Formiranje novih država

U Europi danas djeluje stotinjak separatističkih pokreta: Hoće li ih Katalonija ohrabriti na akciju?

Zdenko Duka

Hoće li Katalonija demoralizirati ili ohrabriti separatiste? / Foto REUTERS

Hoće li Katalonija demoralizirati ili ohrabriti separatiste? / Foto REUTERS

Ako Katalonija proglasi samostalnost, neće je priznati niti jedna zemlja EU-a, a vjerojatno niti jedna zemlja u Europi. Sve te zemlje priznaju jedna drugu u postojećim granicama



Katalonski referendum o neovisnosti sa zasad nepoznatim političkim ishodom potaknuo je i razmišljanja o eventualnim novim državama na karti Europi. Hoće li katalonski referendum ohrabriti nove separatističke pokušaje?


Vrlo velike promjene u političkoj geografiji imali smo neposredno nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Jer, padom Zida u jednoj je noći pala blokovska podjela svijeta, potpuno se raspao sustav tzv. realnog socijalizma, a s tim raspadom i Jugoslavija, izvan sovjetskog istočnog bloka, ali socijalistička zemlja s jednopartijskim političkim sustavom.


Dakle, nakon 1989. godine pa do danas nastale su na tlu Europe čak 24 nove zemlje! Ali, skoro sve nastale su u tom kratkom razdoblju od tri godine, uključujući i 1993. godinu. Nastale su, začudo, u početku mirnim raspadom ogromnog Sovjetskog Saveza, vrlo krvavim raspadom Jugoslavije s oko 200.000 ukupno poginulih te mirnim razlazom Čehoslovačke i nastankom Češke i Slovačke.




Karta separatističkih pokreta u EU / Foto Bank of America


Karta separatističkih pokreta u EU / Foto Bank of America



Ali, raspad starih i formiranje novih država je apsolutni svjetski fenomen u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Na primjer, Povelja Organizacije Ujedinjenih naroda, koja je potpisana u lipnju 1945. godine u San Franciscu, stupila je na snagu 24. listopada 1945. nakon što ju je prihvatila 51 država i tako je UN kao nova organizacija zamijenila Ligu naroda. A u ovom trenutku UN ima čak 194 zemlje članice, dakle, tri četvrtine tih zemalja mlađe su od 70 godina.


Ako Katalonija proglasi samostalnost, neće je priznati niti jedna zemlja EU-a, a vjerojatno niti jedna zemlja u Europi / Foto Reuters


Ako Katalonija proglasi samostalnost, neće je priznati niti jedna zemlja EU-a, a vjerojatno niti jedna zemlja u Europi / Foto Reuters



Ovih dana često se čuje kako je katalonski referendum o samostalnosti neustavan jer španjolski Ustav dopušta jedino referendum na razini zemlje pa prema tome nisu moguće niti legalne odluke o izdvajanju pojedinih pokrajina (regija). Katalonci su imali oblike samostalne vlasti još u 13. stoljeću. No, španjolski ustav, kao i ustavi brojnih drugih zemalja, ne dopuštaju bilo kojoj pokrajini da se odvoji od Španjolske. Bilo bi to legalno moguće jedino državnim referendumom u cijeloj Španjolskoj, a jasno je da je takav ishod nemoguć. I stav Europske komisije i glavnih političkih grupacija u Europskom parlamentu je da se radi o unutarnjim pitanjima Španjolske i da je referendum o samostalnosti nelegalan.


Pravo na odcjepljenje


Slovenija i Hrvatska su 1991. godine prve u SFRJ iskoristile mogućnost legalnog samoopredjeljenja, odnosno odcjepljenja i proglašenja neovisnosti. Omogućio je to ustav »zemlje iza željezne zavjese« kako opisuje naša predsjednica, Ustav SFRJ iz 1974. koji je uvelike ojačao ovlasti jugoslavenskih republika te dviju autonomnih pokrajina. U tom je ustavu bilo navedeno da je »pravo svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje«. Stoga je i međunarodna arbitražna komisija, kolokvijalno nazvana Badinterovom po njenom predsjedniku, francuskom ustavnom sucu Robertu Badinteru, u prosincu 1991. zaključila da republike rješavaju pitanja državne sukcesije SFRJ »koja je u stanju raspada«.



Ivica Maštruko, sociolog, bivši veleposlanik u nekoliko zemalja, smatra da su male šanse da će unutar Europske unije biti cijepanja država. Što se tiče Katalonije, ako i proglasi neovisnost, postupak će svakako dugo potrajati zbog pitanja međunarodnog priznanja. Jer dok EU eventualno ne prizna Kataloniju, to neće učiniti niti ostale države u svijetu. Eventualno može priznati njihovu neovisnost Kosovo, možda Eritreja a ta priznanja neće Kataloniji značiti ništa, kaže nam Maštruko.


Maštruko ne vjeruje da će se unutar Španjolske uspjeti postići dogovor, najmanje za Kataloniju a onda i za Baskiju je konfederacija, kao prijelazni stupanj za stjecanje neovisnosti. No, to je vezano uz dosta drugih stvari. Ta konfederacija ne bi mogla biti parlamentarna monarhija, Katalonci traže republiku.


Maštruko misli da bez obzira na situaciju u Belgiju i moguća kretanja u Velikoj Britaniji, situacija oko Katalonije neće djelovati poticajno na ubrzanje zahtijeva za neovisnost novih država. Čak misli da će Katalonija usporiti moguća kretanja u vezi realizacije neovisnosti u Belgiji, a u Italiji to nije aktualno.


– Proces stvaranja nacionalnih država u Europi počeo je u 19. stoljeću. Kraj prvog svjetskog rata je označio definiranje i završavanje nacionalnih država u Europi. Tada se definirala Poljska pa Čehoslovačka, Jugoslavija, Austrija. Taj se proces zaokružio onda u drugom navratu nakon pada Berlinskog zida. Sada imamo treću fazu završetka tog procesa, ali on će biti dugotrajniji. Jer, Europa je stabilizirana a EU jest integrativni faktor. Kraljevi su odlazili i vraćali se i u Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i u Španjolskoj, ali sada su druge okolnosti. U Kataloniji je jača ljevičarska i liberalna struja u odnosu na ostatak Španjolske a nisu izblijedila niti sjećanja na Španjolski građanski rat, govori nam Ivica Maštruko.



Makedonija se referendumom opredijelila za samostalnost u rujnu 1991. a Bosna i Hercegovina 29. veljače i 1. ožujka 1992. Za neovisnost BiH u većini nisu bili Srbi. Mjesec dana kasnije krenuli su agresija i rat u BiH. Referendum o neovisnosti Crne Gore bio je u svibnju 2006. godine. Kosovo je proglasilo neovisnost 2008. i, kao što je poznato, još šest zemalja EU nisu priznale Kosovo kao državu. Osamostaljenje Kosova jest izvjesni presedan jer pokrajine iz SFRJ nisu imale pravo na odcjepljenje, a osim toga albanski narod od ranije ima svoje državu Albaniju. Zato je pred neki dan srpski predsjednik Vučić upitao, komentirajući stav Europske komisije o Kataloniji »kako to da odcjepljenje Katalonije ne može, a Kosova može i to bez referenduma?«


Katalonski referendum uspoređuje se sa škotskim referendumom o izlasku iz Ujedinjenog Kraljevstva 2014. Za vrijeme laburističke vlade u Britaniji 1997. godine, Škotska je dobila nacionalni parlament, prije ga nije imala.


Referendum za neovisnost Škotske nije prošao, rezultat je bio 55,3 »protiv« neovisnosti i 44,7 »za« neovisnost Škotske. No, za razliku od zabrane i ove gotovo brutalne represije španjolskih vlasti, škotska vlada i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva su se u ožujku 2013. dogovorili o Zakonu o referendumu o neovisnosti Škotske koji je odredio uvjete za održavanje referenduma. Taj je zakon usvojen u studenom 2013. u škotskom parlamentu, a u prosincu je kraljevski pristanak dala kraljica Elizabeta II. Tu se dakle sve odvijalo na demokratski, vrlo civilizirani način. Englezi nijednom gestom nisu željeli ugroziti škotsko pravo na referendum, iako su, dakako, obje glavne stranke bile protiv škotske secesije i agitirale su za ostanak Škotske u UK-u među škotskim biračima. Već dugo, u različitim prilikama govori se o novom referendumu, ali odluka nije još donesena. Inače, prošli su izbori pokazali da secesionistička Škotska nacionalna stranka Nicole Sturgeon osjetno slabi.


U proljeće ove godine Sinn Fein najavio je referendum na kojem bi se Sjeverna Irska što prije trebala izjasniti o tome ostaje li u Ujedinjenom Kraljevstvu ili će se pripojiti Irskoj. Povod za to bio je Brexit i činjenica da su u Sjevernoj Irskoj građani izrazili želju za ostankom u EU. Izvjesne separatističke tendencije postoje i u Walesu.



SDP-ov zastupnik Nenad Stazić u srijedu je, replicirajući Miri Bulju na jednu izjavu da se IDS u Istri ponaša kao centralna vlast u Zagrebu, kazao da je Istra jedna od županija koja s pravom traži veću autonomiju, u proračun uplaćuje 800 milijuna kuna više nego što iz njega dobiva.


– Istru je u sastav Hrvatske vratio Tito. A ova država se odriče i Tita i njegovog djela. Možda me ovaj katalonski referendum asocira na Istru. I Španjolska je po Ustavu unitarna, pa se Katalonija ne može odvojiti. I Hrvatska je unitarna, pa kad se već odriče i Tita i njegovog djela i kad Istrijan toliko uplaćuje, a ovako ih se vrijeđa mislim da bi Istrijani trebali razmisliti da postupe kao Katalonci, kazao je Stazić.


U Istri nema secesionističkog pokreta, ali, kako procjenjuje europarlamentarac i dugogodišnji predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić, 85 posto Istrijana podržalo bi istarsku autonomiju i decentralizaciju Hrvatske.


Poznato je da je Hrvatska uz Grčku najcentraliziranija zemlja EU.



Ako Katalonija proglasi samostalnost, neće je priznati niti jedna zemlja EU-a a vjerojatno niti jedna zemlja u Europi. Sve te zemlje priznaju jedna drugu u postojećim granicama. I kad je bio škotski referendum koji je bio dogovoren, dopušten, legalan, iz Europske komisije su poručili da bi u slučaju da se Škotska izdvoji, ona trebala ponovno aplicirati za ulazak u EU.


Anarhija u međunarodnim odnosima


Dejan Jović je u intervjuu N1 kazao da ako bi uspio pokušaj odcjepljenja u bilo kojoj zemlji članici EU zapravo bi nestao argument da je ulazak u EU ujedno jamac stabilnosti, sigurnosti i opstanka zemalja koje ulaze u Uniju. Nijedna zemlja ne želi da se nekoj drugoj zemlji članici EU dogodi takva nestabilnost da bi potencijalno onda kao bumerang mogla imati utjecaj i na nju samu.


Jović ističe da se raspad Jugoslavije, SSSR-a, Čehoslovačke i nestanak Istočne Njemačke dogodio u jednom kratkom momentu anarhije u međunarodnim odnosima. Kad je puknuo stari sistem u Europi, a novi još nije bio nastao. Samo u takvim trenucima koji su vrlo rijetki može se dogoditi ono što je prije bilo nezamislivo, a to znači neovisnost država koje su bile nezamislive, a sada postaju neizbježne. A mi sada ne živimo u takvom vremenu, procjenjuje Jović. Bilo bi možda takvo vrijeme kad bi se EU u potpunosti raspala. Jer, zemlje su stabilne dok egzistira postojeća struktura. Kad ta struktura pukne, kao što je bio kraj hladnog rata, pojavi se takva mogućnost koja vrlo kratko traje, misli on.


Dokumenti UN-a i veliki broj međunarodnih dokumenata jamči pravo naroda na samoodređenje, ali oni ne određuju pobliže sadržaj tog pojma te kako to pravo ostvariti a da po međunarodnom pravu to bude dopušteno. Državnost se stječe ako se može i kad se može.


Ne samo španjolski ustav, nego ni ostali ustavi zemlja EU ne propisuju pravo na odcjepljenje. A socijalistički Ustav SFRJ je to bio propisao, a propisao je to bio i Ustav SSSR-a pa se za vrijeme Mihaila Gorbačova SSSR jednostavno raspao i dodijelio suverenitet svojim republikama.


Ruska Federacija negirala je pravo svojim republikama Čečeniji i Ingušetiji pravo na samostalnost ali je pružala i vojnu i drugu potporu za osamostaljenje dvjema regijama u sastavu Gruzije – Južnoj Osetiji i Abhaziji 2008. godine. Republika Krim se referendumom 2014. odcijepila od Ukrajine i nakon tjedan dana pripojena je Rusiji što je razlog dugotrajnih sankcija zapadnih zemalja Rusiji. Kad je i dalje riječ o Ukrajini i Rusiji, i istočne ukrajinske pokrajine Donbas i Lugansk organizirale su 2014. referendum i izglasale samostalnost.


Koji su kandidati u Europi da uskoro postupe slično kao Katalonija? U Europi danas ima čak stotinjak autonomističkih ili separatističkih pokreta.


Bez čvrstih granica


Nažalost, neke od zemalja Balkana ili jugoistočne Europe, kako god, nemaju čvrste granice. Najviše pažnje izaziva Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, svojim izjavama, kao izjavom prošle nedjelje, o tome da »vjeruje da će Beograd i Banja Luka u budućnosti jednom biti u jednoj državi. To je prirodno, fer i pošteno«. On to, kaže, vjerojatno neće doživjeti, ali zato i postoje Republika Srpska i Srbija i zato će sasvim prirodno biti jednog dana i drugima koji su protiv toga, da shvate kako je to prirodno pravo.


Zasad je to retorika. Dodik je nekoliko puta prijetio organiziranjem referenduma o izdvajanju Republike Srpske iz BiH, ali ga se ipak nije usudio organizirati. A spajanje sa Srbijom nakon eventualnog izdvajanja Republike Srpske čini se nemogućim u Europi kakvu danas poznajemo.


Ovisno o ponašanju Republike Srpske otvoreno je onda i pitanje eventualnog izdvajanja iz BiH tzv. Herceg Bosne s većinskim hrvatskim stanovništvom.


A granice Kosova još uvijek mogu biti promjenljive kao i moguće spajanje s Albanijom, možda jednog dalekog dana. Zbog trećinskog udjela albanskog stanovništva u Makedoniji, ustrojstvo te zemlje nije trajno stabilno.


Unutar Srbije je Autonomna pokrajina Vojvodina koja je velikim dijelom bila dio Austrougarske, dok se ona nije raspala. Tamo se uglavnom priželjkuje veća autonomija.


U Španjolskoj bi možda mogli ponovno imati eskalirajući problem separatizma sjeveroistočne pokrajine Baskije. Baskijski teroristi su u svojim akcijama prošlih desetljeća skrivili smrt oko 800 ljudi. No, oružane skupine ETA-e objavile su 2011. da ostavljaju oružje i toga se dosad drže. Stanovnici talijanskog Veneta i susjedne pokrajine Lombardije izlaze 22. listopada na konzultativni referendum o posebnoj autonomiji svojih regija. U obje pokrajine na vlasti je desna populistička Sjeverna liga (Lega Nord). Ne zahtijevaju odcjepljenje, već davanje veće autonomije države, po modelu regija s posebnim statutima. Sjeverni dio Italije znatno je ekonomski razvijeniji od ostatka Italije.


Flamanci koji govore nizozemskim jezikom su na sjeveru Belgije, a frankofoni Valonci na jugu. Treći entitet je Bruxelles u kojem su službena oba jezika. Oba dijela imaju veliki stupanj autonomije, vlastiti parlament i vladu. Ojačale su stranke koje u svom programu imaju odcjepljenje Flandrije, Novi flamanski savez vodi Bart De Wever.


Južni Tirol je autonomna pokrajina u sastavu Italije u kojem pretežito žive Austrijanci. Do 1919. godine bilo je dio Austrougarske.


U Kršćansko-socijalnoj uniji (CSU), sestrinskoj stranci vladajućih demokršćana Angele Merkel, postoje tendencije za širom autonomijom nego što je imaju sada.


Korzika ima relativno širok autonomni status, no u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike (FLNC) izvodila je brojne bombaške napade a 1998. i atentat na francuskog prefekta na otoku.