Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
18. studenoga 2018.
Pedantno istraživanje

ČITANJE BAJTOVA I PIKSELA Kristijan Benić: 'Bez Rijeke bi dolazak interneta u Hrvatsku bio nezamisliv'

Kristian Benić - autor izdavačkog poduhvata kojim riječki Muzej informatike obilježava deset godina postojanja / Foto Roni BRMALJ
Kristian Benić - autor izdavačkog poduhvata kojim riječki Muzej informatike obilježava deset godina postojanja / Foto Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 28. studeni 2017. u 7:19 2017-11-28T07:19:40+01:00

Vidjet ćemo što donosi sutrašnjica za Rijeku u jeku nove industrijske revolucije na bazi robotike, aditivnih tehnologija, umjetne inteligencije... Bojim se da represivni hrvatski porezni kontekst, birokratiziranost, isprazna ideologiziranost, pravna nesigurnost, demografski slom te devastiranje kulture inovacija i proizvodnje ne pružaju previše razloga za zasukavanje rukava. Najiskrenije se nadam da sam baš totalno falio

Knjiga Kristiana Benića »Kako čitati grad kroz bajtove i piksele« izdavački je poduhvat na 450 stranica, kojim riječki Muzej informatike obilježava deset godina postojanja. Po prvi je put ispisana priča o povijesti razvoja informatike i digitalne kulture u Rijeci, i to kroz istraživanje i svjedočanstva dijela ključnih sudionika, aktera, strastvenih entuzijasta korištenja i razvoja novih tehnoloških mogućnosti na Kvarneru. Pedantnim istraživačkim radom stvoreno je pionirsko djelo o širokom spektru temu i područja koje se čita kao pitko zabavno i informativno štivo o tehnološkim probojima u Rijeci. Naglasak je stavljen na zanimljive ključne priče, ljudske sudbine, stvaralaštvo i društveni aspekt širenja digitalne revolucije Rijekom, a riječ je o svojevrsnom istraživačkom nastavku e-knjige »The Geeks Behind Iron Curtain«, u kojoj je Benić ispričao priču o »geek« kulturi u bivšim komunističkim zemljama srednje i istočne Europe.

– U knjizi puno pišem o tome kako različite hobistike i strasti mogu ozbiljno razviti tvoje talente na neočekivane načine – npr. neki od najvećih riječkih »gamera« postali su vrhunski web dizajneri zbog osjećaja za estetiku i organizaciju prostora na ekranu. To je suština informatičke i digitalne revolucije. Sama knjiga se zapravo sastoji od dva dijela, čak ima i dvostruku naslovnicu – istraživački dio je znanstvena i informativna naracija, a drugi se sastoji od razgovora s 33 aktera raznih aspekata informatičke i digitalne revolucije. Neki su bili pokretači procesa, neki samo korisnici ili entuzijasti, ali svi čine ljudsko lice ove priče. Tu su opisane lude situacije o padanju u nesvijest i striptizetama na gamerskim LAN partijima pa do druge krajnosti pedantnog i ozbiljnog svijeta bušenih kartica. Da će se na stranicama riječke informatičke povijesti zajedno naći ljudi koji su bili majstori COBOL-a i oni koji su svirajući sintesajzer navlačili nakurnjak nitko nije očekivao, ali svi ti slojevi kreativnosti su na ovaj ili onaj način vezani uz računala i čine dvije strane istog novčića.

Otac riječke informatike

Kad kreće razvoj informatike u Rijeci?

– Možemo reći da klica izbija već krajem pedesetih godina nabavkom mehanografskih uređaja UNIVAC u »3. maju«, da bi između 1967. i 1972. godine uslijedio rast prave biljke – svaka značajnija riječka firma i kultna industrijska poduzeća dobiva svoj elektronski računski centar, famozni ERC. Šezdesetih i sedamdesetih godina prije svega je riječ o poslovnoj primjeni informatike, na mainframe uređajima koji zauzimaju cijele sobe, koštaju stotine tisuća dolara. Svrha računala nalazila se u administracijsko-financijskom poslovanju i baratanju velikom količinom podataka. Isplata plaće počinje ovisiti o tome što je »izbacilo« računalo. Za Rijeku je definitivno ključan »3. maj« i brodogradnja kao najvažnija industrijska grana 50-tih i 60-tih godina, koja je na sebe vezala cijeli niz drugih firmi i industrija. Ondje su se događale najvažnije stvari i grupirali najtalentiraniji pojedinci. Ranih 70-tih godina »3. maj« je bio mjesto gdje su radila tri Univaca, od kojih je svaki koštao gotovo milijun dolara. Zamislite takvu koncentraciju tehnologije i stručnjaka različitih profila – inženjera, matematičara, fizičara...

Stižu li onda iz 3. maja očevi riječke informatike?

– Otac riječke informatike, a doista su ga tako i nazivali njegovi učenici, je možemo reći Pavle Dragojlović. Da, i on dolazi iz »3. maja«. On je zapravo kemičar, a došao je u Rijeku iz Zagreba što je indikativno za poslijeratnu Rijeku jer nakon iseljavanja većeg broja Talijana stiže novi sloj stanovnika, upravo kako bi nosili industrijsku bazu. Pavle Dragojlović bavio se istraživanjem maziva za porinuće brodova i slično da bi se onda zaintrigirao za pionirsku informatičku priču već u drugoj polovici 50-tih godina. Nakon »3. maja« prešao je na Visoku industrijsku pedagošku školu, budući Fakultet industrijske pedagogije, odnosno Filozofski fakultet u Rijeci. Bio je prvi predavač o informatičkim temama i na temelju toga napisao prvi udžbenik o informatici u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji 1971. godine. Jedan je od glavnih organizatora riječkog Društva kibernetičara 1967. godine. Voditelj je i incijator niza aktivnosti, kao i urednik sjajnog biltena Cybernetica 80. No kako biva s takvim ljudima pratile su ga i razne kontroverze, sukobi, nerazumjevanja... Žao mi je što nije dočekao uobličavanje ove priče u korice i što nam nije mogao prenijeti svoja bogata sjećanja.

Tečajevi bez računala

Po čemu je sve bilo značajno riječko Društvo kibernetičara?

– Društvo je organiziralo niz tečajeva i edukacija za zainteresirane građane, većinom studente, buduće informatičke stručnjake. Sve se odvijalo na trgu Togliatti, današnjem Jadranskom trgu, pokraj tadašnje Riječke banke. Na tečajevima se radilo bez računala, a cijela vježba i rješavanje problema odvijalo se na papiru, bušenima karticama... Sve je na neviđeno funkcioniralo, a radili su sa nevjerojatnom energijom. Dragojlović je otvorio sve fronte koje je mogao otvoriti: edukacijsku, pitanje tržišta rada, temu uloge informatike u javnoj sferi i, zanimljivo, temu informatičkog obrazovanja od osnovne škole. Već ranih sedamdesetih u OŠ Ivan Ćiković Beli, današnja OŠ Zamet imali su vannastavnu aktivnost koja je bila usmjerena na programiranje za djecu.

To je vodila mlada ekipa iz Društva kibernetičara, a svi oni postat će značajni kasnije. Među njima je primjerice bila prof. Vlasta Mutabžija, legendarna profesorica GAM-a, zatim Ranko Smokvina, kasnije voditelj razvoja ERC-a Lošinjske plovidbe i Jadroagenta. U tom je društvu bio i Zoran Mutabžija, inače jedan od najvažnijih riječkih programera i majstor za COBOL. Vodili su se tečajevi za učenike uz podršku ravnatelja Božidara Pasarića, koji je već tada tematizirao kako informatiku treba učiti od malih nogu, što je zaista fascinantno. S početkom ere osobnih računala Božidar Pasarić će napraviti hit knjigu: Uvod u programiranje ZX Spectrum. Na naslovnici se nalazi njegov sin Davor Pasarić, koji je i ispisao većinu kodova, a kasnije ima vlastitu važnu priču kroz pokretanje BBS-a, Jabučnjaka, Kreativnog odjela... Te duge niti kontinuiteta i evolucije me fasciniraju i njima se najviše bavim.

Kao da je ta baza znanja koju su stvarali danas zaboravljena.

– Kad se govori o riječkoj industrijskoj baštini obično glavnu ulogu zauzima povjesničarsko-umjetnička odnosno arhitektonska ili pak nostalgičarska perspektiva, a vrlo je zanemarena sfera istraživanja znanja i ljudi, da tako kažem »softvera« tog betonskog »hardvera«. Informatika ima pak i tu prokletu prirodu nevjerojatne prolaznosti, a zbog toga je onda i čuvanje izvora vrlo problematično. Ispada da su nam kao izvori važniji nekakvi nekretninski ugovori seljaka o zemlji za ispašu ovce iz 14. stoljeća nego sheme i kodovi najsofistiviranijih softvera koji su pomagali gradnji prekooceanskih tankera. To nema smisla.

A ljudi iz ERC-a su stvarno legende – primjerice, Sergio Uran iz Riječke banke, koja je 1984. godine imala prvi bankomat u Jugoslaviji, postat će čelnik MBU-a, koji je uveo kartično poslovanje i razvio bankomatnu mrežu u Hrvatskoj. Sjajan je i Boris Detan iz »3. maja«, koji je 80-tih godina vodio centar s preko 50 stručnjaka. U 3. maju tada su se radile pionirske stvari, maksimalno se profesionaliziralo projektiranje kompleksnih informacijskih sustava, uvodio CAD/CAM sustav za projektiranje broda kroz grafičko sučelje, što je bila novost i na svjetskoj razini. U 3. maj tad su dolazili i američki stručnjaci koji su od njih učili kako raditi. Međutim, što se dogodilo? Osamdesetih godina objektivno smanjuje se ulaganja u novije tehnologije, ne samo računala već nove strojeve, izostaje automatizacija, robotizacija...

Ekonomija znanja

Je li komunizam uopće mogao »procesirati« informatičku industriju?

– Jedan spis iz 1987. godine pruža dobar odgovor na ovo pitanje. Šefovi ERC-ova 3. maja, Jadrolinije, Jugolinije i Ante Polonijo iz Privredne komore Rijeke pišu o budućnosti razvoja softverske industrije u Rijeci. Tako ambiciozne dokumente ni danas ne radimo. U to vrijeme još ne postoje tržišni okviri poslovanja i između redaka se vidi da veliku prepreku vide u samoupravnom sistemu u kojem prevladava mediokritetstvo, guše se inovacije, ne nagrađuju se najbolji, a sve to ne pogoduje informatičkom načinu rada. Pazite, ERC je rušio koncept klasičnog radnog vremena, stvarala se ekonomija znanja koja potpuno drugačije funkcionira. Informatički poslovi su imali veliku ulogu u generiranju potrebe za stvaranjem slobodnog tržišta.

Osamdesetih godina globalnim razvojem tehnologije dolazi do eksplozije osobnih računala. Što se tada događalo u Rijeci?

– Slobodan uvoz računala u Jugoslaviju ranih osamdesetih de facto je bio zabranjen, u dućanima Apple II, Commodore 64 i ZX Spectrum nisu postojali. Stoga se razvija fenomen švercanja, a ono što je Rijeci dosta pomoglo je blizina Trsta, a pomogli su i tate pomorci. Oni su kao poklon iz neke strane zemlje djeci donosili računalo i tako u riječke domove inicijalno ulazi najveći broj ZX Spectruma ili Commodorea 64. U razdoblju između 1982. i 1984. godine događa se prava eksplozija i već imamo više stotina takvih računala u Rijeci.

U stanovima u betonskim zgradama sad imamo neke nove klince koji potpuno drugačije shvaćaju što je to računalo te ono počinje služiti i za zabavu, za računalne igre. No, treba reći da je tada čak i pokretanje igara zahtijevalo dosta interakcije i znanja korisnika. Često su se prepisivali listinzi koji su praktički bili cijeli kod igre. Stvorena je priča o »klincima genijalcima«. To su prave Spectrum godine – u Rijeci nastaje društvo korisnika ZX Spectruma, zahvaljujući zalaganju Božidara Pasarića koji je 1986./1987. kreće i lokalni program snabdijevanja škola Spectrumima, diljem Rijeke u raznim organizacijama edukativne prirode nalazimo prve učionice opremljene ZX Spectrumima na koje je tad dolazilo strašno puno klinca proširenih očiju. Od znatiželje, naravno.

Internet prije interneta

Jesu li tadašnji klinci iz osamdesetih dobili priliku pretvoriti Rijeku u Silicijsku dolinu?

– Sredinom osamdesetih godina stvara se generacija djece potpuno novog senzibiliteta i interesa, a počinje se slamati i jugoslavenski okvir, labavi restriktivan uvoz, izlaze časopisi »Moj mikro«, »Svet kompjutera« (...), počinju se nalaziti računala i u ovdašnjim dućanima... S početkom ekonomskih reformi 1990. inicijalna ZX Spectrum ekipa imala je 18, 19 godina godina. To su godinu u kojima se u Silicijskoj dolini formiraju likovi kao Jobs, Gates i Zuckerberg. Europa je ulazila u ekonomsku konjukturu. Budućnost je zapravo trebala biti jako svijetla, razvojna, stvaralačka, bogata. No, čime su se bavili naši najdareniji dečki tada? Životnim dramama. Neki su završili kao vojnici na ratištima, a riječki privredni okvir se razmontirao bez prirodne tranzicije u modernija poduzeća.

Znam da su npr. u »3. maju« tada rađene čistke najvećih informatičkih stručnjaka na političkoj osnovi. Svugdje možemo naći takve primjere i olako se je prešlo preko svega. Ne bih rekao da su izgubljena generacija jer mnogi nadareni pojedinci su kasnije stvorili ozbiljne informatičke karijere, ali to nije ni približno tom potencijalu koji je oslobađala informatička revolucija. Taj nevjerojatan splet iracionalnosti ranih devedesetih od Đerdapa do Triglava, gubljenje najboljih godina na destrukciju, doveo nas je da na raznim ljestvicama indeksa razvijenosti imamo razinu Burkine Faso. I onda se čudimo kao pura dreku zašto je to tako... Odgovor je u tom procesu i dugom niz posljedica koji je povukao za sobom. Mi smo informatičkoj revoluciji dali metak u čelo, umjesto ubrizgavanja adrenalinske injekcije.

Kako se razvijala geek kultura u Rijeci?

– Mnogi od ovih klinaca, unatoč, a možda i upravo zbog tog kaotičnog konteksta devedesetih stvaraju neke svoje kutke zanimacija. Među njima je najvažnija BBS-erska zanimacija. BBS je internet prije interneta, a najpoznatiji riječki BBS bio je TV Ri. Kakva je veza BBS-a i televizije? Bila je riječ o ostatku propalog projekta riječke televizije. Od nje je ostalo dovoljno kvalitetne tehnologije koju je Zlatan Verša ustupio nekim nadobudnim mladićima na korištenje. Ti mladići bili su Davor Pasarić, sin Božidara Pasarića, i Tomislav Ribičić-Riba, obojica pravi »geekovi« po svojoj prirodi. Oko BBS-a se okupljala cijela zajednica računalnih entuzijasta od 1992. godine pa negdje do 2003. godine. Razmjenjivale su se datoteke, komuniciralo, bio je to neki oblik foruma ili chata. Nije to bio jedini riječki BBS. Postojao je i CROSat BBS, vezan uz zanimljiv istoimeni časopis o satelitskoj televiziji, Elite BBS... Družilo se, igralo, zaljubljivalo...

Vizionarske ideje

Je li točno da je Rijeka odigrala jednu od ključnih uloga u razvoju interneta u Hrvatskoj?

– Važna je uloga ekipe riječkog HPT-a, koja je stvorila čitavu infrastrukturu za kasniji razvoj interneta. Dobar dio te infrastrukture do danas nije promijenjen. Država je u ratno vrijeme dosta ulagala u polaganje svjetlovodnih kabela, kojima je pokrivena cijela zemlja, jer se tada ti kabeli nisu mogli invazivno prisluškivati. Riječka ekipa inženjera radila je lude pothvate. Trajekt Jadrolinije u brodogradilištu »Kraljevica« prerađen je u polagača kabela, što su inače skupi, sofisticirani brodovi i svjetlovodni kabeli polagani su usred ratne opasnosti. Rijeka je bila i važno čvorište CARNeta, prvog hrvatskog ISP-a. Fakulteti su bile prve točke kojima se internetu moglo pristupiti, u čemu je važnu ulogu odigrao Antun Sok s Tehničkog fakulteta.

Odjel periodike Gradske knjižnice Rijeka bilo je jedno od prvih javnih mjesta na koje se moglo doći i besplatno surfati tadašnjim internetom. Godina 1996. dosta je prijelomna i bitna, tada firma Multilink i Boris Krstanović počinju otkrivati potencijal interneta, ulažu novac u nabavku moćnih Silicon Graphicsa i u dogovoru sa Sveučilišnom knjižnicom Rijeka stvaraju prvi internet centar u Hrvatskoj. To je doista bio revolucionaran trenutak, a Multilink je kasnije postao ključna firma za razvoj riječkih webova. Postavili su prvi internetski stream Radio Rijeke, krajem 1996. godine, a tada su uspostavljene i stranice Rijeka online, što je bio pokušaj stvaranja online medija. Sve je to bilo fora i lijepo, samo što je tada broj korisnika interneta u Rijeci bio valjda sto. Riječ je o vizionarskim idejama koje su trebale evoluciju, kako bi bile ostvarene.

Kako je izgledao razvoj gamerske kulture u Rijeci?

– Računala su najčešće zbog mogućnosti pokretanja računalnih igara prvenstven izvor zabave, posebno kad si mlad, pa se s vremenom se u Rijeci razvijala vrlo jaka gamerska scena. Ne igra se samo doma nego i u firmama. Među zaigranima u INA-u je bio i Zoran Žmirić, koji će postati jedno od najznačajnijih imena hrvatskog novinarstva o gamingu, i pokretač Gamer.hr, svojevremeno najveće online zajednice »gamera« u regiji. U toj riječkoj ekipi bio je i Marko Kršul ili Emptyhead, član Impulse 9 klana, najpoznatijeg hrvatskog Quake klana. Tu je i Anamarija Pavlović Kitijara, koja je 2001. i 2002. godine bila strah i trepet svih LAN partija, koji su u to vrijeme postali jako popularni, pobjeđivala i na svjetskim turnirima.

Igraonice su također zanimljiva priča, a zlatno razdoblje imali su krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina, kad se neki biznis oko toga mogao okretati. Shock 2000, Rideo, Omega, Lynx... ta imena danas ništa ne znače, ali su bili hramovi zabave i učenja. Uvijek su tu bili uključeni neki zaigrani tipovi koji su se kasnije u nekim drugim područjima vrlo dobro ostvarili. Kršul je postao odličan grafički i web dizajner. Dobriša Radovanović, koji je ovu knjigu grafički uredio, također je imao igraonicu.

Gdje smo danas i gdje idemo?

– Važne su famozne kreativne industrije s kojima se zatvara ova priča. Glazba, nakladništvo, razvoj računalnih igara, dizajn... Sve se to bazira na računalima i čini važnu osnovu razvoja niza gradova i regija. No trebat će nam puno više za preživljavanje i bogaćenje – vidjet ćemo što donosi sutrašnjica za Rijeku u jeku nove industrijske revolucije na bazi robotike, aditivnih tehnologija, umjetne inteligencije... Bojim se da represivni hrvatski porezni kontekst, birokratiziranost, isprazna ideologiziranost, pravna nesigurnost, demografski slom te devastiranje kulture inovacija i proizvodnje ne pružaju previše razloga za zasukavanje rukava. Najiskrenije se nadam da sam baš totalno falio.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka