Vlast nas sili da igramo utakmicu kao što ih je igrao pokojni Šekularac. Ali to nije prava nogometna utakmica, jer vlast s nama igra bez lopte, 24 sata na dan, s nogama i rukama, bez bilo kakvih pravila i to sve skupa nema više smisla. Ovim je riječima život pod režimom Aleksandra Vučića u Srbiji opisao srpski glumac Radoslav Rade Marinković, govoreći prošle subote na prosvjedima što se već petu subotu zaredom održavaju u glavnom gradu Srbije.

Marinkovićeva prispodoba o utakmici bez lopte dobro opisuje kako funkcionira bivši srpski premijer i sadašnji predsjednik države, koji upravlja svim procesima u toj zemlji. Vučić je u proteklih šest godina doslovce uzurpirao, monopolizirao i isključivo sebi podredio sve poluge moći u zemlji, tako da danas u Srbiji opozicija jedva da diše, a nezavisni i kritični mediji mogu se pobrojiti na prste jedne ruke.

Laži propagande 

Zbog toga su zahtjevi za poštovanjem temeljnih demokratskih pravila i medijskih sloboda među glavnim zahtjevima beogradskih prosvjeda. Vučić je potpuno podredio javnu televiziju, koja o prosvjedima uopće ne izvještava. U brojnim tabloidima instalirani su režimski poslušnici, koji na svojim naslovnicama objavljuju bombastične laži. Kako je izračunao portal Raskrinkavanje, na ukupno 306 naslovnica u prošloj godini tabloid Informer imao je čak 351 lažnu vijest, na naslovnicama 223 broja Srpskog telegrafa našlo se čak 230 neutemeljenih tvrdnji, a tabloid Alo je na naslovnicama 358 brojeva objavio 149 lažnih informacija. Vučićevi tabloidi su objavljivali lažne najave apokalipse i ratova, navodne planove napada »Šiptara« na sjever Kosova, brojne laži o »muljanju« s novcem fondacije Podrži život glumca, aktivista i pokretača beogradskih prosvjeda Sergeja Trifunovića, kao i bezbrojne najave rušenja i planiranja likvidacije Vučića i ruskog predsjednika Vladimira Putina, iza kojih navodno stoje kosovsko rukovodstvo, CIA i Mi6. Vučićeva propaganda osobito je aktivna na društvenim mrežama, što su osjetili mnogi koji su se usudili kritizirati srpskog predsjednika na Twitteru i Facebooku, jer su nakon takvih objava doživljavali bjesomučne napade Vučićevih »botova«.

Beogradski protesti, za koje se i dalje ne zna točno tko ih organizira i tko iza njih stoji, ne samo da se nisu postupno ispuhali i splasnuli kako je priželjkivao Vučić sa svojim suradnicima, nego su iz subote u subotu postajali sve masovniji i artikuliraniji, a prosvjedni virus upravo se proširio na druge gradove Srbije, poput Kragujevca i Novog Sada.

Reuters

Prošle subote, unatoč jako lošem i hladnom vremenu i snijegu, ali i Božiću koji se u Srbiji slavio tog vikenda – zamislite samo što bi se dogodilo u Hrvatskoj kada bi građane pozvali na prosvjede na Božić – na beogradskim ulicama na prvom ovogodišnjem prosvjedu protiv Vučićeva režima okupilo se čak 20-ak tisuća ljudi, što svjedoči o neočekivanom potencijalu protesta i visokom stupnju nezadovoljstva građana. Prosvjednici se okupljaju ispred Filozofskog fakulteta i onda se kreću prema zgradi narodnog kazališta, zatim prema Narodnoj skupštini i zgradi Radio televizije Srbije u Takovskoj ulici, koja o njima i njihovim zahtjevima danima šuti.

Odatle prosvjednici Makedonskom ulicom ponovo odlaze do centra grada, samoorganizirano i uz vlastitu redarsku službu u žutim prslucima. Unatoč masovnosti, dosad nije zabilježen nijedan incident.

Režim nasilja i straha 

Prosvjede je inicirao napad na opozicijskog političara Borka Stefanovića, kojeg su koncem studenoga prošle godine maskirani napadači premlatili metalnim šipkama. Zbog toga je prvi prosvjed održan pod geslom »Stop krvavim košuljama«. Od tada je jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika odlazak ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića, kojeg prosvjednici optužuju za kriminalizaciju društva, za što krive kriminalnu vlast. No protesti protiv nasilja države su u nekoliko tjedana prerasli u opće građanske demonstracije, koje okupljaju šaroliko društvo: od ljevičara do desničara, aktivista stranke Dveri, studenata i umirovljenika, zaposlenih i nezaposlenih, muškaraca i žena. Mobiliziralo ih je nezadovoljstvo Vučićevim »postignućima«: atmosferom straha i nasilja, potpunim podređivanjem demokratskih institucija, ekonomije i medija, koji su postali propagandna režimska glasila. Oni ne vjeruju u lažna obećanja Vučićevog režima o zlatnom dobu koje samo što nije: o visokom gospodarskom rastu i sve višim plaćama, koje su već trebale u prosjeku dosegnuti 500 eura. U stvarnoj Srbiji stanje je drukčije. Srbija je jedna od najsiromašnijih i najkorumpiranijih zemalja Europe, s jednom od najnižih stopa gospodarskog rasta, a njezin BDP jedva dostiže 36 posto prosječnog BDP-a u EU.

I poznati beogradski novinar i pisac Teofil Pančić primjećuje kako od subote do subote protesti na beogradskim ulicama rastu: ne samo tako što na njima sudjeluje sve više ljudi, nego ponajprije svojim »posrednim« efektom: napokon se počinje nazirati način na koji se neki oporbeni narativ može probiti do ljudi koji su ako ne zavedeni, onda barem pasivizirani agresivnom i sveprisutnom režimskom propagandom. »No, kakva je perspektiva ovoga rasta bez nekih novih, snažnih inputa, teško je predvidjeti. Ako se vrlo brzo ne pronađe oštar fokus i konkretni zahtjevi oporbe i građana, protesti bi mogli početi jenjavati. No, čak i da se to dogodi, duh je pušten iz boce i teško da će natrag, barem ne na dulje«, smatra Pančić.

Nema stranačkih obilježja 

Sam Vučić reagirao je na prosvjede arogantnom porukom. »Šetajte koliko vas je volja, može vas se skupiti i pet milijuna, ali nijedan vam zahtjev neću ispuniti«, poručio je prosvjednicima Vučić i dodao da ga moraju pobijediti na izborima jer se obećanja ispunjavaju samo poslije izbornih pobjeda. Pokazalo se da je Vučić tako vjerojatno samo mobilizirao nove nezadovoljnike na beogradskim ulicama.

Foto Roni Brmalj

Beogradski prosvjed, zahvaljujući toj neinteligentnoj Vučićevoj izjavi, potom je dobio i novo geslo: »Jedan od pet milijuna«. Tako su prosvjedi dobili novi poticaj. Vučić i njegovi mediji pokušavaju beogradske prosvjede poistovjetiti s opozicijskima, znajući da je opozicija u Srbiji skoro podjednako nepopularna kao i vlast, premda srpska opozicija, odnosno ono što je od nje ostalo, ovaj put nije u prvim redovima, a ni prosvjednici ne žele da ih se previše povezuje s opozicijom. Vladajući prosvjedima pokušavaju oduzeti građanski i dati im stranački, opozicijski karakter, premda na beogradskim prosvjedima uglavnom nema stranačkih obilježja, baš kao ni govora političara. Prosvjednici marširaju uz pjesme iz zvučnika na kamionu, poput himni »Bella Ciao«, »Ay Carmela«, kao i pjesme srpskih i beogradskih bendova, poput Katarine Velike. Odaju počast preminulim glumcima iz Srbije i Hrvatske. Iako opozicijski Savez za Srbiju napadnutog Borka Stefanovića, čija je »krvava košulja« potaknula prosvjede, aktivno sudjeluje u prosvjednim šetnjama, Stefanovićeva stranka, Ljevica Srbije, ne igra bitniju ulogu u političkom životu Srbije.

Suočen s bujanjem nezadovoljstva Vučić je zatim promijenio taktiku. Poručio je da je spreman razgovarati s građanima kako bi čuo zbog čega su nezadovoljni, ali ne želi razgovarati s opozicijom, kojoj je ponudio još jedne izvanredne izbore. Riječ je o sada već uobičajenoj Vučićevoj taktici, kojom se svaki problem »rješava« – izvanrednim izborima. A izbori su u Srbiji, u kojoj je sve podređeno Vučiću, utakmica u kojoj se, baš onako kako kaže glumac Marinković, igra bez pravila i unaprijed zna pobjednik.

»Vučić je na proteste isprva reagirao uobičajenom arogancijom, misleći da se radi o jednokratnom i po njega svakako bezopasnom »pražnjenju« vječnih nezadovoljnika iz jezgra »građanske Srbije« koja ionako ne glasa za njega. No, iako demonstracije nisu izašle bitnije iz tog kruga, one su označile ili ohrabrile nesumnjivu »promjenu u zraku«. To znači konkretno ovo: Vučić je i dalje vrlo jak, oporba slaba, građani pretežno dezorijentirani negdje između, ali trendovi po prvi puta rade protiv njega: djeluje da je prešao zenit i da je u opadanju koje nije samo trenutačna varijacija nego nešto što se teško može zaustaviti, još teže okrenuti natrag. Milošević je, recimo, u tom stadiju bio nakon demonstracija iz 1996.-1997. godine; vladao je još dvije-tri godine, ali zapravo je već tada započeo njegov strmoglavi pad. Zato što je bespovratno izgubio podršku srednjih slojeva društva«, analizira Pančić.

Sličnosti s Mađarskom 

No, što je zapravo alternativa Vučiću u Srbiji i ima li je uopće? Jesu li opozicijske stranke uopće kadre artikulirati težnje prosvjednika za »normalnom« Srbijom? Naš sugovornik smatra kako su oporbene stranke u Srbiji, nakon šest i pol godina Vučićeva režima, u dosta jadnom stanju, što vlastitom krivnjom, što djelovanjem režimske mašinerije za mrvljenje i marginaliziranje svakog organiziranijeg otpora.

»Zato opozicija, prije svega vodeći Savez za Srbiju, drži nizak profil u ovim demonstracijama, mada svi znaju da je tu i da, u najmanju ruku, pomaže u njihovom organiziranju. Opozicija je ipak ponajprije sama kriva što se dala dovesti u ovako nezavidno stanje, ali treba imati na umu da njegovo prolongiranje, kao i širenje jeftinog »antistranačkog« nihilizma (tipa »svi su isti«, »nema se za koga glasati« i slično) samo režimu ide na ruku, jer potpomaže održavanje statusa quo«, upozorava Pančić.

Ako beogradske i srpske prosvjede stavimo u širi kontekst, regionalni i europski, onda ih je lako usporediti s prosvjedima protiv autoritarnog režima Viktora Orbana u Mađarskoj, kojemu, baš kao i Vučiću, demonstranti zamjeraju gušenje demokracije, uzurpaciju demokratskih institucija i korupciju.

Reuters

Pančić smatra kako je osnovna sličnost protesta u Srbiji i Mađarskoj ta što su na njima skupa urbani ljevičari, građanski centar svih boja, te umjerena, pa i ona tvrđa desnica (Jobbik tj. Dveri): »To mnogima od nas izaziva ozbiljne »probavne smetnje«. Razlog ovome »neprirodnom savezu« je u samoj naravi autoritarnih poredaka baziranih na osobnoj vlasti, kakvi su Orbanov i Vučićev: oni sve svoje protivnike, makar ovi inače nemali ičega zajedničkog, gura s one strane legitimiteta i političkog opstanka, što kao kontru izaziva njihovu taktičku suradnju. No, treba napomenuti i to da ton i duh beogradskih demonstracija apsolutno ne diktira nikakva desnica, naprotiv.«

I tu onda dolazimo do paradoksalne činjenice da iz Bruxellesa i mnogih europskih središta sigurno blagonaklono gledaju na masovne prosvjede protiv Orbana u Budimpešti, koji je mnogima u EU trn u oku, dok na drugoj strani beogradski prosvjednici transparentima »Zašto šutiš Europo« uzalud zazivaju Europsku uniju i njezine čelnike, koji i dalje snažno podržavaju Vučića i njegov režim. Iako i u Budimpešti i u Beogradu u osnovi zahtijevaju iste stvari – demontažu autoritarnih režima i u jednoj i u drugoj zemlji – Europa u Vučiću i dalje vidi jamca stabilnosti, premda je režim u Beogradu već godinama i desetljećima jedan od ključnih uzročnika destabilizacije na Balkanu. Iako se beogradski prosvjednici u najvećoj mjeri zauzimaju za iste one vrijednosti koje su ugrađene i u temelje Europske unije, demokraciju i vladavinu prava, Vučić, koji sa svojim autokratskim režimom te principe danomice krši, i dalje je ključan europski partner na Balkanu, a njegova nacionalistička naprednjačka stranka dio je vladajuće Europske pučke stranke, u kojoj je i HDZ. Europa je u ovom slučaju zanemarila svoje principe podredivši ih pragmatičnim interesima, što ne bi bilo neobično da nije riječ o pogrešnoj računici.

Premda Bruxelles i Berlin u Vučiću vide političkog lidera koji je spreman razmrsiti kosovski gordijski čvor, Vučić u proteklih šest godina nije riješio nijedan problem Srbije, a samo je stvorio nove. Vučić je, naime, dio problema, a ne dio rješenja.