Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpski’ planina… – usred Višegrada u BiH pjevali su četnici 10. ožujka ove godine, na postrojavanju kojim ne propuštaju obilježati hapšenje četničkog vođe Draže Mihajlovića 13. ožujka 1946. godine.

»Kao što se u crkvenom žargonu pozdravlja s ‘Hvaljen Isus i Marija’, tako se u domoljubnom žargonu pozdravlja pozdravom ‘Za dom spremni’«, kazao je, točno mjesec kasnije i tek nekoliko stotina kilometara dalje, u Splitu, 10. travnja – na dan osnutka NDH – Marko Skejo, ustaša i ratni zapovjednik bojne HOS-a nazvane po zapovjedniku ustaške Crne legije Rafaelu Bobanu.

Tjedan prije toga, 4. travnja – dva tjedna uoči 26. obljetnice pokolja u Ahmićima – Dario Kordić, haški osuđenik za pokolj bošnjačkih civila u Ahmićima 16. travnja 1993., studentima je u Zagrebu govorio o vjerskome zanosu, a njegov je nastup organizirao katolički studentski kapelan Damir Stojić. Mjesec dana nakon Kordićeve tribine, još jedan haški osuđenik, Vojislav Šešelj, vratio se na mjesto zločina: u Hrtkovcima u Vojvodini, dva dana uoči 27. obljetnice početka progona tamošnjih Hrvata koji je osobno pokrenuo, Šešelj je održao skup svoje Srpske radikalne stranke, da poruči kako se ništa nije promijenilo. Štoviše, Šešelj tvrdi da zločin nije bilo protjerivanje Hrvata iz Hrtkovaca, nego da je zločin – koji u Srbiji treba kažnjavati doživotnim zatvorom – tvrditi kako je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid nad Bošnjacima. I još – da će sljedeći skup radikala održati u Kninu.

Bosanska knjiga mrtvih

Atmosferu u kojoj su takvi incidenti mogući, a oni su samo manji dio izljeva mržnje i netrpeljivosti kojima smo proteklih tjedana i mjeseci svjedočili – vlasti upadljivo ignoriraju, ali ona zato ozbiljno brine aktiviste za ljudska prava iz BiH, Hrvatske i Srbije.

»Šešelj je običan pas lajavac, tako sam ga nazvao, ali s njim je problem u nečemu drugome«, komentira Mirsad Tokača, voditelj sarajevskog nevladinog Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), organizacije koja je minuciozno istražila žrtve rata u BiH, te 2013. objavila opsežnu »Bosansku knjigu mrtvih« u četiri toma, s poimeničnim popisom više od sto tisuća ubijenih na svim stranama sukoba. Tokača, koji upravo priprema internetski pretraživač »Bosanski atlas ratnih zločina« – neku vrstu unaprijeđene internetske »Bosanske knjige mrtvih« – za naš je list komentirao atmosferu kakvu simboliziraju incidenti koje smo opisali, a samo su od nekih što posljednjih tjedana i mjeseci ukazuju na dramatičan porast netrpeljivosti u Srbiji, Hrvatskoj i BiH.

»Problem sa Šešeljem je u tome što on, kao i devedesetih, i danas iznosi ono što službeni Beograd, manje-više, misli. Šešelj nema instrumente vlasti, i samo je ekstremna margina srpskog društva, ali je činjenica da srpsko društvo naginje desnici, o čemu svjedoči rehabilitacija četništva i Draže Mihajlovića te pokušaj rehabilitacije kolaboranta Milana Nedića. Srbijansko društvo kreće se, rekao bih, radikalno desno, prema neofašizmu. U devedesetima pokazan je čisti fašizam. Društvo u Srbiji – a mogli bismo govoriti i o nekim drugima – još uvijek nije spremno suočiti se s vlastitom prošlošću.«

Igmanska inicijativa

U Novom Sadu i Zagrebu, zabrinuti su voditelj Centra za regionalizam Aleksandar Popov i predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, istaknuti aktivisti za ljudska prava čije su organizacije u protekla dva desetljeća pažljivo njegovale regionalnu suradnju kroz koordinaciju regionalnih nevladinih organizacija nazvanu »Igmanska inicijativa«. U povoljnijim političkim okolnostima, 2011, kada su predsjednici Hrvatske i Srbije bili Ivo Josipović i Boris Tadić, »Igmanska inicijativa« uspjela je postići golem politički uspjeh, koji danas izgleda upravo nevjerojatan: u Beogradu je organizirala summit zemalja regije na kojemu su svi šefovi država, u nazočnosti visokih predstavnika Europske komisije, izrazili spremnost surađivati po uzoru na skandinavske zemlje, koje već desetljećima surađuju u sklopu Nordijskog vijeća.

Danas, sve je to zaboravljeno. »Današnja situacija čini mi se apsolutno opasnom. Čak i u ratu devedesetih, Europa i Amerika bile su jedinstvene u stavu da rat treba zaustaviti, pa su to na kraju i uspjele i u BiH i na Kosovu, pa i u Hrvatskoj, jer sumnjam da bi mirna reintegracija bila moguća bez međunarodne zajednice. Danas, u Europskoj uniji na djelu su političari po stavovima puno bliži hrvatskoj radikalnoj desnici nego pristojnoj građanskoj opciji. Štoviše, imamo čak i samozvane ‘izaslanike’, poput Stevea Bannona, koji dolaze u Europu želeći je potkopati u onome u čemu je najvažnija, upravo presudna: u vrijednostima sprečavanja i onemogućavanja rata«, kazao je Pusić za naš list. »Skeptičan sam«, zaključio je. »Snage koje iz međunarodne zajednice djeluju na Hrvatsku puno su razjedinjenije i manje pozitivne nego što su bile u vrijeme rata ili neposredno nakon njega«.

Slabost Europe brine i Aleksandra Popova. »Dva su problema: zemlje regije gube nadu da će išta biti od ulaska u EU, dok se druge strane i u zemljama članicama, poput Hrvatske, Mađarske i nekih drugih, dostignuti standardi urušavaju«, kazao nam je Popov.

Zatvoreni krug 

»Nedavno je srpski ministar obrane Aleksandar Vulin, blizak suradnik predsjednika Vučića, dao znakovitu izjavu, rekavši otprilike da Srbija ni ne mora u EU ako je EU neće. Možemo mi i sami, a imamo i prijatelje na Istoku, baš nas briga za Europu, u tom je smislu govorio Vulin. Očito je da EU gubi utjecaj u regiji, a u Srbiji se osjeća razočaranje usporavanjem približavanja: prošle godine otvorena su samo dva poglavlja pregovora, jer je urušavanje vladavine prava, institucija i medijskih sloboda postalo brana za napredak zemlje prema EU«.

Zatvoreni krug: »urušavanje vladavine prava, institucija i medijskih sloboda« postaje brana napretku prema EU, a zaustavljeni napredak prema EU povratno uzrokuje daljnje urušavanje. Ima li izlaza? Sugovornici našeg lista nisu optimistični. »Dosadašnji loši trendovi u regiji postaju još lošiji. Vlast ne pokazuje nikakvu namjeru da stane na kraj širenju netrpeljivosti i mržnje, što smo mogli vidjeti ovih dana u slučaju nacionalističkog huškanja na albanskog pekara u beogradskom naselju Borča«, kaže Popov. »Istodobno, u ovoj se regiji prelamaju najlošiji procesi s globalne i europske razine, jer je počelo nadmetanje velikih sila: Rusija u Srbiji i kod Srba BiH, Turska kod Bošnjaka, Amerika u Hrvatskoj i kod Hrvata u BiH. U regiji se nakupilo zapaljivog goriva kakvog nije bilo još od rata«, zabrinuto konstatira Aleksandar Popov.

»Da se razumijemo: Europa je stara kurva«, karakterističnom izravnošću reći će Mirsad Tokača. »Ni ona se još nije suočila s vlastitom prošlošću. Upravo pojava desnih snaga i neofašizma u Europi dokaz je da se mnoge države nisu suočile s onim što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Kad to nemate razriješeno i podvučenu crtu, uvijek će se javljati ljudi koji će revidirati povijest, ili je potpuno negirati, ili čak pozivati na novo krvoproliće, kao što to čini Vojislav Šešelj«.

Odgovornost za ratove

A koliko je situacija daleko od katarze i normalizacije, svjedoči Tokačino mišljenje o tome što bi trebalo učiniti da prestane mržnja i počne dijalog dobre volje. »Srbija mora prihvatiti ono što se dogodilo na Kosovu, u BiH i u Hrvatskoj. Ona mora reći: ‘Da, mi smo odgovorni za ratove od 1991. do 2000., izvinjavamo se i prihvaćamo kao našu odgovornost.’ Ne govorim sad o empatiji, do toga nismo još ni došli. Nama ne treba ničija empatija, nego racionalno priznanje. Bio bi to etičko-moralni, pa i politički stav. Kada bi to Srbija rekla, postalo bi moguće normalno razgovarati s onima s kojima ste do jučer bili u sukobu. Sve dok Srbija tretira Kosovo ili BiH kao prostore svoje potencijalne ekspanzije, normalnog dijaloga neće biti, jer oni svoje sugovornike ne prihvaćaju kao ravnopravne. Srbija mora priznati Kosovo, ali mora ga priznati i Bosna i Hercegovina. Dakle: prvo priznanje, pa onda dijalog.« Tokača, iz svoje perspektive branitelja Sarajeva i BiH, pritom ne amnestira Hrvatsku. »I Hrvatska se mora suočiti sa svojom ulogom u Bosni, premda se u Hrvatskoj ogroman broj građana protivio politici podjele Bosne i iseljavanja BiH Hrvata, pa je situacija u tom smislu mnogo bolja nego u Srbiji. Ali, suočavanje je nužno i u Hrvatskoj. Znamo što se dogodilo – postoje dokazi, neoborive činjenice, sudske presude – i to je ono s čim se hrvatsko društvo mora suočiti. Bili ste u Bosni, imali ste određene ciljeve, i sve što se danas događa – podrška HDZ-u, ignoriranje dvije trećine hrvatske populacije u BiH – odjek je tih događaja. Hrvati su pretrpjeli najveće demografske gubitke u BiH: od predratnih sedamnaest, danas ih nema ni osam posto. Politika koju danas vodi HDZ u BiH je politika daljnjeg osipanja tog autohtonog naroda iz BiH. Dok se to ne prizna i ne osvijesti, napretka neće biti, i mržnja će se uvijek iznova vraćati«.