Arheologija

Fantastični nalazi mijenjaju povijest: Važna iskapanja na Korčuli, kraj Ljubuškog i Iloka

Davor Mandić

Senzacionalni pronalazak nekropole na Korčuli, pravog groblja umjesto dosad uglavnom nađenih pojedinačnih grobova, u kojoj se miješaju ilirski i grčki utjecaji, ukazuje na puno veću važnost Ilira na ovim prostorima nego što se to dosad smatralo



Arheolozi u Hrvatskoj i regiji u posljednje vrijeme ostvaruju više nego značajne uspjehe. Nakon nedavnog otkrića još jednog groba na lokalitetu Kopila na Korčuli, gdje ilirska nekropola svjedoči o jakim helenskim utjecajima na lokalni živalj, ali i obrnuto, otkriveno je i bogato nalazište na području Ljubuškog u monumentalnoj suhozidnoj ilirskoj grobnici izgrađenoj u helenističkom stilu.


Svemu tome valja pridodati i otkriće avarskog konjanika na lokalitetu Gradac, nedaleko srijemskog mjesta Bapske blizu Iloka. Iako avarski konjanik svjedoči o jednom sasvim drugom, kasnijem dobu od dvaju ilirskih lokaliteta, valjalo se zapitati koliko ovi nalazi mijenjaju percepciju povijesnih razdoblja o kojima je riječ.


Razgovarali smo stoga s arheolozima koji provode istraživanja, primarno s Dinkom Radićem s lokaliteta na Korčuli i s Marcelom Burićem s lokaliteta Bapske, dok nam je Aleksandar Durman uvodno pojasnio da mi tek naslućujemo našu arheologiju.




– Mi smo u Vučedolu, na primjer, otkopali tek 15 posto lokaliteta, a imamo preko 60 lokaliteta vučedolske kulture. Dakle tu je riječ samo o jednoj kulturi, a ne svima. Mi smo arheološki »eldorado« i dobar dio budućnosti Europe leži na onome što ćemo otkopati – kaže Durman.


Nove, čak senzacionalne nalaze potvrđuje Dinko Radić na Korčuli. Pronalazak nekropole, pravog groblja umjesto dosad uglavnom nađenih pojedinačnih grobova, u kojoj se miješaju ilirski i grčki utjecaji, ukazuje na puno veću važnost Ilira na ovim prostorima nego što se to dosad smatralo.


– Ilire se uvijek promatralo kroz grčki kontekst, naseljavanje, kolonizaciju i grecizaciju, smatralo ih se domorocima koji su tu bili manje-više slučajno, zanemarujući da je kontakt Grka i Ilira trajao stoljećima i da se u tom razdoblju radilo o grčkoj kapi u ilirskom moru. I zato je neminovno dolazilo do grecizacije Ilira, ali i ilirizacije Grka.


Mi smo otrili nekropolu jednog velikog naselja i zaprepastila nas je visoka razina kulture, složenost arhitektonskih oblika koji upućuju na jaku ilirsku kulturu i civilizaciju – kaže Radić.


Ono ključno na što upućuje korčulansko nalazište suživot je i međuprožimanje Ilira i Grka. Od 102 pronađene posude, sve su grčke, no njihov oblik je ilirski. Grčko je i staklo, i jantar, tek je možda oružje domaće. A baš to oružje, značajan broj kopalja i noževa, napominje Radić, ukazuje i na vojnu snagu Ilira.


Pomodarstvo Ilira


– Oni su u kulturnom smislu bili slabiji, odnosno patili su od pomodarstva, kao i mi danas. Čak se i na posudama repertoar mijenja, oni se prilagođavaju. Ali njih ovdje ima puno i Grci nisu zauzeli ove prostore jer jednostavno nisu mogli. Tu postoji organizirana vojno-politička ilirska vlast, sa svojim gradovima, kneževima, gospodarskom i vojnom snagom. Naravno, Grci su uvijek našli načina da kupe 100, 200 Ilira vojnika i na taj način je dolazilo do grecizacije. Ali je i obrnuto; Grci su vjerojatno imali i lokalne nevjeste, pa je dolazio do prožimanja. No iz arheoloških nalaza vidimo vojnu moć. U groblju je nađeno preko 10 kopalja – kaže Radić.


Radić nije želio spekulirati o nalazištu kraj Ljubuškog, gdje je također utvrđeno ilirsko-grčko međuprožimanje, no smatra da sve to upućuje na buđenje ilirske države nakon propasti Atene i Sparte. Dosad je ona lokalizirana uglavnom na području Albanije ili Crne Gore, no čini se da  pojedine kneževine, poput ove korčulanske ili one u Ljubuškom, ukazuju na dolazak duha helenizma i do nas.


– Ako je Grčka počela osnivati kolonije 800. godine prije Krista, na Jadranu je 400. godine prije Krista. To je 400 godina razlike. Imali smo vremena grecizirati se. Kad ta velika jaka Grčka gubi snagu, ilirska država doživljava buđenje i tu mi imamo svoj značajan dio, koji se dosad preskakao. Mi zato više nećemo intenzivno proučavati jedan ili dva grčka grada, nego nekoliko stotina istaknutih ilirskih protogradova i svu kulturu koja se tamo nalazi – zaključuje Radić.


Pronalazak avarskog ratnika kod Bapske kudikamo je kasniji nalaz, iako Marcel Burić tamo arheološki istražuje prapovijesno razdoblje sopotske i vinčanske kulture. A avarski ratnik važan je na nekoliko razina, smatra Burić. Na lokalnoj upućuje da to područje, unutar radijusa od pet kilometara, živi neprekidno već 6.500 godina, a na višoj razini pak na to da blaga uzvišenja u slavonskoj ravnici i Srijemu imaju moment koji zadovljava ritualni ukop Avara.


– No kod ovog Avara važno je da je pripadnik višeg staleža. Konjska orma je ukrašena, ima kositre i bronce, tu su željezne ostruge, strelica, a imao je i šalicu u torbi. Avari su inače vrlo rijetko sami, kao ovaj, ali kad dođe do sukoba, onda ih pokapaju s konjem, kako je i običaj. Za usporedbu, u Nuštru je prije nekolio godina otkriveno groblje. Pronađeno je 198 avarskih grobova, a od njih su samo dva bila konjska. To je dobra relacija važnosti ukopa avarskog konja i konjanika – kaže Burić, dodajući da će on biti među prva tri eksponata u Muzeju grada Iloka.


Avarski ratnik


Otkriće avarskog ratnika u luksuznoj opremi tek je početak interdisciplinarnog istraživanja koje bi trebalo utvrditi međuprožimanje avarskih i slavenskih utjecaja, onako kako se to vidi i u ilirsko-grčkim primjerima na Korčuli i blizu Ljubuškog. Avari su pripadnici stepskih naroda koji provaljujući u Europu donose sasvim novu priču. Burić napominje da je njihovo glavno oružje luk i strijela, da su jahači i da ratuju na konju, što je ovdje novost.


Pronađeni avarski konjanik najvjerojatnije je iz kasnijeg razdoblja, od 750. godine nadalje, jer nema mač i druge stvari koje se vezuju za ranije razdoblje, no Burić ističe da će se to vidjeti tek nakon laboratorijske obrade. Ako ona potvrdi ove pretpostavke, to je doba u kojem već govorimo o avaro-slavenskom međuprožimajućem horizontu. I iako zasad oprema konjanika još uvijek ne govori o tom prožimanju, valja sačekati analizu za dalekosežnije zaključke.


– Analizirat će se kosti, na primjer; prema njihovom habanju vidjet ćemo kakvi su bili ljudi, konji, pokazat će se koliko su provodili života u sedlu i slično. Ključno je da je arheologija prestala biti »iskopaj i izloži u muzeju«; mi ne gledamo posude, pojasne kopče i sl. To jesu eksponati za muzej i vrijedni su, no mi pokušavamo vidjeti ljude, njihove živote, patologiju, bolesti, zanimanja… interdisciplinarno utvrditi sve ono što arheologija sama po sebi ne bi mogla – zaključuje Burić.


UZBUĐENJE OTKRIVANJADinko Radić ne može sakriti uzbuđenje dok govori o fantastičnim pronalascima na Korčuli. Dosad tako nije nađena ni jedna staklena ogrlica, a sada ih ima 50. Nađeno je i 50 gutusa, specifičnih antičkih posuda koje sliče čajniku.– Pazite, dosad smo mi arheolozi uvijek išli za buldožerima, radila bi se neka cesta, buldožer bi razbio i vi biste našli ostatke ostataka, samo pojedine predmete. Ovdje ste mogli vidjeti da je nešto složeno. To je produkt nečeg smišljenog. Čim se uđe u grobnicu jasno je da je grobnica, a ne grob. Jedinstven! Čini se da su muškarci obrnuto položeni u odnosu na žene, žene imaju ogromnu količinu nakita, stakla, jantara, a muškarci veliku količinu kopalja i drugog ofanzivnog oružja, krivih noževa. Pa repertoar posuđa! I zašto se prilaže posuđe, ne znamo. Sad smo vidjeli u ovoj grobnici da svaki pokojnik ima gutus. Mi ne znamo zašto. Istraživanja su tek na početku. Što posuda s cjediljkom radi u grobu, ne znamo – kaže Radić. NOĆNE MORE ARHEOLOGAJedna od najvećih noćnih mora za arheologa je saznanje o vrijednom nalazu, no koji se ne može iskopati radi tehničkih ili inih problema. A to se upravo dogodilo Marcelu Buriću kod Iloka. Konj avarskog ratnika izvađen je kad je i pronađen, prije tri godine, no konjanik je morao čekati da se stvore uvjeti za njegovo vađenje i obradu.– Vidite, restauracija metala je skupa, a ja unutar projekta nemam sredstva za to, jer doba koje ja kopam nema metala, ali onda se posložilo pa smo ga mogli izvaditi. Ali muka je to koju ne mogu opisati. To je najgora arheološka muka koja postoji. Kad znate da je tamo, da diše, da vas čeka. Da ima stvari, da ima opremu, jer mu i konj ima opremu, ali vi morate čekati… Ali to je jedan oblik samokontrole. Jer mi smo njega mogli izvaditi prije tri godine, ali onda bi se metal uništio i bio bi sasvim sigurno lošije sačuvan nego sada kada ide direktno u laboratorij, u tekućinu za stabilizaciju i zaustavljanje procesa truljenja. Jer kad vi nešto otvorite i to dođe u dodir sa zrakom, a silne godine nije bilo, dolazi do ubrzanog procesa raspadanja. No to se neće desiti, ide na restauraciju i nakon toga u muzej u Iloku – ponosan je Burić, zahvalan Ministarstvu kulture i Hrvatskoj zakladi za znanost, pod čijim se pokroviteljstvom obavljaju istraživanja.