Prestanite ubijati!

Prestanite ubijati! Prestanite ubijati! Samo to treba ponavljati: Prestanite ubijati! Zašto pucate na UN-ove škole? U njima su samo civili! Zašto ubijate djecu? Zašto ubijate cijele obitelji? Prestanite ubijati! U 24 dana, Izrael je u Gazi ubio više od 1.300 ljudi. Kakav je to rat, kakva je to vojska, kakva je to čast, kakav je to sukob? To nije nikakav rat, to nije nikakav sukob, to nije nikakva politika: to je pokolj. Poginulo je 56 izraelskih vojnika i tri civila. A Palestince ubijaju razornim avionimskim bombama, raketama, tenkovima, pješaštvom… Djeca sjede u podrumima, izbezumljena; roditelji ih ne mogu zaštititi. Ta je pomisao nepodnošljiva. Zamislite takav napad na Brač – a Gaza je manja od Brača. Na Braču je petnaest tisuća ljudi; u Gazi stotinu puta više – milijun i petsto tisuća… Nitko nigdje ne može biti siguran.   Potpisnik ovoga teksta izvještavao je iz Izraela kada se događalo nešto slično: za Novu godinu 2008/2009. Izrael je zrakoplovima tri tjedna bombardirao Gazu, tvrdeći da odgovara na raketne napade Hamasa. Izgledalo je to ovako: u Ashkelonu, gradu petnaestak kilometara udaljenom od Gaze, popodnevni šetači dokono su lutali pješčanom plažom, saginjući glave pred bukom nevidljivih vojnih zrakoplova koji su parali nebo, da potom, na obzoru gdje su se nazirale građevine u Gazi, slušaju eksplozije i promatraju kako se dim uzdiže desetke metara u zrak. U Gazu novinari nisu mogli; mogli smo samo zamišljati kako je to, kada velike avionske bombe padaju među gusto, pregusto izgrađene betonske zgrade, razarajući ih do temelja, po nekoliko katova odjednom… U podrumima tih zgrada, sjedili su ljudi, žene, djeca… U tri tjedna, ubijeno je više od tisuću ljudi. Poginulo je 13 Izraelaca, od toga četiri od izraelskog oružja.  

»Jako komplicirano područje«

Sada, opet tu nije riječ o politici. Važno je samo jedno: prestanite ubijati! Što se može učiniti da ubijanje prestane? Što vi, čitatelju, možete, što potpisnik ovoga teksta može, što može ovo društvo, što ova zemlja? Može šutjeti, kao što šuti. Za to se može pronaći mnogo opravdanja: nije, može se reći, rat u Gazi jedini rat na ovome svijetu. Zašto ne vrištimo da je kalifat Islamska država protjerala sve katolike i proglasila spolno sakaćenje žena? Nije li i to stravičan zločin? Nije li Rusija napala Ukrajinu? Nije li Bashar al Asad masakrirao vlastiti narod? Nema li Izrael pravo na život? Nije li bliski Istok – kako se to mudrijaški govori – »jako komplicirano područje«? 

Da, rat u Gazi nije jedini užasni rat na ovome svijetu. Ali – prestanite ubijati civile! Jest, kalifat Islamska država stravičan je fundamentalistički režim, i mora se naći način za zaštitu žena i nemuslimana pod njezinim terorom. Ali – prestanite ubijati u Gazi! Da, Rusija je napala Ukrajinu, ugrozila europski mir i svjetski poredak. Ali prestanite u Gazi tako ubijati djecu! Jest, al Asad je krvavi diktator, o tome smo i pisali – ali prestanite ovako ubijati u Gazi! Ovaj masakr prelazi sve što možemo vidjeti, to nije rat, to je pokolj! Da, Izrael ima pravo na život, i to pravo žestoko branimo, i žestoko se suprotstavljamo svakom antisemitizmu, naročito u Evropi, naročito u Hrvatskoj – ali prestanite ubijati! Da, možete do mile volje tvrditi da je »bliski Istok kompliciran« – ali prestanite ubijati, jer ste cinični ako vam ta tvrdnja može zvučati kao uvjerljiv argument. Prestanite ubijati, odmah.  

Nepodnošljivi razmjeri nasilja

Što može ovo društvo? Može na ulice. Hrvati zaziru od prosvjeda protiv izraelskog masakra u Gazi – jedni jer ih nije briga, drugi jer ne razumiju razmjere nasilja, treći jer ih ne zanima, četvrti jer je daleko, peti jer se boje antisemitskih izgreda, šesti jer se boje da ih policija ne zbuksa kad krenu urlati protiv Židova… Ali, moralo bi se na ulice. Možda ne zvuči objektivno otvoreno pozivati na demonstracije, ali razmjeri tog nasilja uistinu su nepodnošljivi. Ali ne samo razmjeri nasilja – i njegova dugotrajnost. Najveći problem dakako jest u ova tri tjedna besprizornog ubijanja – ali Gaza je godinama mjesto užasne represije nad ljudima. Čovjek koji živi mirno teško može pojmiti razmjere izraelske represije nad Gazom, pa i Zapadnom obalom. Razmjere tog nasilja vjerno, časno i pošteno bilježe izraelske mirovne organizacije za ljudska prava: Gush Shalom, Btselem i druge. Tko želi, od njih će sve doznati, ne trebaju mu mediji. Izrael ne objavljuje imena ubijene djece; Btselem ih objavljuje; Gush shalom organizira proturatne demonstracije u središtu Tel Aviva. I traže samo jedno: prestanite ubijati! Traže, ali uzalud. 

Što može hrvatska država? Rekao je to tportalu iskusni diplomat, bivši jugoslavenski i hrvatski veleposlanik u Vatikanu Ivica Maštruko: hrvatski bi dužnosnici trebali jasno osuditi sve oblike državnog terorizma Izraela u sukobu u Gazi, i takav bi stav trebali zastupati u tijelima EU. Upravo to: nije istina da Hrvatska mora šutjeti i ponavljati pačju školu. Ne mora i ne smije! Neka prestane ubijanje – to mora biti jasan i nedvojben zahtjev, i to moraju reći svi: Josipović, Milanović, Pusić i Karamarko. Ovo što sad čine, skrivajući se navodno iza EU, čisti je cinizam.  

Izrael moderna Sparta

Jer kakav je to osjećaj – iz dana u dan gledati mrtvu trogodišnju djecu na rukama očeva i majki? Kakav je to osjećaj – gledati bebe s otvorenim ranama kako vrište na bijelome limu umrljanom krvlju? Tako smo, užasnuti, gledali evakuaciju Dalja, bombardiranje Vukovara, masakriranje Sarajeva, pokolj u Srebrenici… Hrvatska mora nešto učiniti, Hrvati moraju nešto učiniti – ubijanje je nepodnošljivo. Neka prestane ubijanje – pregovarajte potom tisuću godina. Izrael ima pravo na dostojanstven život i na postojanje – ali ovako ubijati, to nema pravo. 

Mogli bismo prepričavati uznemirujuća svjedočanstva o potpunome nedostatku suosjećanja prema žrtvama kakva smo u Izraelu susretali. Mogli bismo mudrovati o militarističkome mentalitetu opsade, združenome s uznapredovalom desničarskom ideologijom, koji Izrael pretvaraju u ono što je Hannah Arendt predvidjela još davno – u modernu Spartu, utvrdu zavađenu s cijelim svijetom. Ali sve su to sada puke fraze – neka ubijanje prestane. Uostalom, Izrael ima mirovnjake kakvih Hrvatska i Evropa nikada nisu imale, čak i u Drugome svjetskom ratu iznimno rijetko. Izrael je fascinantna, uspješna, vibrantna zemlja, izniknula iz pustinje, zemlja Amosa Oza, Daniela Barenboima, Uryja Avnerija, Gideona Levyja, ali i zemlja koja je sama, oružjem, izborila pravo na postojanje. Ovo sada nije borba za postojanje – ovo je puko ubijanje, koje mora prestati. Jer, ni Hamas ne ugrožava Izrael, a kamoli da to čine djeca, žene i starci u Gazi. Ti ljudi moraju živjeti. Oni, kao i mi, imaju pravo živjeti. Oni nisu krivi. Zaustavimo izraelsko ubijanje u Gazi. To nije politika, to nije ratovanje, to nema nikakvog razumnog opravdanja. Prestanite ubijati! Prestanite ubijati! Prestanite ubijati.