Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. rujna 2019.

SMJENA GENERACIJA Europski političari su desetak godina mlađi, ali su i sve - konzervativniji

foto: REUTERS
foto: REUTERS
Autor:
Objavljeno: 25. kolovoz 2019. u 19:51 2019-08-25T19:51:00+02:00

Prije 30 godina prosječna dob šefa države ili vlade u 28 država Europske unije bila je 62 godine i 11 mjeseci. Današnji je dobni prosjek šefova država ili vlada u tih 28 država 52 godine i šest mjeseci. Poznijoj dobi pripisuju se iskustvo, a mladosti energičnost, dinamičnost i želja za promjenom

U utakmici mladosti i iskustva mladost pobjeđuje. Barem trenutačno i to u utakmici političara. Vodeći političari, posebno u Europi, danas su u prosjeku mlađi nego što su bili njihove kolege po vodećem položaju prije jedne ili dvije generacije. Dovoljno je bilo na nekoliko primjera izračunati prosječnu dob političara nekada i danas i dobiti potvrdu za tu tezu.

Za četiri mjeseca po sedmi ćemo puta birati predsjednika Republike. Prosjek godina 11 osoba koje su za sada najavile da će se kandidirati za predsjednika Republike je 48 i pet mjeseci. Na prvim predsjedničkim izborima održanim 1992. godine prosječna životna dob kandidata bila je 53 godine. Primjer drugi: životna dob vodećeg trojca države (predsjednici Republike, Sabora i Vlade) u trenutku stupanja na dužnost. Od sadašnjeg vodećeg trojca najstariji je u trenutku stupanja na dužnost bio Gordan Jandroković koji je predsjednik Sabora postao u 50. godini.

Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica Republike postala je u 47., a Andrej Plenković premijer s 46 godina. U prvom tercetu izabranom 1990. godine najmlađi je bio tadašnji premijer Stipe Mesić koji je to postao u 56. godini. Predsjednik Sabora Žarko Domljan je dvije godine stariji od Mesića, a isprva predsjednik Predsjedništva Franjo Tuđman to je postao s navršenih 68 godina.

Prednosti i mane

Pomlađivanje politike europski je trend. Pogledali smo godine rođenja šefova država ili vlada svih članica Europske unije i usporedili ih s godinama koje su 1989. imali također vodeći ljudi u tim istim državama. Hrvatska se politika još i sporo pomlađuje u usporedbi s europskom. Prije 30 godina prosječna dob šefa države ili vlade u tih 28 država bila je 62 godine i 11 mjeseci. I ne može se to sve pripisati dugovladajućim političarima u zemljama tada raspadajućeg socijalističkog bloka poput Nicolaea Ceaucescua koji je imao 81 godinu ili 76-godišnjeg Gustava Husaka u Čehoslovačkoj.

Tadašnji predsjednik Francuske Francois Mitterand imao je 73 godine, sadašnji Emmanuel Macron ima 42. Današnji je dobni prosjek šefova država ili vlada u tih 28 država 52 godine i šest mjeseci. Bio bi i više od godinu dana manji da mladi Austrijanac Sebastian Kurz (ima 33 godine) zbog nedavnog skandala nije pao s vlasti pa dužnost privremeno obnaša 70-godišnja Brigitte Bierlein.

Nekada nije bilo tako. Nije bila rijetkost da političari pravu priliku dobiju u dobi u kojoj su nekoliko desetljeća stariji od dobi u kojoj je Plenković postao premijer. Konrad Adenauer postao je kancelar u 73. godini i na dužnosti ostao do 87. Winston Churchill je prvi puta premijer postao sa 66 godina, drugi puta sa 77 i na dužnosti je ostao do svoje 81. U međuvremenu je, u 79. godini dobio i Nobelovu nagradu za književnost. I Charles de Gaulle je čekao da ga Francuska pozove, a na dužnost predsjednika pozvala ga je u 69. godini.

I mladost i i poznija dob imaju svojih prednosti i mana. Poznijoj dobi pripisuju se iskustvo (a iskustva u mladim danima naprosto ne može biti jer, sportskim rječnikom kazano, nema se dovoljno utakmica u nogama) i mudrosti (a mudrost nije nužno povezana s poznijom dobi). Mladosti se pripisuje energičnost, dinamičnost, želja za promjenom, manjak je već spomenuto neiskustvo. Starijima se u minus upisuje nevoljkost za promjene (što nije nužno točno), a ako su dugo na vlasti, dakle ako su ostarili na vlasti, i rizik od atrofije vlasti, pa i društva uzrokovane i starošću aparata.

Kriza autoriteta

Primjer za to je Sovjetski Savez od Brežnjeva do Gorbačova, a kada je Gorbačov u 54. godini postao generalni sekretar CK KPSS-a bilo je prekasno. Primjer za to je i Jugoslavija u kojoj predsjednici Predsjedništva nakon Titove smrti, koji je umro na vlasti u 88. godini, nisu bili mladići i k tome su, neki od njih (poput MIke Špiljaka i Petra Stambolića) praktično 40 godina bili na vlasti. Prosjek godina tih ljudi u vrijeme obnašanja dužnosti bio je 61 godinu i osam mjeseci, a bio bi gotovo dvije godine više da se nije dogodio slučaj Janeza Drnovšeka koji je predsjednik Predsjedništva postao s 39 godina. Mesić je s 57 godina bio drugi najmlađi i dobno svakako ispodprosječan.

Za profesora Žarka Puhovskog taj trend pomlađivanja politike je vanjska, površna ilustracija krize autoriteta. Naime, starije političare, rjeđe političarke, se povezivalo s autoritetom i navodnom mudrošću koja se dobija s godinama, a sada u to manje-više nitko ne vjeruje i zato se okrenulo prema onima koji utjelovljuju novi postmoderni ideal vitalnosti, a »to je vezano uz mlade ljude koji mogu trčati po stepenicama da se ne uspušu«. Puhovski podsjeća da je riječ o idealu koji je prvi počeo širiti Benito Mussolini – prvi šef države ili vlade koji se slikao gol do pojasa da bi pokazao svoju muževnost, a danas je to manje-više opće mjesto. Međutim, postoji i druga strana, a to su suvremeni mediji.

2653708

- Diktatura medija prešla je sve što smo poznavali. Ona, pored ostalog, pretpostavlja diktaturu stalno novih tema, a to znači novih lica, imena. Mediji ne podnose dugotrajne političare i političarke jer ih smatraju unaprijed sumnjivima. To je nešto što dovodi do tog da mediji koji drže do sebe od velikih američkih novina do portala index.hr imaju popise onih političara za koje tvrde da su ih baš oni smijenili, kazao je Puhovski.

Traže se nova lica

Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti također tvrdi da mediji i njihova stalna potreba za novim licima imaju važnu ulogu u tome, posebno društvene mreže koje su omogućile političkim autsajderima da se za male novce uključe u igru.

- Etablirani političari prije su lakše kontrolirati televiziju, radio, tisak, a društvene mreže pogoduju autsajderima, one su slomile kontrolu etabliranih elita, a tradicionalni mediji ne mogu biti imuni na to, moraju popratiti tu tendenciju i stalno traže nova lica, ustvrdio je Šalaj.

Za tendenciju pomlađivanja politike Šalaj generalno smatra da je odraz tendencije među građanima i biračima da u svakom smislu traže promjenu. Za njega je zanimljiv slučaj Emmanuela Macrona jer je u anketi prije izbora čak 90 posto anketiranih birača reklo da želi promjenu u svakom smislu. Šalaj smatra da građani traže nove ideje, čega baš i nema, nove stranke, pa i nova lica.

2087288

- U tom traženju promjene i mainstream stranke uvode mlada lica kako bi odgovorile na trendove, pa se etablirana stranka kao je Narodna stranka u Austriji dala u ruke jednog zamalo adolscenta kao što je Sebastian Kurz, kazao je Šalaj i dodao da je fenomen pomlađivanja politike u Europi zanimljiv i stoga što su mlađe dobne skupine birača manje aktivne, mladi u manjem broju izlaze na izbore, pa se čini da su starije dobne skupine te koje tražeći promjenu traže mlađe političare.

Za Puhovskog je politički uspjeh Kurza indikativan i stoga što on ima jedan semestar studija, a postao je kancelar, i to »u Austriji u kojoj se luduje za titulama, a u jednom razdoblju su imali kancelara i zamjenika koji su zajedno imali tri semestra«. To je, pak, bio znak da se raskida sa starom shemom političkog života što je »dobro za demokraciju, dobro da se mijenjaju elite zbog demokratske kontrole«, tvrdi Puhovski. No, to je i loše »jer mladi, neiskusni političari nužno povećavaju važnost onih za koje javnost često i ne zna, savjetnika bez demokratske legitimacije i ikakve transparentnosti a koji nerijetko vode čitave države.«

Personalni propuh

Puhovski je upozorio i na paradoks aktualnog pomlađivanja politike. Naime, od razdoblja prosvjetiteljstva se smatralo da mladi donose – intelektualno, emocionalno, seksualno – promjenu, a novo je to da su mnogi mladi političari veoma konzervativni. Današnji djedovi i bake, primjerice šezdesetosmaši, su neusporedivo radikalniji, mnogo su više lijevo i socijalno orijentirani nego njihova djeca i unuci.

Današnja brza potrošnja političara prouzročena je time što je politika jako riskantno zanimanje. Puhovski je ustvrdio da je dobro da se nagrizaju autoriteti jer to omogućuje pluralizam u javnom životu, a personalni propuh dovodi do toga da bi programi načelno trebali biti važniji od osobe.

- Istovremeno imamo personifikaciju politike kakve nikad nije bilo, koja pokazuje da je program manje važan. Imamo neku vrst pandana glazbenim top listama pa je u ovoj sezoni »taj i taj« pjevač najslušaniji, osim ako nije neka specifična situacija a la Presley, Beatlesi ili Rolling Stonesi, a u sljedećoj je netko drugi na toj poziciji, kazao je Puhovski i dodao da to ne znači da se klatno neće vratiti prema starijima, pa i zbog sve dužeg životnog vijeka ljudi.

Sve to ne znači da za starije nema nade u politici. Donald Trump je pobijedio kao najstariji izabrani kandidat ikad u SAD-u, a prošle godine nakon duže pauze na dužnost premijera Malezije vratio se Mahathir Mohamad i to u 93. godini.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.