Na pitanje kako se njihova suradnja nosi sa zaoštrenim političkim odnosima dviju država, Igor Milanović, postdoktorand iz beogradske »Vinče« konstatira kako političare »treba maksimalno ignorirati«.

– Mislim da previše dozvoljavamo, vjerujemo ljudima koji iz dana u dan dokazuju da im ne treba vjerovati, naš je pristup mazohistički – smije se Milanović. Iako upravljaju našim životima, treba ih, kaže, ignorirati jer je riječ o marginalcima koji se žele prikazati boljima od onog što jesu. »Imamo svoje živote, želimo živjeti bez politiziranja«, zaključuje.

– Nedavno sam predložio projekt s drugim najboljim neprijateljima Hrvatske, Slovencima – smije se Biliškov. Važno im je slovensko iskustvo s poroznim materijalima, te vjeruju da bi u toj kombinaciji mogli postići puno. A možda zajednički znanstveni uspjeh odškrine i neka politička vrata…

– Dosta dobro smo se opremili. Ovaj uređaj imaju i u švicarskom laboratoriju, a imamo i neke uređaje koje nema nitko osim nas – hvali se Biliškov. On i njegovi suradnici doradili su Sievertov uređaj za mjerenje tehnološki najvažnijih svojstava materijala – u kojim uvjetima primaju i otpuštaju vodik, na kojim temperaturama, tlakovima…

– To je ono što je najbitnije za upotrebu u automobilima i drugim potrošačima. On mjeri koliko plina može upiti čvrsta tvar, a mi smo umjesto jedne posude za mjerenje stavili dvije, pa mjerimo razliku tlakova između jedne i druge. Preciznost je time puno veća – tumači Biliškov. Uređaj je napravljen je u suradnji s FER-om, a teško će ga, smije se, patentirati jer su ga dosad pokazali prevelikom broju ljudi. Pokazuje nam i uređaj za mljevenje geoloških uzoraka koji potječe iz 50-ih godina i izgleda kao muzejski primjerak, ali još uvijek funkcionira.

– To je neuništiva tehnologija – komentira 42-godišnji kemičar, koji je na »Ruđer« stigao iz Pule, nakon što je diplomirao i doktorirao na zagrebačkom PMF-u. U laboratoriju u prosjeku provede pola radnog vremena, a ostalu polovinu za kompjuterom. Nerijetko je u laboratoriju po čitav dan.

Radnu sobu trenutačno dijeli s Igorom Milanovićem, postdoktorandom iz beogradske »Vinče«, s kojim surađuje na projektu Hrvatske zaklade za znanost, također usmjerene ispitivanju materijala za pohranu vodika. Na pitanje što je spojilo znanstvenike iz Hrvatske, Srbije i Švicarske, otkriva da se radilo o spletu okolnosti. Prije pet godina, kad je počeo raditi na »Ruđeru«, kao mladi znanstvenik otišao je u Beograd na konferenciju o vodiku i tamo upoznao mnogo današnjih suradnika, među njima i Andreasa Zuettela, u svijetu najcitiranijeg znanstvenika koji se bavi pohranom vodika.

– Zajednički projekt bila je moja inicijativa. Bavili smo se se drugom klasom materijala za spremanje vodika, a onda sam u Beogradu vidio što je aktualno i zanimljivo sa znanstvene strane. Vrlo brzo došao sam do kompleksnih hidrida, koji su nova klasa materijala i započeo projekt sa švicarskim institutom. Na inicijativu kolegice iz Vinče, Jasmine Grbović Novaković, započela je plodna bilateralna suradnja. Već imamo jedan rad, a uskoro ćemo objaviti i drugi – najavljuje Biliškov.

Skladištenje vodika

Cilj je njihovog istraživanja otkriti materijal takvih karakteristika koji će omogućiti jeftino, lagano, zeleno i učinkovito skladištenje vodika. Autoindustrija je ozbiljno zainteresirana za rezultate istraživanja, a Biliškov je uvjeren da će, čim se dođe do takvog rješenja, proizvođači automobila krenuti s proizvodnjom.

– Svi materijali s kojima radimo imaju poneku manu koja u tehnološkog primjeni postaje dosta velika. Pokušavamo to prevladati, ali onda nailazimo na druge probleme, inženjerske naravi, koje rješavamo u suradnji s ekipom s Fakulteta strojarstva i brodogradnje – veli Biliškov. Na FSB-u se tako planira projekt punionice vodika, kao neophodne logistike u trenutku kad vodik uđe u primjenu kao pogonsko gorivo.

Rješenjem za skladištenje vodika bave se deseci istraživačkih grupa diljem Europe, u državama poput Francuske ili Švicarske praktički nema znanstvene institucije koja nije oformila bar jednu grupu koja se bavi vodikom. Ipak, u odnosu na okolne zemlje smo u prednosti, jer Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Austrija, praktično nemaju istraživačkih grupa za vodik. S druge strane, laboratorij u Švicarskoj ima više od 50 istraživača, od kemičara i fizičara do inženjera pa su kadri napraviti gotovi proizvod, navodi Biliškov. Sastavili su, na primjer, kosilicu na vodik, radili na brodiću na pogon vodikom… Druge su potencijalne primjene vodika u udaljenim trošilima, izoliranim gradićima. U Europi postoji barem 10-ak projekata u kojima se pomoću obnovljivih izvora dobiva energija za elektrolizu vode, dakle za dobivanje vodika, a energija koja se tako pohranjuje u vodiku koristi se u manjim mjestima na Korzici, Cipru, za napajanje domaćinstava električnom energijom.

Konkurencija u znanstvenoj zajednici očito je jaka, ali to ne znači da ovaj znanstveni tim ima manje šanse za uspjeh / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Stepenica između istraživanja i primjene nedostaje u cijelom svijetu. Ona, na primjer, postoji kod inovacija vezanih za SUS motore ili motore s unutarnjim izgaranjem, jer tu svako usavršavanje proizvoda ima trenutni odaziv u prodaji. Ipak, priča s automobilima na vodik sve je intenzivnija, počela je električnim automobilima na baterije, a nadamo se da će automobili nove generacije biti na vodik – kaže Igor Milanović. Ključno je u tome, dodaje, pronaći materijal koji će se višekratno upotrebljavati, biti siguran i niske cijene. Na tom putu, ovaj će hrvatsko-srpski znanstveni dvojac uključiti i druge susjede.

Konkurencija u znanstvenoj zajednici očito je jaka, ali to ne znači da ovaj znanstveni tim ima manje šanse za uspjeh. Bit će, očekuju, uspješnijih i manje uspješnih rješenja, i to u razdoblju od narednih 10-ak godina. O tome koje je rješenje bolje sudit će, kažu, autoindustrija i krajnji kupci, a presudan faktor na tržištu po svemu sudeći bit će – cijena.