Alarmantni podaci o porastu broja beskućnika u Hrvatskoj / Foto Damir ŠKOMRLJ
Zabrinjavajući je porast mladih beskućnika u Hrvatskoj, a radi se uglavnom o osobama koje su izišle iz drugih institucija, poput domova za odgoj, zatvora i slično. Njih sustav prati, ali ništa ne poduzima da bi im osigurao posao
U Londonu je od 2010. godine 50 posto obitelji u privremenom smještaju. U Ateni je sada jedna od 70 osoba beskućnik, a većina ih je postala beskućnicima od 2011. U Kopenhagenu je od 2009. godine 75 posto mladih beskućnika. U Hrvatskoj je manje od 500 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, a potrebe su višestruko veće – neki su od zabrinjavajućih podataka objavljenih na naslovnoj stranici novog broja »Uličnih svjetiljki«, prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama.
Riječ je o vijesti koja se prešućuje, a »Ulične svjetiljke« upozoravaju da broj beskućnika u Europi raste i da je stanje alarmantno.
Podaci su preuzeti iz teksta Laure Kelly, koja se poziva na posljednje istraživanje europske organizacije FEANTSA posvećene problemu smještaja siromašnih i beskućnika. Njihovo izvješće želi potaknuti Europsku uniju da napravi više i da se riješi problem beskućnika u zemljama članicama EU-a. Prema podacima FEANTSE, u posljednje dvije godine u Njemačkoj se povećao broj beskućnika za 35 posto, dok je u Austriji broj osoba koje su registrirane kao beskućnici povećan za 28 posto u šest godina. U Velikoj Britaniji je tijekom 2015. i 2016. godine vani spavalo 7 posto više osoba, Španjolska ima povećanje od 5 posto u sedam godina, a Italija 6 posto u šest godina. Veliko povećanje zabilježeno je i u Danskoj, gdje je između 2009. i 2015. registrirano 23 posto više beskućnika, ali još više šokira činjenica da je ponajviše riječ o povećanju broja mladih beskućnika, i to za čak 85 posto.
To je potaknulo FEANTSU da pokrene kampanju »Be Fair, Europe – Stand Up for Homeless People/Budi pravedna, Europo, založi se za beskućnike«, kako bi motivirali zakonodavce da riješe problem beskućništva, što uključuje i dobre programe kad se koristi novac europskih fondova za beskućništvo. Međunarodna mreža uličnih novina (INSP) je medijski pokrovitelj, a u sljedećim mjesecima će objavljivati vijesti o kampanji i intervjuirati ključne osobe u europskoj politici koje su zadužene za taj problem. Iz tužne europske statistike izdvaja se Finska, koja je u razdoblju od 2013. do 2016. smanjila broj beskućnika za 10 posto.
Nisu ono što su nekad bili
To se dogodilo jer je Finska učinila izuzetno mnogo u dugoročnom rješavanju problema beskućništva odlučivši uložiti u program »Housing First/Stanovanje prije svega«, a riječ je o programu koji omogućuje brz smještaj i potom podržava korisnike tijekom smještaja. Finci su napravili mnogo i time što su se usmjerili na prevenciju, ulažući i mnogo sredstava za socijalni smještaj i financijsku pomoć.
U Hrvatskoj je napravljena tipologija beskućništva i stambene isključenosti koju je razvila FEANTSA, a to je 2012. napravio CERANEO – Centar za razvoj neprofitnih organizacija. Unatoč tome, ne može se utvrditi prava brojka beskućnika u Hrvatskoj, odnosno stvaran porast broja beskućnika u posljednjih nekoliko godina. Kako se navodi u »Uličnim svjetiljkama«, novu populaciju među hrvatskim beskućnicima čine hrvatski branitelji, nezaposlene osobe bez podrške obitelji, žene beskućnice, psihički bolesne osobe, mlade obitelji u kreditima, raniji nositelji stanarskog prava, bivši zatvorenici, nekadašnji ovisnici, mladi pojedinci i obitelji koji su kupili svoje stanove uzimanjem kredita kod banaka po vrlo nepovoljnim uvjetima. Posebno ranjiva skupina su stanari u privatnom vlasništvu, nekada sa stanarskim pravom, koji su u stalnoj opasnosti od deložacije od strane vlasnika (procjena je da ih ima 3 do 4 tisuće). Zabrinjavajući je porast mladih beskućnika, a radi se uglavnom o osobama koje su izišle iz drugih institucija, poput domova za odgoj, zatvora i slično. Njih sustav prati, ali ništa ne poduzima da bi im osigurao posao.
Prema izvješću o beskućnicima Ministarstva socijalne politike i mladih, a prema podacima Centra za socijalnu skrb, u 2013. godini bilo je evidentirano 462 beskućnika, od čega su 368 muške osobe što čini 79 posto, te 74 ženske osobe, odnosno njih 20 posto (Ministarstvo socijalne politike i mladih, 2014). Prava brojka beskućnika u Hrvatskoj nije poznata i nadležno Ministarstvo socijalne politike i mladih još uvijek ne raspolaže jedinstvenom bazom podataka o ovoj kategoriji korisnika.
Iako je Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2011. definiran pojam beskućnika i regulirane su obveze županija i gradova u financiranju njihova privremenog smještaja, njihov je položaj i dalje marginaliziran i rijetko su u fokusu javne rasprave. Unatoč novoj zakonskoj regulativi, prava beskućnika svode se na jednokratne novčane pomoći i privremeni smještaj u prihvatilištima, koji se za većinu pretvara u stalni smještaj. Iako zakonski imaju jednaka prava kao i ostali korisnici centara socijalne skrbi, često nemaju jednake mogućnosti u ostvarivanju tih prava. Većina ih nema riješeno pitanje prebivališta, a bez toga ne mogu izvaditi osobne dokumente, prijaviti se na Zavod za zapošljavanje i ostvariti zdravstvenu zaštitu.
CERANEO je 2015. objavio izvještaj o ključnim trendovima u području beskućništva. U njemu se ističe da su znanstvena istraživanja o beskućništvu u Hrvatskoj iznimno rijetka, pa se javlja problem skromne spoznaje o njima.
– U Hrvatskoj još uvijek ne postoji istraživanje o problemima i statusu beskućnika, na temelju kojih bi se kreirale politike i programi o njihovoj skrbi te poboljšalo uvjete života te marginalizirane skupine društva. Beskućništvo još uvijek nije tretirano kao društveni problem zbog kojega treba angažirati veće materijalne i stručne resurse. Beskućnici u Hrvatskoj više nisu ono što su bili početkom 1990-ih godina, odnosno samci kojima su skitnja, alkoholiziranje, prosjačenje i druga asocijalna ponašanja stil života.
Zaštita beskućnika
Danas su beskućnici radno sposobne nezaposlene mlađe osobe, starije radno sposobne osobe koje čekaju prvi uvjet za ostvarivanje mirovine i starije osobe kojima sustav ne osigurava korištenje prava na smještaj u domu ili udomiteljskoj obitelji, kao i obitelji s djecom koje strepe od izdvajanja djece zbog nemogućnosti osiguravanja primjerenih uvjeta za razvoj i život.
U Hrvatskoj ne postoje stambeni programi za ranjive skupine i ne postoje nacionalni preventivni programi. Isto tako, ne raspolažemo odgovarajućim stambenim fondom za hitne slučajeve zbrinjavanja. Javlja se potreba za osmišljavanjem strategije socijalnog stanovanja. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, stupanj zaštite beskućnika trebalo bi podignuti na višu razinu.
Prilikom kreiranja politika, strategija i programa treba se služiti iskustvima i primjerima dobre prakse koji su razvijani, iskušani i evaluirani u drugim zemljama članicama. U Hrvatskoj djeluje 13 prihvatilišta za beskućnike i to u velikim gradovima poput Zagreba, Splita, Varaždina, Rijeke, Karlovca, Zadra, Osijeka, Pule, Dubrovnika, Kaštela ukupnog kapaciteta za 414 korisnika. U trinaest hrvatskih prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike može biti smješteno oko 450 osoba, no potrebe su puno veće. Procjene govore da je minimalno još toliko ljudi na ulici, bez ikakvog smještaja, te da je još više tisuća hrvatskih građana koji borave u neadekvatnim uvjetima poput brodova, kamp-kućica, bez struje i vode, u podrumskim stanovima i garažama – navodi se u izvješću CERANE-a.
