David Matthew Smith

Kako je Australac postao novi šef “Ruđera”: Razumijem da su mnogi Hrvati nesretni, ali Lijepa naša ima puno pozitivnog

Vedrana Simičević

David Matthew Smith / Foto: D. LOVROVIĆ

David Matthew Smith / Foto: D. LOVROVIĆ

Imamo oko 850 zaposlenika a nemamo prave uvjete za njihov kompetitivni rad. Imamo infrastrukturu koja je zastarjela i skučene laboratorije. Čak i kad imamo znanstvene »povratnike«, imamo problem gdje bi ih smjestili, a također nema prostora za mlade grupe koje bi trebale vući znanstveni razvoj. Tu je dodatno i problem sa suvremenom opremom koja ima svojih tehničkih zahtjeva



Za novog ravnatelja naše najpoznatije znanstvene institucije, Instituta Ruđer Bošković izabran je dr. David Matthew Smith, renomirani znanstvenik s područja računalne kemije koji je na IRB-u »odradio« dobar dio impresivne međunarodne znanstvene karijere. Po rođenju Australac, dr. Smith se, kako sam kaže, »udao« u Hrvatskoj i danas je već neko vrijeme hrvatski državljanin, a prošle je godine jedno kraće razdoblje bio i savjetnik tadašnjeg ministra znanosti. Čelno mjesto IRB-a vidi kao priliku za unaprijediti već kvalitetno organiziranu znanstvenu instituciju.


– Program koji sam predstavio je temeljen na stabilnosti i popravcima. Kroz zadnjih nekoliko godina napravljeno je niz promjena u organizaciji temeljem kojih smo postigli razinu na kojoj više nisu potrebne neke velike promjene. To ne znači da treba stati. Naprotiv, treba iskoristiti postojeću dobru platformu kako bismo se usredotočili na izvrsnost u našim temeljnim djelatnostima, a to su znanost, specijalističko obrazovanje i prijenos znanja u neakademske i neznanstvene sektore. Rekao bih da imam sreće da je situacija dobro posložena i treba je iskoristi za ostvarivanje još većeg potencijala IRB-a.


Društvena reputacija


Zbog čega je, po vašem mišljenju, IRB toliko bolji u znanstvenoj produkciji od svih drugih institucija u Hrvatskoj?




– U Hrvatskoj ima više vrsnih institucija. IRB ima svoju reputaciju u društvu i to pomaže u privlačenju najboljih znanstvenika, a temelj našeg uspjeha je upravo u ljudima. Odnosno, na IRB-u postoji kritična masa odličnih znanstvenika koji ozbiljno pristupaju svojoj djelatnosti, a takve uvjete je teže postići na manjim institucijama. Druga prednost koju IRB ima je multidisciplinarnost, budući da pokrivamo brojna područja – od teorijske fizike do istraživanja mora, možemo pristupiti rješavanju vrlo zahtjevnih problema.


Kad govorimo o kvalitetnim znanstvenicima, a vi i sami sudjelujete na programima osnaživanja mladih znanstvenika, kako gledate na općeniti problem znanstvene kvalitete na hrvatskim institucijama i malih šansi za mlade znanstvenike?


– Mladi spadaju u najbitnije teme kada govorimo o budućnosti. Gledano iz kuta mojeg iskustva s međunarodnih institucija, vidim da hrvatski fakulteti još uvijek nude dobro obrazovanje, pri čemu su studenti primjereno pripremljeni za znanstvena istraživanja. Naravno, nakon toga njihov daljnji razvoj ovisi o njihovom budućem mentoru i volji da preuzmu odgovornost za zadatke koji su im dani


Ali ne ostaju u Hrvatskoj?


– To je dakle drugi aspekt. Voljeli bismo da više studenata ostane raditi doktorat i veći protok postdoktorskih specijalizanata. Prema tome morat ćemo pojačati programe s kojima ćemo privlačiti najbolje talente na IRB. Međutim, bitno je da mladi znanstvenici odu na vrhunske akademske institucije na dodatno specijalističko usavršavanje, jer je to važan dio karijere za bilo kojeg znanstvenika. No onda se postavlja pitanje kako te mlade znanstvenike povući natrag, čime bi se osnažio znanstveni sustav u Hrvatskoj i, uostalom, u Hrvatskoj iskoristilo njihovo obrazovanje koje su platili hrvatski porezni obveznici.


Konkurentne institucije pri zapošljavanju nude atraktivne »pakete« s kojima se osigurava da znanstvenik može nastaviti svoju djelatnost na novom radnom mjestu. Nama su po tom pitanju trenutno uglavnom vezane ruke, zbog postojećih uvjeta koji su definirani zakonima i sustavom financiranja. Stoga računamo na druge razloge za povratak kao što je ljubav prema domovini. To je jak motiv čak i za najbolje, međutim moramo stvoriti uvjete da je kompromis povratka profesionalno prihvatljiv. Postoje naravno i ljudi koji su slijedili sličan put koji sam ja imao, stranci koji su se snašli u Hrvatskoj, kao što postoje situacije da se vrlo uspješni znanstvenici vraćaju u sadašnjim okolnostima, no to baš nije često.


Željena konkurentnost


Koji su onda, po vašem mišljenju, glavni problemi hrvatske znanosti trenutno?


– Sustav u dovoljno velikoj mjeri ne dostiže vrhunsku kvalitetu, a ponekad dolazi i do pitanja zašto bi netko uopće pokušavao biti bolji i bio izvrstan. Da bi ljudi davali sve od sebe moraju imati neku motivaciju, a sustav im to trenutno nudi samo djelomično. Ne mislim tu nužno na financijski aspekt, već i na mogućnost napredovanja. Mnogi znanstvenici trenutno imaju osjećaj da bez obzira što rade, to neće utjecati na njihov status. To treba mijenjati, unaprijediti sustav da bude u stanju prepoznati kvalitetu i nagrađivati je.


Kakvom biste ocijenili konkurentnost IRB-a u odnosu na neke svjetske pokazatelje?


– Za hrvatske prilike IRB je jako dobar, a na svjetskom i europskom nivou još imamo posla da bi dostigli željenu razinu konkurentnosti. Ako pogledamo rezultate, mi generiramo dobre radove i dobre projekte i imamo dobru suradnju s gospodarstvom, ali to je još uvijek na nivou »dobro«, a ne na nivou »izvrsno«. Ima niz primjera izvrsne znanosti, ali nedostaje konzistentnost. Neki od naših znanstvenika bili bi konkurentni na bilo kojoj instituciji u svijetu, ali ih trebamo više. Izvrsne institucije u svijetu se ne temelje samo na nekoliko pojedinaca s velikim rezultatima, već imaju cijeli pogon uspješnih stručnjaka. To je situacija na kojoj želim raditi.


S obzirom na situaciju u Hrvatskoj, onu gospodarsku u cjelini, ali i znanstvenu gdje znanost nije neki imperativ u društvu, kako se IRB u tome snalazi? Koliko to utječe na mogućnost razvoja institucije?


– Utječe u velikoj mjeri. Mi imamo određenoga uspjeha s dobivanjem europskih projekata, no nije realno očekivati da ljudi koji se moraju boriti za egzistenciju na domaćem tržištu mogu biti dovoljno uspješni na europskom nivou. Morate imati neke rezultate iza sebe da možete povući novce iz Europe, a europski sustav financiranja nije nikad bio zamišljen kao jedini, već kao nadogradnja na stabilni nacionalni sustav financiranja. Razvijenije zapadne zemlje imaju stabilno financiranje znanstvene djelatnosti i onda na osnovu toga uspijevaju povlačiti veliki dio sredstava iz EU.


David Matthew Smith 7 Foto: D. LOVROVIĆ


David Matthew Smith 7 Foto: D. LOVROVIĆ



Standard, ne iznimka


Koliko vaših potreba uspiju pokriti EU fondovi? Jesu li oni dovoljni za kompetitivnost?


– Naravno da nisu. EU projekti završavaju, a aktivnost ne smije stati. U brojkama je malo teže to reći, no recimo da vani europski novac čini tek 10 do 15 posto investicije u znanost. Suprotno tome, Hrvatska zaklada za znanost ima proračun od otprilike 100 milijuna kuna i to bi trebalo pokrivati istraživačku aktivnost u cjelokupnom sustavu. Naravno da to nije dovoljno. Dobivanje sredstava iz EU fondova ne bi trebala biti vijest, već standard, no teško je očekivati da ćemo doći do te razine ako mi sami ne možemo poduprijeti znanstvenike, a posebno mlade istraživače u postizanju konkurentnosti.


Koliko je trenutno razvijena veza između znanosti i gospodarstva, na čemu IRB radi već neko vrijeme?


– I tu ima pojedinih uspješnih priča, ali opet to treba proširiti da takve priče budu standard, a ne iznimka. Ljudi me često podsjećaju na činjenicu da vani, u zapadnom svijetu, samo 10 do 15 posto doktora znanosti ostane u znanstvenom sustavu, i to je istina. Ali 85 posto njih završava u tehnološki razvijenom gospodarstvu, u tvrtkama gdje su njihov talent i kvalifikacije prepoznati i potrebni. Nažalost, mi u Hrvatskoj trenutno nemamo gospodarstvo razvijeno na razini koja bi zahtijevala velik broj doktora znanosti, a tvrtke ne prepoznaju nužno korisnost takvog kadra. Štoviše, doktorat često nije prednost.


To je nešto što treba mijenjati, ali je teško to učiniti preko noći. Treba se ugledati na druge koji, su to uspjeli i tu prvenstveno mislim na manje zemlje poput Finske, Izraela ili Irske koji su na početku imali slabi »spoj« znanosti i gospodarstva, no onda su odlučili razviti sustav koji ga podupire. Zato treba razumjeti gdje je problem, te obje komponente, znanstvena i gospodarska, trebaju uložiti određeni napor. Naravno, to ne ide bez političke pomoći, i koncensusa da je nužno integrirati stručnjake u sve razine društva.


Nastavit ćete jačati taj dio IRB-ovog programa?


– Definitivno, smatram da je to važan element IRB-ove misije. IRB nije tu samo radi izvrsnih istraživanja i definitivno planiram dodatno ojačati veze s gospodarstvom. Već sad postoje razni uspješni projekti, primjerice pri izradi kompleksnih analiza, no osobno više ciljam na zajedničke istraživačko-razvojne projekte koji povećavaju dodatnu vrijednost privatnom sektoru. Moramo pronaći vezu između naših djelatnosti i potreba koje ima gospodarstvo. Pri tome je bitno da osnovna istraživanja ostanu prioritet, jer ne ćemo dugoročno ostati konkurenti prestanemo li raditi kompetitivnu fundamentalnu znanost.


Globalni projekti


U kojoj je fazi veliki O-zip projekt i koliko je on važan IRB-u?


– Radi se o velikom projektu koji bi se trebao financirati iz europskih strukturnih fondova i koji je »težak« otprilike 60 milijuna eura. Uključuje izgradnju novih objekata, konkretno tri nove zgrade, obnovu starih zgrada i nabavu suvremene znanstvene opreme. Gledam na to kao na sveukupnu obnovu »Ruđera« koja će infrastrukturu dovesti na razinu naših dosadašnjih znanstvenih rezultata. Trenutno se rade studije izvedivosti, i s konzultantima radimo na izradama tehničkih planova i preciznog troškovnika, što će potrajati negdje do lipnja iduće godine. Kad to bude gotovo idemo dalje prema EU fondovima. Možda kod nekih postoji osjećaj da je O-zip stao, ali to nije istina, projekt je jednostavno vrlo zahtjevan.


Što će sve IRB-u značiti novi objekti?


– Trenutno imamo oko 850 zaposlenika a nemamo prave uvjete za njihov kompetitivni rad. Imamo infrastrukturu koja je zastarjela i skučene laboratorije. Čak i kad imamo znanstvene »povratnike«, imamo problem gdje bi ih smjestili, a također nema prostora za mlade grupe koje bi trebale vući znanstveni razvoj. Tu je dodatno i problem sa suvremenom opremom koja ima svojih tehničkih zahtjeva. Ne možete staviti mikroskop od milijun eura na livadu.


Možete li istaknuti još neki važniji projekt za iduće razdoblje?


– Jedan strukturni projekt planiran je i za IRB-ov decentralizirani dio u Rovinju – radi se također o razvijanju njihove infrastrukture. Istraživanje mora će zasigurno postajati sve važnija djelatnost. Zapravo je i na generalnom kongresu UNESCO-a u Parizu iduće desetljeće definirano kao desetljeće istraživanja mora i oceanografije što je vezano za klimatske promjene – iznimno aktualnu i važnu temu. Htjeli bismo da dio instituta u Rovinju može ravnopravno sudjelovati u tim globalnim trendovima. Uz strukturne projekte na IRB-u, važan je svaki doprinos naših znanstvenika – od Centara izvrsnosti do svakog individualnog projekta HRZZ-a.


Pitanje koje ste vjerojatno čuli puno puta – kako to da je uspješni znanstvenik iz Australije došao raditi u Hrvatsku?


– Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Supruga, djeca i ja smo došli u Njemačku živjeti 2001. godine i ubrzo smo uvidjeli da nam je dosta teško imati i »treću zemlju« u obitelji. Moji su iz Australije, supruga je iz Hrvatske, a željeli smo da djeca odrastaju s bakom i djedom i ostalom širom obitelji u blizini, bar s jedne strane. Mnogi razlozi su govorili da bismo trebali ostati u Europi pa je Hrvatska onda bila logičan izbor. S druge strane, bez obzira na sve negativne stvari koje se pričaju o životu u Hrvatskoj, moram reći da je meni ovdje lijepo. Imam sreću da imam ovaj posao, prijatelje i veliku obitelj unutar koje se svakodnevno pomažemo. Zato vidim i ljepše strane života u Hrvatskoj i pomalo mi je žao da više domaćih ljudi na to tako ne gleda. U profesionalnom smislu sigurno bi imali veće plaće da smo ostali u Njemačkoj ili se odlučili za Australiju, no s druge strane život je širi od samo profesionalnog aspekta. Važna je obitelj i kvaliteta slobodnog vremena.


Računalna kemija


Jeste li se dosad uspjeli »saživjeti« s hrvatskim mentalitetom?


– Jesam, iako ne potpuno. Hrvatski ljudi mi se sviđaju, volim ovdašnji smisao za humor i imam ovdje puno prijatelja te odlične suradnike. Ponavljam, sviđa mi se živjeti ovdje, iako razumijem zašto je puno ljudi nesretno. No treba ponekad gledati više na pozitivne strane života, a Lijepa naša ih svakako ima.


Vaše polje rada je, široko rečeno, računalna kemija? Koliko je to područje razvijeno u Hrvatskoj i što je vaša specijalizacija unutar njega?


– Rekao bih da je razmjerno dobro razvijeno – postoji manji broj jakih grupa koje su relativno uspješne pa čak i prepoznate u svijetu, a rezultati se objavljuju u najjačim časopisima s ovog znanstvenog područja. Računalna kemija zapravo se bavi razumijevanjem sustava na molekularnom ili atomskom nivou. Eksperimentom se može mjeriti nešto što proizlazi iz kolektivnog ponašanja sustava, te je ponekad teško protumačiti rezultate. Računalnim pristupom ponašanje sustava razlučuje se do najmanjih dijelova pa se možete razumjeti kako dolazi do globalnog kompleksnog ponašanja. Osobno sam se godinama bavio biološkim sustavima, a posebno su me zanimali enzimi i njihove funkcije. U zadnjih nekoliko godina sam proširio svoj interes na kompleksne sustave, kao primjerice na one vezane za katalizu u industriji i na nove materijale.


Prošle godine ste kratko bili savjetnik ministra znanosti. U zadnje vrijeme hrvatski znanstvenici ipak mrvicu više sudjeluju u političkom životu. Kako gledate na to i mislite li da bi se znanstvenici trebali više uključivati u politiku?


– Za dobrobit sustava je to vrlo važno. Neke zemlje poput Kine su temeljile svoje strategije na savjetima znanstvenika i inženjera. Možda to nije najbolje za karijere znanstvenika, ali ako mogu sudjelovati u društvenom životu, onda je to dobra stvar za zajednicu. Smatram da bi politika općenito trebala više slušati i mišljenje takvih stručnjaka jer problemima pristupaju na drugačiji način. Općenito bi trebalo uvesti više prirodoslovnih i tehničkih aspekata mišljenja, a pri tome najviše mislim da donošenje odluka mora biti zasnovano na analitičkom pristupu i realnim činjenicama.