Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. siječnja 2020.
Yvette Lundy

Žena dostojna divljenja: Preminula je heroina francuskog pokreta otpora

Yvette Lundy spašavala je i skrivala Židove, savezničke pilote i vojnike (padobrance) iz oborenih zrakoplova nad Francuskom i Belgijom koje su pripadnici Pokreta otpora zbrinjavali
Yvette Lundy spašavala je i skrivala Židove, savezničke pilote i vojnike (padobrance) iz oborenih zrakoplova nad Francuskom i Belgijom koje su pripadnici Pokreta otpora zbrinjavali
Autor:
Objavljeno: 17. studeni 2019. u 15:19 2019-11-17T15:19:45+01:00

Neprestano je naglašavala kako i koliko voli život, slobodu i ljepotu i da nikada neće moći prežaliti što je imala nesreću svjedočiti  »pomahnitalom ludilu svog stoljeća«. Rat ju je učinio izuzetnom, hrabrom i ponosnom osobom, ali i posebnom ženom koja se nikada ne predaje i koja je bila i ostala vječno živi dokaz ogromne želje i volje za životom

Prije petnaestak dana, preciznije 3. studenog ove, 2019. godine u 103. godini preminula je u Epernayu, Yvette Lundy, »prva dama«, kako su je u Francuskoj zvali, antifašističkog i oslobodilačkog Pokreta otpora, koja se tijekom Drugog svjetskog rata iskazala nepojmljivom hrabrošću i odlučnošću u borbi protiv zločinačkog njemačkog nacizma, ali i njegovih domaćih pristaša i sljedbenika.

Aktivno je sudjelovala u gerilskim akcijama, ali ono po čemu će se je najviše pamtiti, bila je predanost u spašavanju svih onih koje je taj brutalni, monstruozni sustav ugrožavao: spašavala je i skrivala Židove, savezničke pilote i vojnike (padobrance) iz oborenih zrakoplova nad Francuskom i Belgijom koje su pripadnici Pokreta otpora zbrinjavali i za koje su organizirali prebacivanje tajnim kanalima u Veliku Britaniju, kako bi se iznova mogli uključiti borbene, zračne akcije nad okupiranom Europom, ali i u bombardiranje važnih vojnih ciljeva u samoj Njemačkoj.

Sama Yvette je s članovima svoje grupe, u koju su bili uključeni i njena braća i sestre, organizirala akcije oslobađanja zarobljenih zrakoplovaca, ali još više od toga, ona je »isplela« i vodila cijelu mrežu ljudi, simpatizera i domoljuba, preko kojih je koordinirala niz akcija kako bi za svoje »štićenike« osigurala potrebnu hranu, odjeću, lijekove, dokumente i sve ostale potrepštine neophodne za prebacivanje ugroženih nevoljnika na sigurno, prije svega na privremeno »slobodni teritorij«, a potom u Englesku, Švicarsku ili Švedsku.

Nesalomljiva Yvette

Međutim, ne samo to: ona se, nakon što su je nacisti uhitili, krvnički mučili i deportirali u logore smrti, u Njemačku, u zarobljeništvu pokazala nesalomljivom, nepojmljivom snagom volje i čeličnom čvrstinom karaktera, Yvette je uspjela preživjeti, a ujedno je i snagom duha, nevjerojatnog optimizma bodrila uzničke supatnice da izdrže, da se ne predaju, jer nacističkom se carstvu zla, uvjeravala ih je, ubrzano približava kraj i svaki preživjeli logoraš bit će živi dokaz njihove zločinačke ideologije i politike: svaki preživjeli logoraš bit će dokaz pobjede dobra, ljudskosti i humanosti nad zlom i nekrofilnom psihopatologijom destruktivnosti.

Po svršetku rata, iako je uživala opće poštovanje francuske javnosti i svojevrsni status nacionalne ikone, ona se povukla u osamu, odbijala je bilo kakva priznanja ili razgovore na temu rata, zarobljeništva, logora itd. Tek nakon petnaestak godina, točnije 1959. godine se oglasila. Po osobnom priznanju kada je s užasom shvatila da nacifašistička, rasistička i antisemitska neman nije poražena, već je samo izgubila rat, privremeno se pritajila, a sada se iznova budi. To je zlo, poručila je ona, koje se više nikada ne smije ponoviti, a sama je na svojoj koži osjetila što to znači, rekavši: »Svakog dana, doslovno svake noći, sanjam strahote logora, prate me užasavajući krici mučenih žena, njihov očaj i vapaj kada bi im logorski stražari oduzimali djecu i(li) ih odvodili u plinske komore. Željela sam to zaboraviti, od toga pobjeći, ali sjene i demoni prošlosti su me uporno opsjedali. Preživjela sam, a bilo bi bolje da nisam, jer život koji živim i nije život, to je muka s kojom je nemoguće se nositi«. I to je jedan od razloga zašto se, nakon godina šutnje, odlučila progovoriti i obratiti se, prije svega mladim Francuzima i Nijemcima, ali i svima koji su željeli (sa)slušati njena upozorenja i podsjećanja na te stravične zločine, počinjene u ime monstruozne rasističke ideologije krvi i tla.

Na zlo ne treba reagirati samo kada se ono pojavi, već ga treba na vrijeme prepoznati, prozvati i preventivno reagirati, jer ako se čeka i(li) oklijeva, obično je kasno. Demon nacističkog zla, govorila je Yvette, svojevrsna je rasistička, bahata mješavina svega i svačega: potisnutih atavizama, stereotipa, mitova, banalnosti, predrasuda i moglo bi se nabrajati u nedogled. Uz »vječni« antisemitizam, na djelu su danas histerični antiislamizam, antimigrantske hajke, ravnodušnost na patnje milijuna siromašnih, ugroženih, poniženih i prezrenih i tako se nova zla iznova akumuliraju, zapravo eskaliraju i prijete novom eksplozijom, koja kada jednom prasne i rasplamsa se, nitko je više neće moći obuzdati, katastrofa planetarnih razmjera bit će neizbježna, a mi smo dužni svoj svojoj djeci osigurati mir i dobro. To je naša ljudska i kršćanska dužnost; moramo biti apostoli života, a ne vjesnici Apokalipse. Antisemitizam i(li) antiislamizam u Francuskoj se danas ni po čemu ne razlikuje od sličnih pojava u Njemačkoj; šovinizam nadilazi nacionalne granice i širi se bez ikakve ideološke logike; on čak i ne (pre)poznaje stoljetne predrasude prema Židovima ili Arapima, to je novi primitivni antisemitizam, anticionizam, antiislamizam, anticionizam itd. koji je upravo stoga i opasniji, budući da je »univerzalan«, pa samim time i neuhvatljiv.

Kći vinogradara Julesa

Yvette Lundy se rodila u Ogeru 22. travnja 1916. godine u mnogobrojnoj obitelji (imala je još dvije sestre i četiri brata) pomalo staromodnog, ali prepunog ljubavi za svoju djecu, skromnog i radišnog, ali u cijelom kraju iznimno cijenjenog i poštovanog zemljoradnika i vinogradara Julesa koji je bio poznat po svom poštenju i koji je i na svoju djecu prenio osjećaje odgovornosti, solidarnosti s bližnjima i ugroženima, te ljubav prema slobodi i respekt prema svim ljudima, bez ogleda na pripadnost vjeri, rasi ili naciji.

Umro je 1940. godine a neposredno no što je i sama Yvette preminula, priznala je kako je za sve što je u životu (u)činila, pred očima uvijek imala lik svog oca i pitala se: je li to ono što bi i on smatrao doličnim i pravednim? Tijekom Prvog svjetskog rata obitelj je morala napustiti gradić (Beine Nauroy, sjeverno od Reimsa u pokrajini Champagne) u kojem je živjela, jer se nalazio na prvoj liniji bojišnice. Međutim, svršetkom rata su se vratili i ponovo sve obnovili. Modernizirali su uzgoj grožđa i proizvodnju vina, po čemu su i ranije bili poznati, a razvili su i nove sorte žestokih pića čija se slava počela širiti diljem pokrajine. U međuvremenu Yvette je svršila Učiteljsku akademiju i 1938. godine, dakle uoči rata, vratila se u roditeljsku kuću i u obližnjem gradiću Giongesu je počela podučavati djecu, ali se i društveno angažirala, tako da je ubrzo postala tajnicom Gradskog vijeća i na tom je mjestu dočekala i njemačku okupaciju svoje zemlje.

Cijela se obitelj (sestre Bertha i Marguerita, te braća Andre, Rene, Lucien i Georges) odmah po ulasku nacista u Francusku uključila u organizaciju Pokreta otpora, ali spiritus movens svega je bila upravo Yvette, koja je zahvaljujući poziciji u organima uprave bila u mogućnost osigurati lažne dokumente, kartice za hranu, novac, dakle sve što je bilo neophodno za skrivanje i »pokrivanje« bjegunaca iz obližnjeg logora Bazancours, muškaraca koji su željeli izbjeći odlazak na prisilan rad u Njemačku ili Židova i židovskih obitelji uopće koje je trebalo spasiti od deportacija u logore smrti. Veliki broj tih osoba skrivala je, uz pomoć brata Georgesa, na obiteljskom imanju i u tomu su bili uspješni sve do lipnja 1944. godine kada ih je Gestapo »provalio« i uhitio, zajedno sa sestrom Berthom i bratom Lucienom.

Do tog vremena, Yvette je bila jedna od najagilnijih i najhrabrijih članica Possuma, mreže za skrivanje i organizaciju bijega ratnih zarobljenika (diljem Francuske i Belgije), pri čemu je osobito dobro surađivala s komunistima, za koje je kasnije, iako se ideološki s njima nije slagala (bila je bliska kršćanskim socijalistima), govorila da su bili njenim najpouzdanijim partnerima na koje se uvijek mogla pouzdati i za koje, kao uostalom i njoj samoj, nikada ništa nije bili nemoguće.

Kada su doznali da ju je uhitio Gestapo, upravo su je oni pokušali osloboditi, jer su znali koliko im je važna za rad, ali i moral svekolikog tamošnjeg Pokreta otpora. U rukama Gestapoa, u zloglasnom zatvoru Chalons-sur-Marne, Yvette je prošla pravi pakao: bestijalno su je mučili, batinali, ali ona ništa nije priznala, niti je ikoga izdala. Kako bi spasila braću i sestre, svu je krivnju preuzela na sebe, ali nisu je željeli ubiti znajući kakvu važnu osobu drže u rukama i vjerujući kako će je na koncu ipak slomiti i izvući informacije o imenima suradnika i planovima operacija.

Prebacili su je u logor Romainville, ali kako je ratna sreća napustila naciste, odlučili su je deportirati u logor Ravensbrück, da bi nakon kraćeg vremena bila prebačena u Buchenwald, gdje je i dočekala kraj rata. U međuvremenu, nacisti su uhitili i njenu sestru Berthu, kao i braću Luciena i Georgesa i također ih deportirali u Njemačku, gdje je Georges od pretrpljenih tortura u mukama umro. Ali, Yvette je sve logorske nedaće i muke izdržala: i glad i hladnoću i teške fizičke radove, kao i okrutna iživljavanja logorskih stražara i kasnije je govorila kako nikada nije, niti može zaboraviti »tu monstruoznu izloženost dehumanizaciji, to poniženje kada se morala skidati do gola pred esesovskim oficirima«. U Le Parisienu je 2009. godine priznala: »Tijelo vam je golo, a mozak sav u dronjcima, osjećate se kao rupa puna praznine, a ako pogledate oko sebe vidite samo još praznine, kroz koju čujete jezive krike, jecaje i vrisku, koje i da hoćete ne možete zaboraviti i izbiti iz glave«.

Velika, a skromna

Koncem travnja Crvena armija je oslobodila logor i nakon toga Yvette je hodajući prešla više od 200 kilometara, kako bi došla do Hallea, odakle su je prebacili u Pariz, gdje je bila dočekana sa svim počastima, čemu se začudila, komentirajući to riječima kako ništa posebno nije učinila, već samo ono što bi svatko normalan u tim teškim trenucima morao učiniti, ako mu je istinski stalo do dobra i drugih ljudi. I takva, skromna, jednostavna i normalna ostala je do kraja života. Iako je primila najviša državna i nacionalna priznanja (Ratni križ, Medalju otpora, a povodom stogodišnjeg rođendana bila je promovirana u Velikog viteza Legije časti) tomu nikada nije poklanjala pozornost, niti je tomu pridavala neki veći značaj.

O svom je životu, zajedno s Laurence Boisson Barbarat, napisala (2012. godinu) knjigu naslovljenu »Paukova mreža« (»Le File de L’ Araignee«) u kojoj je opisala strahote uzništva u nacističkim logorima smrti, ali i veliku solidarnost među zatočenim ženama. Tony Gatlif je prema predlošku njena života snimio film »Liberte« (2009. godine), a njezin je lik glumila poznata glumica Maria Josee Croze, a sama Yvette je o ratu, Pokretu otpora, spašavanju zarobljenika i slično svjedočila u dokumentarnom filmu (snimljenom za TV-France 3), naslovljenom »Zaštiti i sakrij me« (»Proteger et Cacher; Une Marnaise Dans la Resisstance«).

U znak sjećanja na svoje poginule prijatelje, ali i namjerna da se zlo nikada više ne ponovi, postavila si je zadaću: svjedočiti o tim »danima tragedije i zla, ali i ponosa i otpora«, posebno savjetujući mladima: »Uvijek se zapitajte: kuda idemo? S kim? Što radimo? Svakog dana svatko od nas ima odgovornost, bez obzira koliko bio mlad«.

Povodom njene smrti, gradonačelnik Epernaya, Franck Leroy je na društvenim mrežama poručio: »Bila je primjer za sve nas, iako to nikada nije voljela čuti, naglašavajući da pravo na te i takve epitete imaju samo i jedino ubijeni u borbi protiv nacističkog zla«. U svemu je bila velika, a opet tako normalna osoba. Neprestano je naglašavala kako i koliko voli život, slobodu i ljepotu i da nikada neće moći prežaliti što je imala nesreću svjedočiti »pomahnitalom ludilu svog stoljeća«. Rat ju je učinio izuzetnom, hrabrom i ponosnom osobom, ali i posebnom ženom koja se nikada ne predaje i koja bila i ostala vječno živi dokaz ogromne želje i volje za životom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.