Međunarodni sud UN-a u Arushi i vlada Raunde traže izručenje, jer tvrde da su preživjeli prepoznali svećenika kao onog koji je sudjelovao u genocidu pa čak i vodio »liste za odstrijel« djece
Ruandski katolički svećenik, 63-godišnji Jean-Baptiste Rutihunza, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, živi slobodno u Rimu pod zaštitom Vatikana! Prema desecima potresnih svjedočanstava, upravo je on 1994. izrađivao i ažurirao popise ljudi, među kojima i djece s poteškoćama u razvoju te ih proslijeđivao paravojnim skupinama hutua. Rutihunza je tada bio pravni zastupnik Centra milosrdne braće u Gatari, u okrugu Nyanze na jugu zemlje, a radilo se o vjerskoj strukturi koja je pružala pomoć stotinama djece sa izrazito teškim motoričkim problemima. Sudeći prema mnogobrojnim svjedočanstvima preživjelih koji su smogli snage prisjetiti se tih više nego teških trenutaka i ispričati kakve su sve strahote prošli, a to su učinili unatoč prijetnjama i strahu od osvete, otac Rutihunza je više nego aktivno sudjelovao u genocidu pa čak i vodio »liste za odstrijel« djece, koja su bila porijeklom tutsi. Istragom koju je pokrenuo Međunarodni sud u Arushi, pod pokroviteljstvom UN-a, pokušava se barem djelomice ispraviti nepravda i pronađi odgovorne te ih privesti pravdi zbog pokolja. Do sada je utvrđeno kako je u Gatari umrlo 4.338 djece, nevinih mališana što su pokopani u zajedničku grobnicu otkrivenu tek kasnije. S dolaskom ruandskog patriotskog fronta, zahvaljujući kojemu je konačno okončan pokolj, svećenik Rutihunza pobjegao je u obližnju Demokratsku Republiku Kongo gdje se smjestio u Bukavi i odlučio sa još nekolicinom svećenika otvoriti novi Centar milosrdne braće. No, kako se je ubrzo počeo smanjivati broj izbjegličkih kampova, 1996. godine napustio je Kongo i odlučio otići u Tanzaniju. Samo godinu dana kasnije stigao je u Rim gdje se uspio »udomaćiti« u jednoj od skupina moćnog bratstva, no nije se uspio skriti od očiju javnosti i uskoro je istina izašla na vidjelo…Međunarodni sud nije dugo čekao kako bi reagirao i izdat je nalog za njegovim uhićenjem, a ubrzo se u slučaj uključuje i Interpol te je uhićenje svećenika zatražila i ruandska vlada. Jean-Baptiste Rutihunza dao je »petama vjetra«, sklonio se u Belgiju, ali se potom ipak odlučio na povratak u Rim gdje već nekoliko godina živi daleko od očiju javnosti, skriven iza vatikanskih debelih zidina. Radi ni više ni manje nego recepcioner, no skandal je jednostavno prevelik i Sveta Stolica jednostavno ne može zatvarati oči pred međunarodnim nalogom za uhićenjem.
Na donošenje konačne odluke utjecaj će zasigurno imati i prijašnji slučaj sa Atanaseom Serombom, svećenikom koji je također optužen za genocid, a koji je godinama u blizini Firenze služio mise vjernicima kojima ni na kraj pameti nije bilo o kakvom se čovjeku radi. I u tom slučaju je javno optužen slijedom čega je Vatikan morao prihvatiti i pristati na njegovo izručenje u Arushu gdje je i osuđen zbog počinjenih okrutnosti. Zatvorio je 2.000 tutsija, muškaraca, žena i djece u crkvi u Nyangeu na čijem je bio čelu, a zatim su nesretnici zajedno sa crkvom uz pomoć buldožera doslovno sravnjeni sa zemljom. Ukoliko je netko od njih i pokušao pobjeći, ustrijeljen je hicima iz puške. Likvidirao bi ih sam Seromba, stajajući na stepeništu koje je vodilo prema župnom dvoru.
Rutihunza ne želi biti izručen u Ruandu, a na izlazu iz talijanskog tužilaštva gdje je pozvan na saslušanje kojem je pristupio u pratnji odvjetnika Michelea Gentiloni Silverja, izjavio je kako »vjeruje u talijansku pravdu.« Okupljenim novinarima je također izjavio kako su »optužbe na njegov račun plod političke osvete.« Dodao je i kako nije učinio ono što mu se stavlja na teret te da će se braniti i dokazati svoju nevinost. No kada su ga novinari upitali za očitovanje u odnosu na potresna svjedočanstva preživjelih, Rutihunza je vidno ustuknuo i kratko izgovorio »Ne mogu vam odgovoriti« gledajući ih očima prepunim straha. Slučaj je sada na rimskom prizivnom sudu koji će odlučiti o svećenikovom izručenju. Eventualno će se dodatno razmatrati na Vrhovnom sudu, no ukoliko obje instance prihvate zahtjev iz Kigalija, posljednju riječ imati će predsjedništvo vijeća ministara, a ukoliko to toga dođe slučaj će dobiti političke konotacije.
