Oko četiri stotine Hrvata danas u Bruxellesu živi i obavlja neku vrstu posla vezanu uz europske institucije. Njihov broj znatno je povećan od ulaska Hrvatske u Uniju, dok oni koji su bili profesionalno vezani uz glavni grad Europe godinama unazad, prisjećaju se kako je tu prije samo desetljeća i pol, radila mala novinarska zajednica i tek nešto veći broj hrvatskih diplomata, sve zajedno možda dvadesetak ljudi. Samim tim veze su tada među ovom hrvatskom zajednicom bile znatno čvršće i srdačnije, dok su se danas zajednička druženja nešto prorijedila.

Ipak, svima je zajedničko iskustvo snalaženja u novoj sredini, gradu u kojem europski administrativni aparat od nekoliko desetaka tisuća ljudi svakodnevno donosi odluke koje utječu na živote pola milijarde državljana ujedinjene Europe. Radi se, mnogi će se požaliti, od jutra do mraka, ali život je, unatoč znatno povećanim mjerama sigurnosti zbog već počinjenih terorističkih napada i prijetnje novih, ipak, kazat će ugodan. Više naših sugovornika, među Hrvatima zaposlenim u i pri europskim institucijama, isticalo je upravo iskustvo života u kozmopolitskom gradu, u kojem se neizbježno miješaju jezici, narodi i rase, kao ono najbolje što Bruxelles nudi.

No, kako je život za doseljene Hrvate izgledao ovdje prije desetljeće i pol, vjerojatno najbolje zna Stojan de Prato, dugogodišnji dopisnik Večernjeg lista, koji je zadnjih godina zaposlen u Europskom parlamentu.

Stojan de Prato

– U Belgiji otprije postoji hrvatska zajednica, ljudi koji su tu dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća došli raditi u rudnicima i željezarama, no oni su većinom naseljeni u Liegeu, a tek manjim dijelom u samom Bruxellesu. Manje smo tad imali kontakta s njima, ali mi novinari i diplomati tih godina običavali smo jednom mjesečnu imati zajedničku večeru, a nedjeljom bi naša diplomacija iznajmila jedan sportski teren, gdje bi se svi zajedno aktivno družili. Tako je to funkcioniralo sve negdje do trenutka kad je počeo hrvatski pretpristupni proces pa je broj naših diplomata u ovom gradu počeo naglo rasti. Broj novinara ostao je nekako na istom broju, sve negdje dok Hrvatska nije ušla u Europsku uniju. No, kako se hrvatsko novinarstvo u međuvremenu počelo raspadati, iskusnu novinari bivali su zamijenjeni honorarcima, a mi stalno zaposleni smo dobivali otkaze. Godinu dana bio sam doma bez posla pa sam dobio ponudu raditi ovdje za Europsku komisiju kao prevoditelj. Radio sam to godinu i pol dana, a kad je istekao taj ugovor, dobio sam ponudu za drugo radno mjesto u Europskom parlamentu, prisjeća se de Prato.

Iskreno kaže da je u Bruxellesu, jer doma posla za njega nema.

– Kad su mi i nudili posao u novinarstvu, htjeli su da radim besplatno, nitko me nije želio plaćati. Ako bih slučajno i našao kakav posao u Hrvatskoj, svjestan sam da bih zbog našeg zdravstvenog i mirovinskog sustava, za koju godinu, kad odem u mirovinu, bio sirotinja. Ovdje mogu zaraditi mirovinu, od koje poslije mogu živjeti i to je moja glavna motivacija zašto sam u Bruxellesu, pojašnjava.

Kraći životni vijek

Kako je hrvatska zajednica u Bruxellesu počela rasti, veze među ljudima su nešto oslabile, a druženja prorijedila, međutim, primijetit će naš sugovornik, ljudi za to ionako imaju sve manje vremena.

Ines Sabalić

– Radno vrijeme zaposlenih pri europskim institucijama prije dvije godine produženo je za sat vremena. Sad se radi po cijeli dan, odlaziš od kuće na posao po mraku, vraćaš se doma po mraku. Ako uz posao imaš još kakvu obvezu, kao što ja imam psa, ne ostane ti vremena za ništa drugo, osim kad napokon sve obaviš zaspati, s ciljem da se sutradan probudiš na vrijeme za ponovo otići na posao, kaže de Prato.

Po pitanju života u Bruxellesu, smeta mu to što je riječ o jednom od najzagađenijih glavnih gradova Europske unije, što objašnjava činjenicom da je grad smješten na križanju svih autoputeva kojima se teret šleperima prevozi iz velikih europskih luka.

– Zbog mikročestica u zraku, životni vijek ovdje je tri godine kraći od očekivanog na razini Unije, objašnjava de Prato.

Parkovi zato jesu lijepi i veliki, ali ponešto nepraktični za onoga koji ondje šeće psa, jer putovi nisu pokriveni šljunkom, već je riječ o ugaženoj zemlji.

– U Bruxellesu je gotovo uvijek vlažno, ako i nije kiša onda barem tijekom dana u par navrata nešto sipi. Ako čovjek ima psa, ne može se iz šetnje vratiti bez bar pol kile blata na sebi. Obilježavamo ove godine 60. obljetnicu Rimskih ugovora pa nekako samog sebe pitam što li nisu glavni grad Europske unije onda stavili u Rim, gdje je klima daleko ljepša, ili čak u Beč, koji je bio glavni grad proto-EU-a, Habsburške monarhije. Umjesto toga glavni grad EU je tu, na rubu negdašnjeg habsburškog carstva, primjećuje.

Plaće nisu velike

Sve nabrojano bile bi neke loše strane života u ovom gradu, ali kad bi de Prato mora izdvojiti ono što mu je u Bruxellesu najbolje, istaknuo bi upravo – ljude.

Lahorka Ropac

– Mi stranci činimo oko 52 posto stanovnika, Belgijanci su u Bruxellesu manjina. Nitko se ne osjeća strancem u ovom gradu, jer svi su praktički od nekud doseljeni. Taj kozmopolitski duh Bruxellesa ono je što je ovdje definitivno najbolje, zaključuje.

Od Stojana de Prata čak nešto duži staž u Bruxellesu ima Ines Sabalić, dugogodišnja dopisnica više hrvatskih medija, a danas predstavnica Grada Zagreba u glavnom gradu EU. Osvrćući se na život ovdje gotovo dva desetljeća unazad, kazat će da je sve u Bruxellesu tad bilo puno jeftinije, a danas se ovdje nije lako snaći nekome kome posao nije vezan uz Komisiju ili Parlament.

– Život je tad bio jednako pristupačan što se tiče režija i stanarina, kao i kod nas u Hrvatskoj. Belgijancima plaće nisu nešto specijalno velike. Jesu nešto više nego kod nas, ali recimo, jedan liječnik opće prakse ima oko dvije tisuće eura mjesečno, što je vjerojatno manje nego li što čovjek očekuje. Plaće su takve bile i prije, a takve su i ostale. Međutim, Belgijancima kojima su ovdje familije, uglavnom svi imaju svoje nekretnine i svi imaju, još uvijek, čak i dan danas neku zalihu sredstava koja je ostala nakon što su se masovno povukli iz Konga. Još uvijek djedovi i bake daju unucima tu vrstu pomoći pa se ljudi snalaze, objašnjava Ines Sabalić.

Stara i nova Europa

Kad bi radila tu vrstu usporedbe, život u Hrvatskoj ocijenila bi možda udobnijim i sigurnijim, za onoga tko ima normalna primanja, međutim, ističe, u Bruxellesu se stvari zbivaju, riječ je o centru Europe u kojem se nešto stalno događa. Uživa, kaže, živjeti u tom multikulturalnom okruženju.

– Život ovdje je svaki dan pun novih informacija, svijet se mijenja. Drugačije je kad dođem u Hrvatsku i vidim da su svi ljudi bijeli i slični meni. Navikla sam se na šarenilo kojeg kod nas nema i zaista to smatram obogaćenjem. Imam jako realan odnos prema problemu imigracije i integracije, razumijem probleme i mogu o njima pričati, ali oni nemaju nikakve veze s odbijanjem ljudi koji su imigranti. Živim u jednom etnički šarenom kvartu, u kojem sam posve zadovoljna. Nekome je vjerojatno neobično pomisliti da je to Europa, ali zapravo je. Ono što imamo doma, to je jedna stara Europa. Znam, kad Francuzi i Belgijanci dođu u Zagreb, kažu ovo je kako je Europa trebala biti. No, to je više nemoguće, život zapravo ide dalje i to ide dalje na ovakav način, objašnjava.

Nikola Turčinov

Otkad u Bruxellesu radi kao predstavnik Grada Zagreba i njen pogled na EU promijenio se nabolje. Shvatila je, kaže, da unatoč svim problemima i krizama EU zapravo funkcionira bez problema na nižim razinama.

– Ranije sam poznavala visoku politiku, premijere, Europsku komisiju, ministre, što je posljednjih godina stalno obilježavala kriza i moć za vlast i utjecaj. Međutim, otkad se bavim regionalnom politikom, razinom na kojoj bi EU stvarno trebala funkcionirati, vidim da Unija doista i funkcionira. Funkcioniraju projekti, suradnja regija i gradova, razmjena iskustava, eksperata i novaca, kao i međusobno obavještavanje o investicijama. Postoji cijela jedna zdrava mreža koju mi još ne koristimo, a trebali bi je koristiti. Još uvijek smatram da je hrvatsko prisustvo u Bruxellesu daleko premalo, premalo smo prisutni u strukturi grada. Imamo ljude zaposlene u Komisiji i Parlamentu, ali trebali bi ovdje biti prisutni na nižim razinama. Uopće, trebali bi biti što bliže centru događanja. Hrvatska se mora ugurati u sam centar Europe. Nismo imali toliki napor tijekom 15 godina da uđemo u Europu, samo da bi onda odustali od toga, ne znajući točno od čega odustajemo, napominje Ines Sabalić.

Drugačija dinamika života

Među onima koji su na vrijeme shvatili da ovom europskom centru valja biti prisutan, svakako je Istarska županija, koja svoj ured u Bruxellesu ima još od 2005. godine. Među onima koji su sudjelovali u osnivanju tog ureda bio je Bruno Ottochian, koji danas radi u Europskom parlamentu.

– Istra je prije 12 godina kao prva hrvatska županija ovdje otvorila svoj ured, što nam je mnogo pomoglo da se upoznamo sa situacijom u Bruxellesu i dođemo do informacija koje su nam trebale za realizaciju europskih programa. Otvaranje ureda definitivno je bilo ključno da Istra kao županija realizira najviše europskih projekata u pretpristupnom razdoblju, na razini Hrvatske, kaže Bruno Ottochian.

U istarski Ured u Bruxellesu i danas rado navrati, a osvrćući se na život u Bruxellesu zaključuje da je definitivno drugačiji nego u Hrvatskoj, iako to ne znači da bi bio bolji, ali niti gori.

Bruno Ottochian

– Život ovdje sigurno ima jednu drugačiju dinamiku, a s druge strane Bruxelles je grad koji čovjeku oduzme jako puno vremena. Radi se od 9 ujutro pa dokad ima posla, odlično je ako to ispadne samo do 17 sati, ali nerijetko bude i do 20 sati. Jednom mjesečno smo u Strasbourgu gdje Europski parlament održava svoje plenarne sjednice, a često su određene sjednice popodne, tako da čovjek potroši praktički cijeli dan na poslu. Naravno, vikendi su slobodni, a s druge strane kad god su praznici, iskoristimo priliku da se vratimo u Istru i Hrvatsku, objašnjava.

S njim je u Bruxellesu i cijela obitelj, supruga Doris i kćer Gaia Anastasia, a Doris Ottochian sviđa se to što su u ovom gradu ljudi opušteni te što će im kćer uspjeti izrasti u pravu građanku svijeta.

– Možemo reći da je Bruxelles pupak svijeta, ono što New York znači za Sjedinjene Američke Države, to Bruxelles znači za Europu. Ljudi puno rade, ali svejedno su dosta opušteni. Mnogi pauzu za ručak iskoriste i za kratak jogging. Velik je stres i brzo prolaze dani. Dani su ispunjeni i ljudi gledaju kako dobro iskoristit svaku sekundu da bi uživali u životu. Lijepo je ovdje i za obitelj. Naša kćer ovdje je u međunarodnoj školi, ima prijatelje i prijateljice praktički iz cijeloga svijeta, Europe, Amerike, Australije, Afrike, dijela Azije. Kad djeca polažu europsku školu, postaju kozmopoliti. Zanimljivo je da dijete jednostavnije od nas usvaja kozmopolitsko okruženje i jednostavnije se snalazi od nas starijih koji su napustili svoj teren. Kroz igru i socijalizaciju brzo se snalazi, napominje Doris Ottochian.

Nikako ne valja – kava

Da je Bruxelles grad ugodan za život slaže se i Lahorka Ropac, zaposlena u predstavništvu Hrvatske gospodarske komore.

– Sviđaju mi se veliki i prekrasni parkovi. Situaciju jest možda opuštena i život funkcionira, ali situacija u odnosu na 2008. godinu, kad sam ovdje stažirala, zbog opasnosti od terorizma je drugačija. Na ulicama ima puno policije i vojske, međutim život ide dalje. Nitko ne želi da ga ova situacija ograničava, kaže.

Pojačane mjere sigurnosti ne smetaju ni Nikoli Turčinovu, zaposlenom kod europarlamentarke Biljane Borzan.

– Zbog prijetnje terorizma, mjere sigurnosti su znatno povećane, ali živjeti stalno u nekom strahu ili paranoji nema smisla. Dogodilo se to što se dogodilo, a meni osobno je i drago kad vidim vojsku da patrolira, jer imam određeni osjećaj sigurnosti zahvaljujući njima. Međutim, treba nastaviti živjeti, kao i reći da su mjere sigurnosti dosta postrožene. Sigurniji je i metro i javni prijevoz, objašnjava.

U Bruxellesu mu se nije bilo teško snaći, jer je u Parlamentu stažirao još 2011. godine, a kasnije ga je na temelju iskustva zaposlila Biljana Borzan, za koju je ponajviše angažiran oko Odbora za okoliš, zdravlje i sigurnost hrane. Dok je njemu bilo lako, nešto teže je za privići se na novu situaciju bilo njegovoj supruzi, koja u početku nije mogla naći posao.

– Kad ne radiš, malo je drugačije biti kući cijeli dan, dok ja radim od jutra do mraka. Dobili smo kćer, rodila se ovdje, tako da joj je dan sad ispunjen možda i više nego meni. Kćer nam sad ima dvije godine, ide u belgijski vrtić, jer želimo da se integririra. Živimo u gradskom predgrađu koji je više prilagođen obiteljima s djecom. Život ovdje nije jeftin, sama prisutnost europskih institucija diže cijene nekretnina. No, treba biti pošten i reći da s plaćom kojom zarađujem ovdje ugodno živim. Ne možeš se baš razbacivati novcem, ali može se složiti pristojan život. Stanarina u prosječnom stanu za obitelj je oko tisuću eura mjesečno, hrana nije nešto skuplja nego kod nas, režije možda jesu. Život je skuplji nego u Hrvatskoj, ali plaće su prilagođene tome. No, ako bih morao izdvojiti jednu stvar koja u Bruxellesu ne valja, onda je to kava. Uglavnom je to obična blatna vodica, a naplaćuju je kao da je suho zlato, kaže Turčinov.

Ono što mu se sviđa oko rada u Europskom parlamentu jest to što eurozastupnici zaista mogu utjecati na odluke.

– Posao je dosta dinamičan i omogućuje da doista utječeš na stvari. Za razliku od rada u hrvatskom Saboru, eurozastupnici ovdje zaista mogu mijenjati zakone. Ako ti je amandman dobar, podržat će ga, neće ti ga srušiti samo zato što si u grupaciji koja nema većinu u Parlamentu. Budući da nema fiksne većine u parlamentu, potrebno je naći kompromis da bi stvari funkcionirale. Na zastupniku je da nađe partnere, pogotovo iz drugih političkih grupacija, jer onda je veća šansa da će i ta grupa podržati tvoju ideju. U tom smislu je ovaj sustav bolji nego naš, jer dobre ideje uvijek isplivaju, zaključuje.