Iako je od otkrića stravičnog zločina u rudarskom oknu u Hudoj jami u Sloveniji prošlo više od četiri godine, posmrtni ostaci 778 ubijenih pronađeni u prvom rudarskom oknu leže zaboravljeni skoro na istom mjestu gdje su i pronađeni, svaki skelet u svojem plastičnom sanduku.

Svaki sanduk ima karticu s brojem, a odloženi su na metalne police smještene s jedne i druge strane okna. Ekshumacija ostalih žrtava nije ni započela. Problem je, barem tako tvrde nadležni u Sloveniji, u novcu. 

  Tako je mjesto stradanja za žrtve Hude jame silom prilika postalo i njihova masovna grobnica. Ili kosturnica. Međutim, u slovenskom ministarstvu za rad i socijalu, koje je u Sloveniji nadležno za masovne grobnice, smatraju kako je to sasvim primjereno. I posve dostatno.

Drugim riječima, i sadašnja kosturnica, u kojoj su posmrtni ostaci »sahranjeni« u plastičnim gajbama, po njihovom mišljenju predstavlja »primjerenu i dostojnu« pohranu posmrtnih ostataka pronađenoj u Hudoj jami. 

  No, kako nam je rekao Mitja Ferenc, član vladine komisije za rješavanje problema prikrivenih grobnica, koji je i snimio šokantne fotografije kosturnice u Hudoj jami koje objavljujemo uz ovaj tekst, sadašnji pristup »zbrinjavanja« posmrtnih ostataka žrtava u Hudoj jami nije održiv na dulji rok. 

 Premalo mjesta

Naime, prostor u kojem se sada nalaze kosti žrtava dug je 60 metara i u njemu ima mjesta za najviše 1390 sanduka, dok je u rudniku još nekoliko tisuća žrtava.

Pristup ostalim žrtvama zasad je onemogućen nesigurnošću rudarskog okna, koje je prije nastavka radova na ekshumaciji žrtava potrebno sanirati, jer u protivnom prijeti njegovo urušavanje i zatrpavanje žrtava, no procjenjuje se kako rudnik krije još između 2.500 i 3.500 žrtava. 

  Ferenc prepričava kako su on i njegovi suradnici svih ovih godina od otkrića Hude jame pokušali napraviti sve kako bi se žrtve u Hudoj jami zbrinule na primjeren način.

»Mislili smo da smo uspjeli odgovoriti odgovorne od ideje da se napravi kosturnica unutar rudnika, jer posmrtne ostatke treba pokopati izvan rudnika, budući da će samo u tom slučaju ljudi moći doći, zapaliti svijeću, položiti cvijeće i iskazati pijetet. Ako su posmrtni ostaci unutra, oni su iza zatvorenih željeznih vrata, dok će sa strane stajati ploča na kojoj će pisati ‘Ovo je Huda jama’«, upozorava Ferenc. 

  Kaos u zbrinjavanju posmrtnih ostataka potvrđuje i činjenica da je kosturnica u rudniku, koja se nalazi oko 400 metara od ulaza u rov Barbara i nedaleko od mjesta gdje su žrtve pronađene iza nekoliko umjetnih pregrada, kojima su počinitelji zločina pokušali zauvijek prikriti svoje zlodjelo, najprije označena kao trajno, a sada je ponovno postala privremeno rješenje. 

I hrvatski problem

Problem posmrtnih ostataka žrtava u Hudoj jami nije samo problem Slovenije, nego i Hrvatske. U Hudoj jami skončali su slovenski belogardejci, zatim jedna skupina žena iz obližnjeg ženskog logora Teharje, ali računa se da je najviše žrtava iz Hrvatske, poput civila i zarobljenih hrvatskih domobrana koji su na svoje stratište dovođeni sa željezničke postaje u Laškom. 

  Hrvatska i Slovenija još prije nekoliko godina potpisale su međudržavni sporazum o uređenju stratišta ubijenih u svibnju i lipnju 1945., no Slovenija ga još nije ratificirala. Međutim, ako hrvatske vlasti nisu u ovom slučaju odgovorne materijalno, odgovorne su moralno. 

  Po otkriću Hude jame mjesto zločina posjetili su tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor i njezin ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, kojega je prizor u Hudoj jami prestravio i koji je rekao da samo »bolesni um to može učiniti«. 

  Hrvatske vlasti, bez obzira na to tko je u Banskim dvorima, dužne su povesti računa – ili barem to pokušati! – o masovnim grobištima i grobnicama što skrivaju žrtve zločina, kao što to čine sve civilizirane zemlje.

A takvih je grobnica u Sloveniji više od 130! Zagreb bi trebao to pitanje riješiti sa Slovenijom i grobišta bi trebala biti označena, a posmrtni ostaci primjereno sahranjeni. Gospodarska kriza i proračunska štednja ne može biti izgovor da se ta obveza izbjegne. 

  Sve žrtve – i one koje su ekshumirane i one koje na ekshumaciju još čekaju – zahtijevaju dostojanstven pokop. »Sve žrtve imaju pravo na pijetet i grobnicu, bez obzira na njihovu eventualnu krivnju ili nedužnost«, napisala je još 1984. godine slovenska filozofkinja Spomenka Hribar u svom znamenitom eseju »Krivnja i grijeh«, u kojem je prva javno progovorila o poslijeratnim izvansudskim likvidacijama. 

  Žrtve Hude jame na dostojanstven pokop još čekaju. U plastičnim gajbama.