Trusno stanje u regiji

POLITIČKI ANALITIČAR FLORIAN DAVID BIEBER ‘Hrvatska je problematična članica EU-a’

Dubravko Grakalić / Glas Istre

Vlada nije prihvatila odluke Haškog tribunala, dopuštala je razne javne izjave o Praljku, često je intervenirala i podupirala destruktivne politike u BiH te nije snažno podupirala proširenje EU-a, što je obećala da će činiti kada postane zemlja članica. Odbijanje arbitraže dio je ovog problema



Austrijski povjesničar i politolog Florian David Bieber, direktor Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu, jedan je od najvećih poznavatelja prilika u regiji na europskoj javnoj sceni. Doktor Bieber – s kojim smo razgovarali o prilikama u zemljama bivše Jugoslavije i njihovim međusobnim odnosima – djeluje i kao gostujući profesor na nacionalnom studijskom programu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti te je urednik serije knjiga na temu Jugoistočne Europe. Uređuje i časopis Contemporary Southeastern Europe.


Florian Bieber obrazovanje je stekao na Trinity Collegeu (SAD), Sveučilištu u Beču i Srednjoeuropskom sveučilištu (Mađarska). Magistrirao je političke znanosti i povijest i doktorirao. Prije današnjeg posla u Grazu bio je predavač iz politike istočnoeuropskih nacija na Odsjeku za politiku i međunarodne odnose Sveučilišta Kent u Canterburyju u Velikoj Britaniji. Kao profesor predavao je na sveučilištima u New Yorku, dok je od 2001. do 2006. godine radio u Beogradu i Sarajevu za Europski centar za manjinska pitanja. Predavao je na Regionalnom master programu za demokraciju i ljudska prava Sveučilišta u Sarajevu te na Istočnim europskim studijima Sveučilišta u Bologni. Bieberova djelatnost uključuju stručne savjete o manjinama i manjinskim pravima za Europsku komisiju, OESS i Vijeće Europe, kao i savjetovanje vladama i međunarodnim organizacijama na Balkanu.


Bieberovi istraživački interesi uključuju institucionalni dizajn u multietničkim državama, nacionalizam i etnički sukob, kao i političke sustave jugoistočne Europe. Autor je knjiga na temu nacionalizma u Srbiji, od Titove smrti do pada Miloševića, na njemačkom jeziku te o poslijeratnoj Bosni na engleskom jeziku.


Vlade žive od kriza i nacionalizma




Kako procjenjujete sigurnosnu i političku situaciju na zapadnom Balkanu?


– Prilike u regiji karakteriziraju vlade koje nisu u potpunosti predane liberalnoj demokraciji i životu prema standardima koje predviđa Europska unija, jer vole krize koje mogu riješiti. Regija je stabilna, ali ta stabilnost temelji se na demokratskom opadanju i ekonomskoj beznadnosti. Tisuće mladih građana napuštaju svoje zemlje jer se ne žele pridružiti političkim strankama da bi dobili posao, podmićivati liječnike da se liječe i živjeti u nesigurnosti. Dakle, najveći izvor nestabilnosti nije nacionalizam, već korupcija, klijentelizam i nedemokratske prakse. Vlade zemalja u regiji žive od kriza i nacionalizma. Uostalom, ne možete pokrenuti kampanju na sloganu – glasajte za mene, a ja ću vas zaposliti, glasajte protiv mene i ja ću vas otpustiti. S obzirom na to, iznenađuje kako se malo ljudi okreće radikalnim alternativama.



Istra kao hrvatska županija traži veća autonomna prava po uzoru na talijanske regije Veneto ili Lombardiju. Što bi značila regionalizacija Hrvatske u kojoj više prava traže i druge razvijenije regije?


– Jedna od karakteristika Hrvatske je da je zemlja velike raznolikosti u pogledu ljudi, krajolika, povijesnih veza i ekonomskih obrazaca. Nesretna je okolnost da su hrvatske vlade koje su slijedile jedna iza druge nastojale umanjiti ovu raznolikost, a ne prihvatiti je i podržati kroz veću regionalnu autonomiju. Trenutačno županije čine slabiji dio vlasti, poput odjela u Francuskoj. Imaju premalo autoriteta i identiteta povezanih s njima – osim Istre – za glasače za koje brinu, ali dovoljno novca i utjecaja za pogrešne poteze. Stoga su u većini slučajeva trošak bez mnogo koristi. Bilo bi dobro razmisliti o toj razini vlasti, te o većim funkcionalnijim i logičkim jedinicama koje nisu oblikovane paranoidnim strahovima kada su projektirane u devedesetima. Posebnu pažnju treba obratiti na regije u kojima postoji masovni turizam ili pak strah od iseljavanja.


Može li stari projekt Europe regija postati obrazac budućnosti nekih dijelova Europe, konkretno zapadnog Balkana?


– Regije su važna jedinica koja također može prijeći državne granice. Pogledajmo primjere Luksemburga, gdje imamo zajedničke festivale, infrastrukturnu suradnju i druge oblike veza između njemačkih regija Saara i Rheinland, te Lorraine u Francuskoj i Luksemburga. Tisuće svakodnevno prelaze granicu za posao, posjete koncerte i idu u kupovinu. Područje između Pariza i Kölna postaje jedno područje, povezano vlakovima velikih brzina i bliskih veza. Politika prati ljude i ekonomiju. Na Zapadnom Balkanu i u Hrvatskoj još uvijek postoji previše političkih prepreka ovoj suradnji i povezivanju.



Odnosi Hrvatske i Slovenije sve su složeniji nakon arbitražne presude. Može li Hrvatska izbjeći primjenu odluke Arbitražnog suda?


– Ne postoje sankcije ako se odluka ne provede, pa hrvatski političari mogu ignorirati odluku. Međutim, spor sa Slovenijom vjerojatno će izazvati nove političke troškove. Do sada Hrvatska nije mogla stvoriti dobru sliku o sebi kao o novoj članici Europske unije. Vlada nije prihvatila odluke Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, dopuštala je razne javne izjave o Praljku, često je intervenirala i podupirala destruktivne politike u BiH te nije snažno podupirala proširenje EU-a, što je obećala da će činiti kada postane zemlja članica. Sve u svemu, Hrvatska izgleda više kao problematična članica EU-a nego energična pozitivna sila. Odbijanje arbitraže dio je ovog problema.


Što, prema Vašem mišljenju, znači nova militarizacija Hrvatske – nabavke vojne opreme i aviona, te Srbije koja se naoružava u Rusiji? Pokazuje li to da smo još u vremenu Jalte?


– Hrvatska je u NATO-u, dok Srbija dobiva staro rusko smeće. Nema osnova za regionalnu utrku naoružanja. Nijedna zemlja ne predstavlja prijetnju drugoj, niti netko ima novac za to. Za mene ovo zvuči više poput mita, nego kao stvarnost.


Kakva je budućnost odnosa Hrvatske i Srbije?


– Nažalost, odnosi Srbije i Hrvatske su gori nego što su bili tijekom predsjedanja Ive Josipovića i Borisa Tadića. I vlade i predsjednici imaju svoj dio odgovornosti. Srbijanska vlada postala je više autoritarna i koristi krize kako bi podržala potporu. Istodobno, hrvatska Vlada postala je više nacionalistička i okrenuta unutarnjim temama, što je pridonijelo negativnoj spirali. Dijagonalno drugačiji pogled na prošlost pridonosi tome. Obje zemlje su ekonomske i društveno isprepletene i veliki je gubitak što ne rade na poboljšanju odnosa. Nema nikakvih inicijativa od vlada da ih unaprijede, iako postoje brojne mogućnosti, kao što su povećanje kulturne i obrazovne razmjene, zajedničke komisije za knjige ili ekonomska suradnja.


EU nudi sidro za regiju


Može li Europska unija predstavljati jamac tolerantnih politika na Balkanu poticanjem Srbije i Crne Gore na članstvo?


– Europska unija nudi značajno sidro za regiju i treba dovršiti proširenje zapadnog Balkana. Bez uvođenja Srbije i Crne Gore, ali i ostalih četiriju zemalja, u regiji će postojati neprekidna nestabilnost. Vanjske sile, kao što su Rusija i Turska, i dalje će koristiti ovu regiju kako bi uništavale neslaganje u EU i stvorile probleme. Stoga postoji snažan interes EU-a za apsorpciju tih zemalja koje čine manje od četiri posto stanovništva Unije. Europska unija mora osigurati zdravu konkurenciju u regiji, ali i osigurati da buduće članice Zapadnog Balkana ne blokiraju put svojim nasljednicima. Dakle, Srbija i Crna Gora ne bi se trebale pridružiti bez jamstva da ne mogu blokirati članstvo BiH ili Kosovu.


Razumije li Bruxelles kompleksnost Balkana i nerješivost pozicije Bosne i Hercegovine?


– Da, Europska unija razumije prilike, ali se osjeća bespomoćno. Pokušano je sve, bez uspjeha – od snažne intervencije pod Ashdownom, do laissez-faire politike pod Schwarz-Schillingom. Svaki put, elita pronalazi način zaobilaženja promjena i reformi. Stoga se bojim da će Europska unija biti u iskušenju da prepusti Bosnu i Hercegovinu vlastitim sredstvima jer izgleda da nema nikakvih promjena.


Kako je moguće da Srbija ostane vojno neutralna, te postane članica EU-a i prije 2025., kako se sada govori?


– Neutralnost nije zapreka članstvu u Europskoj uniji. Postoje četiri neutralne članice EU-a – to su Malta, Švedska, Finska i Austrija. Dakle, neutralnost nije problem. Ono što je problem je bliska suradnja s neprijateljskom državom, poput Rusije. Dakle, Srbija će morati uskladiti svoju vanjsku politiku s EU-om, što ne znači odustati od neutralnosti.


Kako komentirate politiku hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Inicijativu »Tri mora«? Znači li približavanje Mađarskoj i Poljskoj otklon od Bruxellesa prema Washingtonu ili je riječ o ideološkim, svjetonazorskim podudarnostima političkih konzervativaca?


– Ova inicijativa nema puno sadržaja ili važnosti. Vidim je, uglavnom, kao nastojanje da se Hrvatska približi Višegradskoj skupini koja se jedino sjedinjuje s antiimigrantskim politikama i njihovim konzervativnim i autoritarnim tendencijama, ali ne nudi koherentnu viziju za EU. Pridruživanje ovoj skupini visoki je rizik za Hrvatsku, jer će ju to koštati podrške u drugim zemljama članicama zapadne Europe. Važno je da ne podcjenjujemo ozbiljne rezerve što ih mnoge zemlje kao što su Francuska, Njemačka i Benelux imaju prema politici Višegradske skupine. Spajanje ili povezivanje s njima moglo bi odgovarati konzervativnim i nacionalističkim refleksima, ali će se negativno odraziti na politički kapital Hrvatske. Također je nejasno što ova inicijativa nastoji postići. Kao što su mnogi promatrači zabilježili, postoji previše regionalnih inicijativa za suradnju i bilo bi najbolje da ih se poveže, ali da nisu »kućni« projekti određene vlade ili predsjednika.


Može li jačanje regionalističkih pokreta u Europi dovesti do novih političkih kriza na jugoistoku Europe – u Hrvatskoj ili Srbiji? Vidite li realne šanse za autonomijom Vojvodine ili Sandžaka?


– Ne, regionalni pokreti i identiteti na Balkanu uglavnom nisu usmjereni na promjenu granica ili neovisnosti, već na više samouprave. Stoga, oni nisu prijetnja postojećim državama. Postoji snažan argument u korist veće decentralizacije. Naravno, većina zemalja u regiji prilično je centralizirana i odbaciti će takve poteze, pogotovo što je iskustvo Jugoslavije učinilo vlade nervoznim zbog decentralizacije i autonomije. Ipak, to bi pomoglo multietničkim regijama da razviju veliku samoodrživost.