Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
7. prosinca 2019.
Ponovno podižu granice

Srednja Europa 25 godina poslije: Gdje je nestao duh Havela i Solidarnosti?

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 27. rujan 2015. u 8:31 2015-09-27T08:31:00+02:00

Nekoliko tjedana izbjegličke krize bilo je dovoljno da se blistava slika zemalja višegradske četvorice promijeni. Zemlje koje smo smatrali predvodnicima europeizacije i liberalizacije nekadašnjeg komunističkog bloka, šokiraju liberalnu Europu

Višegradska skupina, koju čine četiri srednjoeuropske države – Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska – do jučer je slovila kao primjer kako u političkom i gospodarskom smislu iskoristiti članstvo u Europskoj uniji. Zemlje Višegradske skupine, naime, nastupaju u EU kao blok, profilirajući se kao jedan od najkvalitetnijih formata suradnje unutar EU. Svojom gospodarskom snagom, osobito u slučaju Poljske i Slovačke, ali i Češke i Mađarske, zemlje Višegradske skupine potvrđivale su uspjeh tranzicije i preobrazbe svojih ekonomija iz komunističkih i državno-centralističkih u liberalno-kapitalističke. 

No samo nekoliko tjedana izbjegličke krize bilo je dovoljno da se ta blistava slika zemalja višegradske četvorice, kao i cijele istočne Europe, stubokom promijeni. Zemlje koje smo smatrali predvodnicima europeizacije i liberalizacije nekadašnjeg komunističkog bloka, koje su prve ušle u EU, i koje su prve pristupile schengenskoj zoni Europe bez granica, danas šokiraju liberalnu Europu ponovnim podizanjem ograda od bodljikave žice i zidova, ekstremističkom retorikom, sebičnošću i uskogrudnošću. Zemlje koje su vjerojatno najviše profitirale od europskog ujedinjenja, i koje su prve okusile dobrobit od ukidanja granica i slobode kretanja, danas prve ponovno podižu granice i odbacuju Schengen, vraćajući se u svoje nacionalne granice. U jednoobrazne, uniformirane nacionalističke okvire. 

Osim toga riječ je o zemljama koje su se, u okviru Rumsfeldove Nove Europe prve pridružile Bushu u njegovom napadu na Irak, u okviru Koalicije voljnih, kojim je rapočeo krug razaranja i stradanja koji se danas nastavlja u Siriji, pa bi stoga trebale dijeliti odgovornost za posljedice takve politike, barem u podjednakoj mjeri kao i ostale europske zemlje. 

Dalekosežne posljedice

Mađarski premijer Viktor Orban, kao vjerojatno najekstremniji primjer srednjoeuropske regresije, zasad je otišao najdalje, no i druge istočnoeuropske članice EU – koje su tijekom nedavne ukrajinske krize najviše inzistirale na europskoj solidarnosti – sada kada je riječ o izbjegličkoj krizi na tu su solidarnost najbrže zaboravile. Slovačka je nedavno šokirala europsku javnost obznanivši da je spremna primiti isključivo kršćanske izbjeglice, a ne i muslimanske, dok slovački premijer Robert Fico izjavljuje da »masovno useljavanje muslimana koji će početi graditi džamije neće biti tolerirano«, otvoreno se zauzimajući za »ograničavanje sloboda muslimanima u Europi«, tvrdeći kako je Slovačka »stvorena za Slovake, a ne za manjine«. Kako Ficova stranka pripada progresivnom savezu socijalista i demokrata u Europskom parlamentu, čelnik te parlamentarne skupine Gianni Pitella predlaže isključenje Ficove stranke smjer iz svoje grupacije, smatrajući da je Fico takvim stajalištem osramotio cijelu skupinu socijalista, objašnjavajući da je ustrajno odbacivanje odgovornosti i solidarnosti u izbjegličkoj krizi u »suprotnosti s našim uvjerenjima«. 

Slovačka se, međutim, i dalje najoštrije suprotstavlja europskom planu rješavanja izbjegličke krize i obvezujućim izbjegličkim kvotama, dogovorenim na zadnjem europskom sastanku na vrhu u Bruxellesu uz presedansko preglasavanje nekolicine nepopustljivih istočnoeuropskih članica, koje bi moglo imati dalekosežne posljedice za budućnost europskih integracija. Slovačka će protiv takve odluke uložiti tužbu pred Sudištem EU u Luksemburgu, a Fico i dalje tvrdi da Europa zbog stotina tisuća »migranata« – i Fico, naime, smatra da je isključivo riječ o ekonomskim migrantima, a ne izbjeglicama – nije više siguran prostor. S njim se zasigurno slaže češki predsjednik Vaclav Klaus, koji u njemačkom Die Weltu uvjerava da njemačka kancelarka Angela Merkel svojim dobrohotnim stavom prema izbjeglicama Europi radi »medvjeđu uslugu«. Pozivajući se na sociologe koji navode da svako društvo počiva na unutrašnjoj koheziji i ekonomiste koji smatraju da je socijalni kapital preduvjet za dobro funkcioniranje država, Klaus objašnjava da današnja »ideologija multikulturalnosti« namjerno zanemaruju te činjenice, lažno zaključujući da doseljavanje – pri čemu i Klaus na izbjeglice gleda isključivo kao na ekonomske migrante – ima pozitivan učinak na društvo, pogotovo na dulji rok. Češki predsjednik stoga tvrdi da je »duboko zabrinut za europsku civilizaciju«, a njegova razmišljanja dijele i u velikoj, 40-milijunskoj Poljskoj, zemlji koju smatramo simbolom demokratizacije nekadašnjeg istočnog bloka, u kojoj danas izbjeglice također smatraju »prijetnjom« vlastitom društvu, iako su u raspravi pred Europskom unijom o izbjegličkim kvotama ponudili ekonomski, a ne rasistički razlog zbog kojeg se protive primanju izbjeglica. Poljska, naime, uvjerava da bi doseljenici naškodili njezinoj ekonomiji, iako je riječ o državi sa snažnom ekonomijom, koja krizu nije ni osjetila i koja je u ekonomskom i političkom smislu postala svojevrsna predvodnica tzv. Nove Europe. Tri četvrtine Poljaka, koji su prije četvrt stoljeća zahtijevali slobodu i demokratizaciju pod geslom i vodstvom Solidarnosti, danas na solidarnost zaboravljaju. Poljski je uspon umnogome rezultat spretnog korištenja europskih kohezijskih fondova, dakle europske solidarnosti, a tijekom nedavne ukrajinske krize Poljska je bezuvjetno zahtijevala europsku solidarnost u suprotstavljanju Rusiji. 

Prijetnja europskom projektu

Vjerojatno je upravo prijetnja uskraćivanjem europskih fondova, kao i potreba za jedinstvom u ukrajinskoj krizi, utjecala na recentnu korekciju tvrdog poljskog stava u ovom pitanju, jer je Poljska naposljetku prihvatila obvezujuće kvote, čime se podijelila i dosad kompaktna Višegradska skupina, jer su Mađarska, Češka i Slovačka ostale nepopustljive. U Poljskoj su se vjerojatno počeli pitati koliko je Poljska svojom protuizbjegličkom politikom naškodila sebi i svojim interesima, a poljska premijerka Ewa Kopacz sada odjednom govori o »moralnoj obvezi« prema izbjeglicama.  

Mađarski premijer Orban, međutim, ne prednjači samo u provedbi nove, antiliberalne protuuseljeničke politike, nego i u njezinom osmišljavanju i artikulaciji, čime se potvrđuje kao najveća i najozbiljnija prijetnja europskom projektu dosad. U Inicijativi za europsku stabilnost (ESI), uglednom berlinskom think-tanku, smatraju kako Orban u izbjegličkoj krizi ne vidi samo prijetnju, nego i odličnu priliku za transformaciju sadašnje EU iz liberalne u neliberalnu zajednicu, koja će opće humanističke vrijednosti pretpostaviti nacionalnom egoizmu i kršćanskim vrijednostima. 

Globalno selo

Za Orbana ovdje uopće nije riječ o posljedicama rata u Siriji, nego je izbjeglički val rezultat »blesavog« pružanja lažnih obećanja i očekivanja od strane Zapada, očekivanja koja Zapad ne može ispuniti. »Oni žele živjeti kao što mi živimo i jedino je pitanje zašto bismo se tome trebali čuditi? Godinama ih učimo da je svijet globalno selo, govorimo im o univerzalnim ljudskim pravima koja vrijede za sve, na svakom kutku zemaljske kugle. Nakon što smo proklamirali univerzalna ljudska prava za sve, nakon što smo ih o tome informirali, i nakon što smo poslali naše zvijezde u njihove domove, sada smo iznenađeni zato što oni kucaju na naša vrata«, kazao je nedavno Orban na stranačkom pikniku svog Fidesza na jezeru Balaton, u govoru koji je trebao ostati iza zatvorenih vrata, ali je naposljetku ipak objavljen. U tom programatskom govoru Orban iznosi vlastitu viziju, odnosno platformu transformacije današnje liberalne, prestrašene i blokirane Europe u zajednicu nacija, nadahnutih kršćanskim vrijednosti i »svakodnevnim« nacionalizmom, koji se, primjerice, temelji na porivu da se u trgovinama kupuju mađarski proizvodi i da se na ispražnjena radna mjesta zapošljavaju Mađari. Takva nova, Orbanova Europa neće se obazirati na ljudska prava i slične trice, i neće se brinuti za izbjeglice i muslimane, nego isključivo za vlastite građane. Novi konzervativizam zamijenit će stari, odnosno sadašnji konzervativizam, koji po njegovom mišljenju zapravo i nije pravi nego »liberalni« konzervativizam.  Kako bi izgledala Orbanova Europa nije teško pretpostaviti. Dovoljno je pogledati u sadašnju Orbanovu Mađarsku, koja njegovu »neliberalnu« političku agendu provodi željeznom ogradom, oklopnim vozilima i specijalcima na granicama, koja progoni ljevičare i medije, koja kontrolira sudove i koja je upravo, bez prethodne najave – nakon što je sagradila zid na granici sa Srbijom i počela graditi isti takav zid na granici prema Hrvatskoj – upravo počela podizati ogradu na granici prema Sloveniji. S obzirom na to da je riječ o prvom graničnom zidu unutar Schengena, jer su i Slovenija i Mađarska dijelom schengenske Europe bez granica, jasno je da je takva Europa, Europa bez granica, Europa solidarnosti i Havela, Europa bez ograda i Željezne zavjese, definitivna prošlost. Je li budućnost Orbanova Europa?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.