Nakon toliko godina provedenih u novinarstvu danas se pitam s čuđenjem, kao dječak pred bijelom stranicom bilježnice, koja je razlika između lihvarstva i kamatarenja. Znam, dovoljno je posjetiti stranice wikipedije, tamo sve piše, dovoljno jasno i za nevinog dječaka. »Lihvarstvo podrazumijeva davanje zajmova uz neuobičajeno visoke kamate, uključujući i one koje predstavljaju kršenje zakona.

  U potonjim uvjetima se koristi izraz kamatarenje, što znači ilegalno lihvarstvo odnosno, davanje ilegalnih zajmova uz visoke kamate te uz prijetnju nasiljem i drugim neugodnostima u slučaju neplaćanja. Kamatarenje u suvremenom svijetu predstavlja jednu od najrasprostanjenijih aktivnosti organiziranog kriminala«, piše u wikipediji. Ako sam dobro shvatio granica između lihvarstva i kamatarenja je jako labilna, na granici stoji zakon koji razlučuje između banke i kriminalca. U suvremenom svijetu bankarsko poslovanje je određeno pravilima Europske unije, većim dijelom, države, nacionalne, nemaju baš pretjeranu moć, prilagođavaju se europskim standardima. Živimo u situaciji jednakih pravila za sve, u zajednici jednake valute: euro.

  Pozivam znatiželjne da posjete Trst, ako im treba vodič spreman sam na suradnju, odvest ću vas ulicama starog terezijanskog naselja oko Ponterossa i pokazat ću vam kako se mreža tršćanskih trgovina prilagodila novonastaloj situaciji. Dakle, na svakom koraku niču nove bankarske poslovnice, u većini slučajeva stare su trgovine, koje su nestale uslijed divljanja krize, pretvorene u banke. Kažu mi stručnjaci da je kreditna aktivnost gotovo zamrla jer nema posla, a kad niče neko novo radno mjesto nudi se na određeno vrijeme što banki ne odgovora jer nema čvrstih garancija. Mali čovjek se ne zadužuje, nema s čime pa se postavlja pitanje kako, unatoč svemu, mreža poslovnica i dalje raste. Uz banke na svakom koraku mogu se naći poslovnice koje otkupljuju zlato i srebro, sve po najpovoljnijim cijenama, ljudi nemaju što jesti pa onda rasprodaju ono što su djedovi i roditelji brižljivo skupili.

 

 Neumoljiva matematika

Deložacija stanova i poslovnih prostorija je svakodnevica i u Italiji, možete u slobodno vrijeme posjetiti susjednu regiju Veneto i razgledati nekadašnje industrijske zone, rasprodaja proizvodnih hala u masovnim količinama. Ipak banke i dalje nastavljaju s razvijanjem mreža poslovnica, nekada je Trst bio grad na granici, bogata bankarska ponuda bila je odraz vremena, sve veće banke stizale su u Trst jer se preko Trsta rasprostirao veliki slavenski svijet, od Škofija do Vladivostoka, cijeli niz država u kojima je vrijedilo ulagati kapital, bankarski. 

  Moram priznati da sam i sam nasjeo na primamljivu ponudu stranog ulagača u naš bankarski sustav i uzeo kredit vezan za švicarski franak, kamata je bila niža, uvjeravali su me u banci da se isplati, imao sam i veze, uzmi, rečeno mi je, i ja sam uzeo. Danas je situacija s otplatom kredita dramatična, uvjeravaju me da sam nekoga pokrao i da sad odrađujem kaznu, preostalo mi je još pet godina teškog zatvora. U biti poslovati s kamatarom je zločin, zakon to kažnjava ali u ono vrijeme sve je bilo pod kontrolom zakona, država je jamčila svojim zakonima, poslovao sam s bankom, stranom bankom koja je kupila jednu hrvatsku banku prema pravilima Europske unije. Kad slušam europske populiste iz sektora krajnje desnice koji pokušavaju proturiti scenarij u kojemu je Europska unija zločinačka organizacija koja se bavi lihvarstvom, odnosno kamatarenjem moji stečeni ljevičarski DNK sustav posustaje, nisam spreman prihvatiti zov sirena ali dokle, pitam se? Ponizno mislim da je projekt Sirize u Grčkoj osuđen na propast, kad tad bit će prisiljeni podnijeti račune narodu koji ih je izabrao, pobijedili su zahvaljujući radikalnoj ponudi, a sada su prisiljeni pregovarati. Matematika je neumoljiva, objasnit će vam da je sve izvršeno po zakonu, da su se Grci prezadužili i sad su prisiljeni vratiti igračku. U biti, moja je osobna situacija sa švicarskim frankom slična Grčkoj, živio sam jedno vrijeme iznad svojih mogućnosti. Da, u vrijeme kada sam preuzeo kredit imao sam posao i dobro zarađivao, radio sam i dobivao plaću koja je danas prepolovljena. Trebao sam znati da će jednog dana sustav propasti, falila mi je dalekovidnost.

 

 Ezra Pound

Nedavno je Sjeverna liga u Rimu upriličila masovni prosvjed protiv vlade. Lider Sjeverne lige Matteo Salvini sklopio je sporazum s određenim djelovima talijanske krajnje desnice, s pokretom Casa Pound. Mladi talijanski neofašisti pozivaju se na ekonomske misli američkog pjesnika Ezra Pounda (1885.-1972.) koji je osobnu viziju reforme gospodarskog sustava temeljio na bespoštednu borbu protiv lihvarstva kojeg je smatrao rak ranom kapitalizma. Ezra Pound je u svoje vrijeme veličao fašizam i nacizam, volio je Mussolinija, a sve do 1938. godine otvoreno i uvjereno branio Hitlerovu gospodarsku politiku. Kada je Mussolini 1943. propao i potom ustanovio kvislinšku tvorevinu Repubblica sociale ili Repubblica di Salo’, Pound je ostao vjeran fašizmu, nakon rata Amerikanci su podigli optužnicu i proglasili su ga veleizdajnikom. Proces nije održan, Pound je nekoliko godina odležao u jednoj američkoj ludnici, kažu da je bolovao od šizofrenije. Pušten je iz ludnice 1957. godine kada sam ja rođen, ostatak života proveo je u Italiji sve do smrti 1972. godine, pokopan je u Veneciji. Današnji talijanski neofašistički pokret nosi ime američkog pjesnika i tokom rimskih prosvjeda obnovit će Poundova razmišljanja sada prilagođena stanju unutar Europske unije u kojoj se, kažu neofašisti, provodi lihvarstvo što graniči s kamatarenjem. Na našoj televiziji pratio sam intervju s hrvatskom obitelji (otac, majka i tri sina) koja čeka da im banka oduzme kuću jer nisu u stanju izdržati pritisak kamata. Čekaju ili se nadaju pomoći države, odnosno politike, ali pomoć neće stići jer je sve obavljeno shodno zakonu. Ostaje im zadnja karta, nada u populizam, desni ili lijevi, nema veze, čekaju nekoga s atributima (muda) koji će umijeti reći dosta bez obzira na razumnu matematiku Europske unije.

  Zar je svijet toliko naivan i nadobudan da stvarno misli da će Grci jednog dana uspjeti izravnati račune? U kakvim nebulozama živimo? Francuski povjesničar srednjeg vijeka Marc Bloch piše da se feudalni gospodar nije zanimao za zemlju već za gospoštiju koja je u kratko spoj između zemlje i radne snage na njoj. Seljak i zemlja donose bogatstvo, uvjet je dvojac, bez radnika-seljaka zemlja nema vrijednosti. Ima tu još jedan bitan detalj: cilj ovakvog spoja nije puko gospodarenje već temelj svake moći: u slučaju neposlušnosti i neplaćanja poreza postojao je jučer kao danas pravo na deložaciju. Sad, pokrite srednjovjekovne zelene pašnjake i oranice suvremenim novčanicama (euro-dolari) i pitajte se razumno je li novac sam sebi dovoljan, je li on (novac) cilj ili je pak skrivena bit cijelog sustava uspostava nove moći koja se uzdignula iznad moći samih država i njenih građana – podanika. Uostalom, vazalski sustav satkan od sveobuhvatne mreže odnosa između potčinjenih i moćnih dobio je pravi zamah upravo nakon propasti karolinškog carstva, upravo ono carstvo na čijoj se tradiciji poziva i sama Europska unija: ako vlast propadne ostaje samo moć, povijest nas uči jer na kraju stoji konstatacija da povijest nije nauka o prošlosti već nauka čovjeka u vremenu.