Premda je razornom snagom nezadovoljnih masa na komunističkom istoku Berlinski zid srušen koncem 1989., ideološka podijeljenost u mnogima od nas još uvijek živi
Prije dva mjeseca, odnosno 15. lipnja, gradske vlasti Berlina počele su s brojnim manifestacijama obilježavanja pedesete godišnjice od podizanja zloglasnog Berlinskog zida, a koje će se do kraja godine, po zamisli gradonačelnika Klausa Wowereita realizirati različitim izložbama, performanceima, okruglim stolovima, kao i drugim umjetničkim programima i projektima, kako bi se svijet iznova podsjetio na traumatično i nadasve tragično razdoblje naše novodobne povijesti. Naime, izgradnja samog zida počela je u noći 13. kolovoza 1961., ali već spomenutog 15. lipnja iste godine, tadašnji istočnonjemački komunistički čelnik Walter Ulbricht održao je sramotnu konferenciju za tisak na kojoj je sva nagađanja oko eventualnog podizanja zida kategorički demantirao i nazvao pukim izmišljotinama.
Dakle, toga je dana šef SED-a (Ujedinjene socijalističke partije Njemačke) otvoreno i bezočno lagao domaćoj i međunarodnoj javnosti, iako su pripreme i planovi za podjelu grada već bili gotovi i samo se još čekalo na odobrenje iz Moskve. A, kad se Kremlj konačno suglasio s Ulbrichtovom idejom, istog trena su bili zatvoreni svi granični punktovi u Berlinu, iako je sam Hruščov podizanje zida smatrao »odvratnom stvari«, što je kasnije često naglašavao u razgovorima sa zapadnim diplomatima. Međutim, popustio je pritiscima njemačkih komunista koji su ga upozoravali da se situacija u zemlji dramatično pogoršava te ukoliko se nastavi masovni bijeg istočnonjemačkih građana na Zapad. Slom domaće privrede je neminovan, a samim time i urušavanje stabilnosti političkog sustava, što bi na koncu rezultiralo velikom krizom u svekolikom sovjetskom imperiju, a to Moskva u eri »hladnoga rata« jednostavno nije mogla dopustiti.
Stoga su, po mišljenju brojnih povijesnih analitičara ova dva datuma vezana pupčanom vrpcom; otvorila su (i formalno) put nasilnom (u)kidanju (među)njemačkog nacionalnog i državnog jedinstva te brojnih obiteljskih, prijateljskih, kulturnih i inih veza između istočnog i zapadnog dijela zemlje. Početak izgradnje zida Wowereit je s pravom nazvao »danom njemačke sramote i žalosti«, jer je tim činom u odnosu velesila kulminirala kriza, koja je potom (ne)kontrolirano eskalirala i zaprijetila novim, katastrofalnim sukobom planetarnih razmjera.
Uzmak saveznika
Podjela Berlina na četiri savezničke upravne zone (američka, engleska, francuska i sovjetska) bila je dogovorena već u rujnu 1944., ali Njemačka je, neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata, na konferenciji u Potsdamu bila i formalno podijeljena na veći, zapadni (saveznički) i manji, istočni (sovjetski) dio. Međutim, tek podizanjem berlinskog zida 1961. ta se dioba željela i definitivno politički »zacementirati« kako bi istočni blok, na čelu s Moskvom, kapitalističkom Zapadu manifestirao vlastitu odlučnost i snagu i ukazao na nepomirljive razlike između dva ideološki suprotstavljena svijeta. Za zapadne sile i njene tajne službe podizanje zida je bilo posvema neočekivano; drugim riječima CIA i ostale savezničke kontraobavještajne agenture nisu imale nikakvih spoznaja o istočnonjemačkim planovima. Čak što više, tvrdili su kako takav projekt drže »i suviše rizičnim« i stoga ga isključuju, odnosno smatraju nerealnim.
U tom kontekstu onda nije ni čudo da su reakcije zapadnih sila bile mlake i neadekvatne. Tadašnji gradonačelnik Berlina Willy Brandt i gradski Senat nezadovoljni mlitavim stavom njemačkog kancelara Adenauera pozvali su vojne zapovjednike savezničkih zona na »energičnu akciju«. Ali, bez rezultata. Američki državni tajnik Dean Rusk odgovorio je Brandtu kako su mjere komunističkih vlasti usmjerene protiv građana DDR-a, a ne protiv pozicije saveznika u Zapadnom Berlinu; a u pismu njemačkoj javnosti predsjednik Kennedy je lakonski konstatirao kako se »sovjetska odluka može poništiti jedino ratom, a nitko na sebe ne može preuzeti odgovornost da zbog Berlina izbije još jedan svjetski rat.
Od svršetka Drugog svjetskog rata, pa sve do podizanja zida, odnosno usprkos sektorskim granicama, Berlin je funkcionirao kao relativno jedinstven grad.
Privredno čudo
Svakodnevno je preko 50 tisuća »istočnjaka« prelazilo »granicu« i radilo u zapadnom dijelu grada. Istodobno, na sveučilištu u zapadnom dijelu grada, preko 30 posto studenata je dolazilo s istoka Njemačke. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka pokazivale su se sve veće ekonomske razlike. Zahvaljujući Marshallovom planu zapad zemlje se brzo oporavio od ratnih razaranja i došlo je do njemačkog privrednog čuda koje se odrazilo i na podizanje životnog standarda građana. Amerikanci su, a to je već vrijeme izrazite blokovske podjele svijeta i hladnog rata, željeli upravo iz tih razloga ojačati Zapadnu Njemačku, kako bi na istočnoj bojišnici prema SSSR-u imali pouzdanog vojnog i ekonomski jakog saveznika.
Ujedno Zapadni Berlin je trebao poslužiti i kao svojevrsni kapitalistički izlog u kojem će zapadni svijet pokazivati i reklamirati sve prednosti građanske demokracije i slobodnog društva blagostanja. Građani istočnog dijela grada, pritisnuti sovjetskom čizmom, a još više privučeni, za njih egzistencijalno nedostižnim zapadnim izazovima života, počeli su se masovno preseljavati u zapadni dio zemlje. Između 1945. i 1949. godine sovjetsku okupacijsku zonu napustilo je preko pola milijuna ljudi. Kako bi onemogućile ovu seobu, a koja je uzimala sve više maha, vlasti DDR-a su u svibnju 1952. granicu prema Zapadu ogradile bodljikavom žicom. Promet je bio ograničen samo na nekoliko strogo kontroliranih graničnih punktova, a i telefonske veze su bile prekinute. Međutim, nakon antikomunističke revolucije u Istočnom Berlinu (17. lipanj 1953.) val izbjeglica se nanovo povećao. Do 1960. godine Istočnu Njemačku godišnje je napuštalo između 150 i 300 tisuća ljudi, ali početkom 1961. taj je broj počeo dodatno rasti, tako da je u lipnju 1961. granicu prema Zapadu dnevno prelazilo preko tisuću ljudi.
Ukupno se radilo o preko tri milijuna prebjega, što je imalo katastrofalne posljedice za istočnonjemačku privredu, jer su na drugu stranu bježali uglavnom mladi i visokoobrazovani kadrovi. Kako bi zaustavile ovaj izbjeglički val dramatičnih razmjera, koji je prijetio posvemašnjim političkim i državnim slomom, partijski je vrh smatrao da se granica prema Zapadu mora brzo i posvema hermetički zatvoriti. Erich Honecker (koji je 1961. kao član Politbiroa i partijski sekretar operativno vodio izgradnju samog Berlinskog zida) je 1992. na suđenju za komunističke zločine u Berlinu potvrdio kako bi se DDR raspao još početkom šezdesetih da nekim slučajem Moskva nije dopustila izgradnju zida.
Zid smrti
Tijekom noći 13. kolovoza 1961. godine, uz punu borbenu spremnost vojnih postrojbi (preko četiri tisuće vojnika, pet tisuća policajaca te 140 tenkova i 200 oklopnih vozila) istočnonjemačke vlasti su stvorile obruč oko Zapadnog Berlina i u nekoliko sati zatvorile skoro sve granične prijelaze u gradu. Pojedini građani, koji su shvatili o čemu se radi, skokovima s prozora kuća uz granicu, koji su kasnije bili zazidani, a stanari evakuirani, još su nekako uspjeli pobjeći, ali zapravo masovnom bijegu je, za dugi niz godina, došao kraj. Neposredno nakon podizanja zida (koji je u konačnici bio dug 42 kilometra, a visok do četiri metra), istočnonjemačke vlasti su počele sustavno osiguravati cijelu državnu granicu prema Zapadu.
Uz 1.400 kilometara dugu međunjemačku granicu bilo je postavljeno preko milijun, međunarodnim ugovorima zabranjenih, rasprskavajućih mina. Sam je Berlinski zid bio složen od nekoliko razina prepreka: nakon predzida (visine do tri metra) slijedio je sustav alarma (ukopan u zemlju kako bi se otklonila opasnost izgradnje podzemnih tunela), potom kula stražara, policijskih bunkera, patrola sa psima čuvarima, snajperisti i tek na koncu sam zid sagrađen od debelih betonskih ploča. Naravno, usprkos svim tim preprekama mnogi su pokušavali »preskočiti« zid, ali u pravilu svi su pokušaji bijega svršavali tragično. Službeno je evidentirano 136 ubojstava pri pokušaju bijega preko zida (iako mnogi tvrde da je zapravo ubijeno više od 200 ljudi), a uz cijelu granicu likvidirano je preko 700 osoba. Posljednje ubojstvo dogodilo se 5. veljače 1989. godine.
Tako je Berlinski zid postao ne samo zidom srama, već i zidom smrti, ali to nije spriječilo komunističke vlastodršce da posredovanjem zida razviju specifičnu političku trgovinu sa Zapadom. Naime, trgovalo se političkim zatvorenicima; međusobno su se razmjenjivali špijuni, a samo za otkup oko 40 tisuća istočnonjemačkih uznika savjesti, zapad je platio preko 3,5 milijardi maraka.
Mreža doušnika
Povremene faze međunjemačkog političkog otopljavanja, istočni je blok debelo naplaćivao. Za ograničenu liberalizaciju svakodnevnog života dobivao je visoke iznose povoljnih kredita bez kojih istočnonjemačka privreda nije mogla funkcionirati. Sam je Politbiro 1978. priznao kako od Sovjeta više ne mogu računati na pomoć te da im državna solventnost isključivo ovisi o zapadnim kreditima. Kako ne bi zatezali odnose sa Zapadom, DDR je u duhu Helsinkija pristao na usklađivanje vlastitih restriktivnih zakona s međunarodnim standardima. Tako je u Ustav građanima vraćeno pravo na slobodu putovanja (izbačeno iz zakonodavstva 1968.), ali uz brojna rigorozna ograničenja; ukoliko su primjerice roditelji putovali u inozemstvo, vlastitu su djecu obvezno morali ostaviti u zemlji kao garanciju da će se vratiti.
Osim toga, tu golemu i razgranatu mrežu komunističkih doušnika, špijuna, tajnih policijskih službi (STASI), glomaznog vojnog i partijskog aparata, država jednostavno svojim prihodima nije mogla više izdržavati. Ako tomu dodamo i Brandtovu, više nego učinkovitu »istočnu politiku« (»ostpolitik«) koja svojom ekonomskom i financijskom snagom nije istočnonjemačkom partijskom vrhu dopuštala pojačavanje proklamiranog »kursa distance i razgraničavanja« prema braći na zapadu zemlje, onda postaje jasno zašto je eksperiment nasilnog ograđivanja Berlina na koncu morao (pro)pasti.
Sam je zid obilježio jednu, za svijet, tragičnu hladnoratovsku epohu blokovske i ideološke podijeljenosti, koja na žalost mentalno u mnogima od nas još uvijek živi. Istina, 9. studenoga 1989. razornom snagom probuđenih i nezadovoljnih masa na komunističkom istoku zid je bio srušen, ali u suštini na globalnom planu nakon toga malo se što izmijenilo. Ili kako je to u svojoj knjizi »Rušenje jednog svijeta« (Beograd, 2000.) sjajno zapisao Miroslav Stojanović: »Sudbinu ove monstruozne građevine obilježavaju neke neobične činjenice. Nestat će iznenada i neočekivano kao što je i nastala. Njezinom podizanju doprinijela je lavina izbjeglica, koja će je tridesetak godina kasnije i srušiti. Podignuta je zahvaljujući tomu što su njenim graditeljima Sovjeti snažno štitili leđa, a pala je kada te podrške nije bilo«.
