Međunarodni aerodrom Boryspil u pet sati poslijepodne potpuno je prazan. Putniku koji leti redovitom linijom preko Istanbula neobično će pasti ta pustoš, jer aerodrom Ataturk s kojeg stiže prava je košnica. Na uobičajen prosinački dan ovdje je u ovo doba već mrak. Noć pada rano. Po međunarodnom terminalu kreću se uniformirana lica: policija i vojska. Čovjek bi rekao da je stigao u ratno područje. Stigli smo u zemlju koja jeste u stanju ni rata ni mira, ali prve linije tihe fronte nalaze se više od 700 kilometara južno i jugoistočno. Carinska kontrola smrtno je ozbiljna. Ozbiljni su i golobradi, naoružani mladići koji stoje kraj kućica za pasošku kontrolu. Dobrodošli u Kijev. Dobrodošli u Ukrajinu.

Nitko vam to neće reći. Taksisti što stoje u prizemlju aerodromske zgrade nudit će prijevoz. Ako prihvatite, za cijenu se gledajte nagoditi na licu mjesta, ali ne na engleskom, nego na hrvatskom jeziku. Ukoliko se ipak odlučite praviti Englez, vjerovatno je da će vam taksisti naplatiti više. To će podrazumijevati da imate više novca. Tako će nas uputiti Aleksey, čovjek koji nas je dočekao na Boryspilu s namjerom da nas poveze do centra grada, do hotela Express na Ševčenkovoj Aveniji. Od aerodroma do centra udaljenost je veća od trideset kilometara.  Već u predgrađu Kijev će se predstaviti asfaltom i betonom, neumjerenim količinama betona. Sa svih strana vidjet ćete samo nebodere. Mnogi su, reći će nam Aleksey, novijeg datuma.

Prazne ulice

Kijev raste. Službeni podaci kažu da u njemu živi oko 2,6 milijuna ljudi. Toliki je broj prijavljenih stanovnika u glavnom gradu. Neslužbeno se smatra da tu živi preko tri milijuna ljudi. Hotel Express socijalističko je zdanje od 16 katova. Osoblje je ljubazno, naročito prema strancima. Hotelske sobe su male i neugledne, ali pogled sa posljednjeg kata, gdje se nalazi hotelski restoran, veličanstven je. U grad smo stigli upravo u vrijeme kad se Kijevljani vraćaju s posla pa iz hotelskog restorana gledamo rijeku automobila koja mili Ševčenkovom avenijom. Okomito na aveniju pruža se bulevar koji vodi do glavnog kijevskog kolodvora. I taj potez u potpunosti je zagušen prometom. Trotoarom niz Ševčenkovu aveniju i ulicu što vodi prema kolodvoru mile ljudi. U ovom trenutku brži su od automobila, čiji nervozni vozači bjesomučno trube, vjerujući da će se tako brže probiti i stići kući. Gledajući tu prometnu gungulu čovjek bi pomislio da je Kijev jedan od onih gradova u kojima ni na zahod ne možete poći bez da vas netko zakači ramenom. Taj dojam je pogrešan. Shvatit ćete to tek sutra, u popodnevnim satima, kad su kijevske ulice prilično prazne.

Prije nego krenemo tim ulicama, valja nam reći legendu o Kijevu, koji je svoj asfalt i beton prosuo s obje strane rijeke Dnjepar. Grad je, kaže legenda, utemeljio mladić Kij, koji je radio kao splavar na rijeci. Smatra se da je utemeljen u petom stoljeću, a potpuno je uništen u trinaestom, kad su ga poharali Mongoli predvođeni Batu Kanom. Do tog trenutka važio je za glavni grad istočnoslavenske civilizacije. Grad će se ponovo razviti i povratiti stari značaj tek u XIX. stoljeću. Ponovo će biti razoren u Drugom svjetskom ratu. Nacisti će iza sebe ostaviti ruševine, a od starog Kijeva ostat će samo dio koji se naziva Podol. Na Podol ćemo svratiti nešto kasnije, jer u pitanju je dio grada koje namjernik u Kijevu mora obići. Ako ne ode, kao da u gradu nije niti bio. Oko podneva u centru Kijeva shvatit ćete, dakle, da glavni grad Ukrajine nije jedan od onih gradova po čijim se trotoarima svakodnevno guraju tisuće ljudi. Naprotiv, rekosmo, ulice su prilično prazne, obzirom na broj stanovnika koji u Kijevu živi. Široko se čovjek osjeća čak i na Hreščatiku, glavna ulica koja vodi do srca grada – do Trga Nezavisnosti, do Maidana (maidan – trg, op.aut).

Narančasta revolucija

U posljednjih desetak godina, centar Kijeva svijet je imao priliku svakodnevno gledati na televizijskim vijestima u dva navrata. Prvi put koncem 2004. i početkom 2005. godine, kad se na ovom mjestu događala takozvana Narančasta revolucija. Tad je na ukrajinskim izborima pobijedio Viktor Janukovič, ali Viktor Juščenko, njegov protukandidat, nije mu priznao pobjedu. Serija uličnih demonstracija, čiji epicentar je uvijek bio na Majdanu, dovela je do ponovljenih izbora i Juščenkove pobjede. Novi nastupa u udarnim vijestima svjetskih televizija Maidan je je zabilježio krajem 2013. i 2014. godine.

Opet prosvjedi, opet protiv Janukoviča, koji se u međuvremenu vratio na vlast. Ovaj put prosvjedi su bili puno krvaviji. Poginulo je nekoliko desetaka ljudima, koje danas u Kijevu nazivaju herojima Maidana. Maidan je ujedno bio uvod u rat, odnosno u odcjepljenje Krima, kojeg će Rusija kao važnu stratešku točku naprosto prisvojiti. Bitke na istoku zemlje, smatraju Ukrajinci, još nisu gotove. Nitko ne vjeruje da će Krim biti Ukrajini vraćen, ali kad je u pitanju ostatak zauzetog teritorija, gdje glavnu riječ sad imaju proruski separatisti, Ukrajinci su uvjereni da će to ostati njihova zemlja. Kijev stoga na svakom koraku svoje stanovnike podsjeća što bi im u ovom trenutku trebalo biti najvažnije. Slava Ukrajini, koče se veliki natpisi na ceradama kojima su zastrte pojedine zgrade na Maidanu. U samom središtu trga stoji improvizirano obilježje koje ima podsjetiti Kijevljane da su na ovom mjestu za Ukrajinu jučer ginuli ljudi. Slava herojima, uklesano je na komadu mramora, ispod panoa sa slikama poginulih, na koji je okačena i ukrajinska zastava. Inače, gdje god u Kijevu kreneš vidjet ćeš tu dvobojnu zastavu, žutu i plavu, čije boje simboliziraju ukrajinske žitnice i nebo. Slava herojima, vidjet ćeš zapisano na panoima u gotovo svakoj javnoj ustanovi. U kijevskim školama postavljeni su isti panoi, s fotografijama vojnika poginulih na istoku, a ispod svake fotografije stoji opis koji kaže kakav je heroj čovjek bio, kako je i gdje poginuo. Država svojim stanovnicima neće niti na trenutak dopustiti da zaborave da se nalaze u ratnom stanju.

Majka domovina

U isto vrijeme, bit će im dostupna prosječna plaća od dvije stotine eura i cijene koje podrazumijevaju da prosječna plaća nije dovoljna za dostojan život. U takvim okolnostima, ljudima neće preostati nego da se okrenu bogu i snu o vječnom životu, koji ih čeka samo ako budu dovoljno trpjeli. A Kijev je idealno mjesto za takav san, jer ovdje se nalazi čuvena Pečerska Lavra,  najstarije pravoslavno svetište Istočnih Slavena, podignuto početkom jedanaestog stoljeća. Naravno da smo obišli Pečersku Lavru. Jedinstvena je to prilika da se čovjek očisti od grijeha. Hodočasnici koji su pohodili Pečersku Lavru, naime, vjerovali su da je čovjeku koji prođe kroz njezina sveta vrata otpuštena polovica svih grijeha. Druga polovica bit će mu opuštena kad uđe u pećine i obiđe mumificirane ostatke patrijarha. Prošli smo kroz sveta vrata, bili smo u pećinama, čisti smo kao novorođenče. Ta Lavra podignuta je na brežuljcima ponad Dnjepra, a s njezinog glavnog zvonika pruža se pogled na cijeli Kijev.

Pogled na cijeli Kijev ima i Majka domovina, 62 metra visoka betonska žena, koja u jednoj ruci drži šesnaest metara dugačak mač, a u drugoj štit sa sovjetskim grbom. U pitanju je spomenik podignut u sjećanje na Veliki domovinski rat, dio Nacionalnog muzeja povijesti Velikog domovinskog rata. Kompleks u kojem se spomenik nalazi otvoren je 1981. godine. Danas je to monumentalni podsjetnik na sovjetsku Ukrajinu. Sličan podsjetnik nalazi se nedaleko od Lavre, ali on ne govori o pobjedi, nego o gladi. Spomenik Hlodomoru, u kojem je zbog staljinističke politike od gladi umrlo najmanje dva milijuna Ukrajinaca. U pitanju je jedna od najvećih povijesnih trauma Ukrajine, zbog koje će na sam spomen komunizma gotovo svaki Ukrajinac prezrivo pljunuti. Podsjetnik na kijevske traume u povijesti također je i Podol, jedini dio grada koji je izbjegao nacističko razaranje. Samo na Podolu možete naslutiti nekadašnju ljepotu grada.

S dna do vrha Podola vozi moderna uspinjača, kojom se domaći ljudi naročito diče. Modernu uspinjaču vozi babuška u sedamdesetim godinama života, ogrnuta maramom. Kad smo je pokušali fotografirati jasno nam je dala do znanja da to ne bi trebali činiti. O da, vikala je babuška koliko je grlo nosi i nije nam ostalo drugo nego ispričati se. Do vrha Podola nas je dovezla brzo i sigurno, a onda smo se ponovo spustili niz ulice četvrti u kojoj je rođena kijevska trgovina. Na Podolu se nalazi i kuća autora Majstora i Margarite, Mihaila Afanasjeviča Bulgakova. Tamo je i njegov spomenik od bronce. Piščev nos sjaji se kao zlatni krovovi Pečerske Lavre. Rijetko koji turist, naime, propušta velikog pisca uhvatiti za nos. Zbog čega? To pitajte turiste.

Bolji život

Ulice Podola, kako i priliči četvrti u kojoj je rođena kijevska trgovina, uokvirene su štandovima. Na njima ćete naći sve što turistu ne treba: od toalet papira s likom Vladimira Putina, do tenkovskih kapa za cijelu obitelj. Tu si i neizbježne zastave Ukrajine, kao i simboli AZOV-a, vojne organizacije koja je sudjelovala u borbama na istoku, a koja uspješno koketira s fašizmom. Za nevelik novac tu se nudi i krzno, nakit, umjetničke slike i sve što može proći kao suvenir iz Ukrajine. Ipak, najljepši suvenir Kijeva, koji se ne može kupiti i staviti u torbu, jesu njegovi ljudi, ljubazni i nasmijani, otvoreni i uvijek spremni pomoći gostu svog grada. Mi smo u Hrvatsku ponijeli sjećanje na entuzijazam jednog dime, dječaka odraslog u Domu za nezbrinutu djecu, čiji je otac skončao u zatvoru, a da mu Dima nikad nije našao kosti.

– To je život, reći će nam jedne večeri Dima, dok smo skupa obilazili kijevske birtije i ispijali gruzijsko vino, za ovdašnje prilike skupo, ali stranom gostu po cijeni prilično prihvatljivo, a da o kvaliteti ne govorimo. Dima će nam dugo u noć govoriti o Kijevu, o nadi da će se u Ukrajini koliko sutra živjeti bolje, da na ulicama neće biti toliko vojnika. U jednom trenutku Dima je pretpostavio da ljudi u Hrvatskoj puno bolje žive od kad je zemlja ušla u Europsku uniju, dodajući kako vjeruje da će tako biti i s Ukrajinom. Temu nismo prihvatili. Nismo željeli Dimu razočarati, a nismo željeli ni lagati, jer rijetka je prilika biti čist od grijeha. Tko zna kad će čovjek opet otići u Pečersku lavru.