Siti lažnih obećanja: Kako je okopnio početni entuzijazam grčkih i španjolskih birača

Reuters

Cipras je pozvao birače da mu daju snažan mandat za sljedeće četiri godine. No, kako sada stvari stoje, teško je očekivati da će mu se želja ostvariti. Ni Podemosu u Španjolskoj ne cvjetaju ruže jer tradicionalne stranke ponovno jačaju

Još do prije nekoliko mjeseci mladi, karizmatični vođe s krajnje ljevice, sa svojim nekonvencionalnim stilom odijevanja i ponašanja, bili su na dobrom putu da sruše okoštale političke strukture u svojim zemljama. Aleksis Cipras, čovjek koji ne nosi kravatu čak niti u najformalnijim prilikama, sa svojom je radikalno lijevom koalicijom stranaka Sirizom početkom ove godine pomeo političke protivnike na izvanrednim izborima u Grčkoj. Njegov politički istomišljenik, profesor i pisac Pablo Iglesias, prepoznatljiv po svojoj za političare neuobičajenoj frizuri – kosi svezanoj u konjski rep – sa svojom je strankom Podemos uzdrmao dvostranački sustav u Španjolskoj. U zemljama u kojima su građani skupo plaćali pokušaje izlaska iz gospodarske krize, poruke dvojice mladih, neistrošenih političara, koji su se otvoreno suprotstavljali politici štednje i zagovarali drugačija rješenja za gospodarski oporavak, bez većih su problema privlačile pozornost i podršku javnosti. Građani su im zato obojici dali povjerenje – Iglesiasu u anketama, Ciprasu i na biralištima.

Početni entuzijazam grčkih i španjolskih birača, međutim, u posljednje je vrijeme počeo kopniti.

Bivši grčki premijer Cipras u svom je kratkom, ali burnom premijerskom mandatu povukao više neočekivanih i rizičnih poteza, no ovaj posljednji – izazivanje prijevremenih izbora – mogao bi se pokazati promašenim. U nedavnoj anketi, provedenoj nakon iznenadne odluke Ciprasa da podnese ostavku i izazove nove izbore, gotovo je dvije trećine ispitanika poručilo sad već bivšem premijeru da tu njegovu odluku smatra pogrešnom. Ipak, u tom istom ispitivanju pulsa grčke javnosti, koje je objavio list Efimerida Ton Sintakton, Ciprasova Siriza, iako u parlamentu oslabljena odlaskom 24 zastupnika, i dalje je uživala najveću potporu birača, i bila za 3,5 postotna poena ispred najjače oporbene stranke Nove demokracije. Krajem kolovoza Cipras je još uvijek bio najpopularniji politički lider, omiljeniji od vođe Nove demokracije Vangelisa Meimarakisa.

Treći put na birališta

Za dva tjedna grčki će građani po treći puta ove godine izaći na birališta – nakon siječanjskih prijevremenih izbora i srpanjskog referenduma, 20. rujna ponovno moraju odlučiti koga će izabrati da vodi zemlju. Nije teško zamisliti da su siti obećanja: u siječnju su glasovali protiv politike štednje, koju je Siriza obećala ukinuti, ali u tome nije uspjela; u srpnju protiv sporazuma s međunarodnim vjerovnicima koji je Ciprasova vlada na kraju ipak potpisala, a parlament, uključujući i dio oporbe, potvrdio. Cipras bi ih sada trebao uvjeriti da i dalje, unatoč zaokretu u politici Sirize, zaslužuje njihovo povjerenje. Nova anketa, međutim, pokazuje da su Grci ovoga puta nepovjerljiviji i da bi se politička sreća mogla okrenuti.

Prema tim rezultatima koje je objavila TV postaja MEGA, Nova demokracija prešla je u vrlo blago vodstvo, pa bi sada dobili 25,3 posto glasova, dok bi za Sirizu glasovalo 25 posto birača (razlika je ipak u okvirima statističke pogreške). I 41-ogodišnjem lideru Sirize pada popularnost. Donedavno je bio u relativno uvjerljivom vodstvu pred Meimarakisom, ali su se preferencije birača, prema anketi GPO-a, sada promijenile. Čelnik Nove demokracije probio se na prvo mjesto s potporom 44,3 posto ispitanika, a Cipras ga slijedi sa 41,9 posto potpore. Nova demokracija, stranka desnog centra, godinama je bila jedna od dviju glavnih stranaka na grčkoj političkoj sceni. Na vlasti su se redovito izmjenjivali sa socijalističkom strankom, PASOK-om, a zadnju vladu vodili su sve do prije siječanjskih prijevremenih izbora. I pod njihovim vodstvom u Grčkoj se provodio program štednje koji je dogovoren s međunarodnim vjerovnicima, ali ih je tada vodio Antonis Samaras, nekadašnji premijer, koji je odstupio s čela Nove demokracije razočaran što ih na srpanjskom referendumu birači nisu poslušali, nego su glasovali protiv sporazuma s kreditorima. Stranku je tada preuzeo Meimarakis, koji se još nije okušao na premijerskoj dužnosti. Hoće li mu to sada biti prednost kod birača, tek treba vidjeti.

Cipras je, pak, pozvao birače da mu daju »snažan mandat, apsolutnu većinu«, kako bi mogao voditi državu naredne četiri godine. No, kako sada stvari stoje, teško je očekivati da će mu se želja ostvariti, čak i uz grčki bonus od 50 zastupničkih mjesta onoj stranci koja dobije najviše glasova. S druge strane, Grci su i dosad znali iznenaditi, ankete su (ne samo u Grčkoj) i ranije znale pogriješiti, a dva tjedna pred izbore i dalje je gotovo 13 posto onih koji još nisu odlučili kome će dati svoj glas.

Na suprotnoj strani Sredozemlja, i Španjolska se priprema za parlamentarne izbore koji će se, prema najavama, održati u prosincu. Španjolski premijer Mariano Rajoy tako ima tri mjeseca da uvjeri Španjolce da ipak žive bolje nego prije četiri godine i da ponovno trebaju izabrati njega i njegovu Narodnu stranku. Nakon petogodišnje recesije, Španjolska je konačno krenula putem gospodarskog oporavka, ali »obični« ljudi to još uvijek ne osjećaju previše u svakodnevnom životu. Nezaposlenost je, primjerice, još uvijek visoka, 22,4 posto, što je druga najviša stopa u Europskoj uniji, odmah iza Grčke.

Pad Podemosa

U vrijeme najžešće krize, dok su Španjolci, pod pritiskom europske politike štednje, stezali remen, ustaljeni španjolski politički sustav, u kojem se gotovo četiri desetljeća na vlasti izmjenjuju Narodna stranka desnog centra i socijalistička stranka PSOE, dobio je ozbiljnog izazivača – ljevičarski Podemos, pokret i stranku koja se žestoko protivila mjerama štednje i na tome gradila svoju popularnost. Osnovani početkom 2014., već su u jesen te godine preuzeli vodstvo u anketama s podrškom od oko 27 posto birača. I prije toga uspješno su prošli prvi izborni test: u svibnju 2014. dobili su 1,2 milijuna glasova na izborima za Europski parlament, osvojivši pet mandata. Podemos je kapitalizirao nezadovoljstvo Španjolaca, gubitak radnih mjesta, višegodišnju recesiju, korupcijske skandale u kojima su se spominjali i neki istaknuti članovi vladajuće stranke. Usprotivili su se politici štednje i žestoko kritizirali politički establišment koji već skoro 40 godina vlada Španjolskom.  U proljeće ove godine, na lokalnim i regionalnim izborima, Rajoyeva Narodna stranka osvojila je najviše glasova, socijalisti su bili drugi, ali u mnogim sredinama kojima su dotad vladale, dvije tradicionalne stranke nisu uspjele izboriti potrebnu većinu, jer su se njihovi birači okrenuli Podemosu i(li) drugoj novoj stranci, Građanima, zagovornicima slobodnog tržišta.

Tri mjeseca pred parlamentarne izbore, međutim, i u Španjolskoj je, čini se, ljevica izgubila početni momentum. Prema jednoj od anketa koju je nedavno objavio »El Pais«, tradicionalne stranke ponovno jačaju, na uštrb novih stranaka, pa se tako Podemos sada »vrti« na oko 16 posto potpore birača. To bi se, vjerojatno, moglo dijelom pripisati činjenici da su gospodarske brojke u Španjolskoj ipak sve bolje, ali možda i primjerom Grčke gdje se pokazalo da se protivnici politike štednje, kada dođu na vlast, moraju suočiti s ne baš naklonjenom političkom realnošću.

No, ankete zasad pokazuju da Narodna stranka ne može računati na većinu u parlamentu, kakvu su osvojili prije četiri godine, i da bi nakon izbora moglo doći do slaganja koalicija. Podemos i Građani u tom bi slučaju mogli doista biti jezičac na postizbornoj vagi.