kaže, dobro funkcionira na relaciji Zagreb-Trst i ne planira promjene. »U ovom času, zadovoljan sam ovdje. Moja obitelj ne namjerava doći, moja supruga ima stalni posao medicinske sestre u Trstu, tamo joj je i njena obitelj, i ne bih od nje ni tražio da sve napusti i slijedi mene«, veli Fabio.

»Ali nikad ne reci nikad«, dodaje. I dalje bi volio raditi u tršćanskom centru za fiziku, jer je riječ o jedinstvenoj instituciji koja spaja mlade znanstvenike iz nerazvijenih zemalja i vodeća svjetska znanstvena imena. Ipak, ne vjeruje da je to moguće jer je politika tamo angažirati sasvim mlade znanstvenike. »Mislim da sam prestar, ali nikad se ne zna (smijeh)«..

Slika o Hrvatskoj

Obitelj je zajedno s njim pristala na kompromis. Starija kći Anna Lisa ima četiri godine, a mlađa, Serena, samo dva mjeseca. To je sretna okolnost jer još nemaju dojam vremena, pa ne osjećaju njegovu odsutnost, ističe.

»Anna Lisa razumije da odlazim na put, ali hoću li izostati dva dana ili tjedan dana, njoj je isto. Moja žena mogla bi biti sretnija (smijeh) ali razumije…«

U Hrvatskoj je prije dolaska u Zagreb nekoliko puta bio na odmoru, ali je zato u vrijeme svog boravka u SAD-u stekao prilično čvrste veze s Hrvatima.

– Neki od mojih najboljih prijatelja su iz Zagreba. Upoznao sam ih na doktorskom studiju u SAD-u, slučajno smo se našli na istoj godini, i proveli zajedno punih šest godina. Tada sam dobio nekakvu sliku o Hrvatskoj. Oni su se vratili u Zagreb, a to je bio dodatni poticaj da se odlučim doći u Zagreb – kaže Fabio.

Zar uvjeti bavljenja znanstvenim radom u Hrvatskoj nisu lošiji nego u Italiji, pitamo. »Resursi su nešto manji nego vani, ali ja sam teorijski fizičar i ne trebam toliko novca. Za eksperimetalnu fiziku financije su važne za istraživanja, za nas ne toliko«, stigao je iskreni odgovor.

Zbog čega se fizičar impresivnog životopisa nije otisnuo u znanstvene centre bolje od talijanskih, nego je došao u zemlju skromnih resursa, zanima nas.

– Vodeće znanstvene institucije, a to je problem istraživača diljem svijeta, žele rezultate odmah, brzo, što je pogubno za znanost na duže staze. Nasuprot tome, moji kolege i ja ovdje uživamo u prijateljskom i opuštenom okruženju, nitko vam neće »zabiti nož u leđa«, imamo zajednicu koja nas podupire, tako da možemo razvijati ideje bez rokova ili straha od podmetanja – opisuje Fabio prednosti koje znanstveniku nudi hrvatski znanstveni sustav.

Previše birokracije

Njegovo napredovanje u znanstvenoj karijeri trebalo je po nekoj logici voditi u zemlje prestižnije znanosti, ali naš sugovornik smatra da je napravio dobar izbor krenuvši ovim smjerom.

– Ne mislim da je pritisak dobar za znanost. On postoji u vodećim institucijama, gdje se traže rezultati i produkcija, a ne vodi se dugoročno računa o pravoj važnosti rezultata. Još možemo raditi izvrsna istraživanja, ali čini mi se da sveučilišta i znanstveni institutu sve više postaju kao firme, kompanije koje prozvode papire, a ne prave rezultate. Biznis i znanost dvije su različite stvari – bavim se bazičnom znanošću, naš je cilj bolje razumijeti stvari, a ne biti pod stalnim presingom da proizvodimo rezultate – tumači Fabio.

»Moram biti iskren, nisam znao mnogo o Ruđeru, ali sad mi je drago da ovdje razvijam karijeru, ne znam bi li imalo smisla da sam otišao drugdje. U Njemačkoj ne možete dobiti stalno radno mjesto, samo privremene poslove, u SAD-u moraš provesti puno vremena u borbi s birokracijom. Svaka zemlja ima svoj vid bavljenja znanošću. I ovdje je definitivno previše birokracije, da je nema, vaša bi zemlja funkcionirala puno bolje«, zaključuje.

Rođen je u Bologni, gradu od 400.000 stanovnika, gdje četvrtinu čine studenti. »To je vrlo mlad i živ grad s puno energije. Ima najstarije sveučilište u svijetu, iz 1088. godine, a neki se studiji i dalje održavaju u zgradi staroj 900 godina. Ta mješavina stare arhitekture i novog života može pružati vrlo zanimljiv osjećaj«, sa ponosom opisuje rodni grad.

Niske plaće

Zagreb ga je, kaže, privukao svojim austrijskim štihom, sličnijim Trstu. »To mi se sviđa. Ovo je živi grad, prijatelji su me upozorili da zimi zna biti depresivan, ali uz malo aktivnosti može biti zabavno«, otkriva Fabio. Ovdje nalazi mnogo sličnosti s Italijom, kako u birokraciji, tako i u stalnim žalopojkama.

»Ali nije ništa gore nego u Italiji«, smije se. Uči hrvatski, a odgovara mu što se na svakom koraku može snaći s engleskim. Navukao se, otkriva, na ćevape, no dobar talijanski espresso teško može pronaći...

Fabio Franchini / D. LOVROVIĆ

Živi u iznajmljenom stanu, stanarina mu nije previsoka, ali ga muči visina njegove plaće.

– Srećom, supruga mi radi pa se s dvije plaće snalazimo. Ipak, smatram da su niske plaće u hrvatskoj znanosti jedan od najvećih problema u privlačenju stranih znanstvenika – zaključuje.

I Italija, kaže, ima problem s iseljavanjem, a za to krivi lošu politiku.

– Imamo veliki odljev mozgova. Talijani odlaze jer ne vide budućnost, a malo ih se vraća. Talijani svoju zemlju vide kao zemlju gubitnika, ali važno je biti ponosan svojim sposobnostima, uvijek se možeš podići. Iza toga je kratkovidna politika naših država. Moji prijatelji iz Zagreba koji su otišli ne misleći na povratak, nakon 16 godina ovdje su, sretni. Na neki način, domovina te uvijek zove ako ti otvara neke mogućnosti. Nikad nije kasno stvoriti takvu klimu.

Ne razumijem hrvatsku situaciju, ali mi se čini da je u poziciji da bi mogla stvoriti energiju i ekonomiju koja će privući ljude da se vrate. Situacija jest komplicirana, ali i to može biti prilika za kreiranje pravih reformi – smatra Franchini.

Njegov je dolazak na Ruđer, dodaje, jedan od takvih koraka.

»Umjesto da zaposle domaćeg znanstvenika, otvorili su vrata ljudima iz inozemstva, i time poslali pravu poruku: jedan od kolega sad odlazi, a tamo gdje bude radio pogledat će njegov CV i shvatiti da se u Hrvatskoj može baviti kvalitetnom znanošću. Ako i odem, moj dolazak bit će pozitivan za Ruđer, jer daje dojam da postoji energija, mogućnosti za ambiciozne. To je stav koji vodi promjenama – zaključuje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka