Europska iskustva

Od izbora dva “putića”: Postizborne slijepe ulice nisu ništa čudno u političkoj praksi Europe

Tihomir Ponoš

Reuters

Reuters

Usitnjenost političke scene, stranački, ali međunacionalni sukobi i suprotnosti mogu rezultirati time da državom gotovo godinu i pol upravlja tehnička vlada. Svjetski rekord od 541 dana od izbora do formiranja vlade drži Belgija



Postizborna situacija u kakvu je zapala Hrvatska nije ništa neuobičajeno u političkoj i izbornoj praksi europskih država. Izborni rezultati koji izgledaju kao slijepa ulica na koncu ipak nekamo odvedu: u maratonske pregovore koji rezultiraju sklapanjem koalicijske vlade, u pregovore koji nisu maratonski a završavaju sklapanjem velike koalicije ili u nove, prijevremene izbore koji raščiste situaciju.


Njemačka je u posljednjih deset godina dva puta zahvaljujući izbornim rezultatima pribjegavala stvaranju velike koalicije demokršćana i socijaldemokrata. Na posljednjim parlamentarnim izborima održanima u rujnu 2013. godine demokršćanskoj koaliciji CDU/CS (malo je nedostajalo da uspiju ostvariti ono što je nakon Drugog svjetskog rata uspio ostvariti samo Konrad Adenauer vodeći istu koaliciju 1957. godine, a to je natpolovična većina zastupnika u Bundestagu. Prije dvije godine koalicija koju predvodi Angela Merkel osvojila je 311 mandata i da ih je osvojila još samo pet samostalno bi mogli formirati vladu. U Bundestag su ušli i SPD sa 193 mandata, Zeleni koji su osvojili 63 zastupničkih mjesta i ljevičarska stranka Linke s 64 mandata.


Velike probleme CDU/CSU koaliciji (i nemjerljivo veće sebi samima) stvorili su liberali iz FDP-a. Jedina stranka, uz dvije velike, koja je bila zastupljena u svim sazivima Bundestaga od 1949. godine, stranka koja je na izborima 2009. postigla odličan rezultat i osvojila 93 mandata, nije prešla prag. FDP je u njemačkoj povijesti kao treća stranka često određivao koja će od dvije velike biti na vlasti, a od 1982. godine redovito su koalirali s CDU/CSU-om. Angela Merkel je ostala bez pouzdanog partnera za formiranje većine.




S druge strane SPD nije htio u koaliciju s Linkeom, a sa Zelenim, svojim partnerima na federalnoj razini od 1998. godine nisu imali većinu u Bundestagu. U nikakvu koaliciju s Linkeom nisu htjeli ni Zeleni. Merkel je najavila da je spremna razgovarati sa SPD-om, ali je bila otvorena i za druge mogućnosti. Vodstvo SPD-a je usprkos gotovo dvotrećinskom protivljenju stranačkog članstva odlučio započeti razgovore o sklapanju koalicije. Pregovori su trajali gotovo puna dva mjeseca, završili su koncem studenoga, a koalicijski sporazum je prije potpisivanja odobrilo članstvo SPD-a i to tročetvrtinskom većinom. Nepuna tri mjeseca nakon izbora nova vlada, i dalje pod predsjedanjem Angele Merkel, je prisegnula.


»Semafor« i »Jamajka« koalicija


SPD se bojao velike koalicije zbog iskustva s takvom koalicijom u razdoblju od 2005. do 2009. godine. Na izborima 2005. CDU/CSU su bili gotovo poravnati. Demokršćani su osvojili 226, a socijaldemokrati 222 mandata. Socijaldemokratski čelnik i kancelar od 1998. Gerhard Schröder mogao je matematički sklopiti većinsku koaliciju sa Zelenima i PDS-om (iz kojega je dvije godine kasnije nastao Linke), ali dalje od matematičke koalicije s tom nije bilo moguće ići. Lothar Bisky, čelnik ljevičarskog PDS-a odbio je mogućnost koaliranja s dvije velike stranke. Budući da Linke nije htio ni u kakvu koaliciju, ostale su tri mogućnosti. Prva je bila koalicija SPD-FDP-Zeleni, po bojama tih stranaka nazvana »semafor koalicija«. Druga je mogućnost bila koalicija CDU/CSU-FDP-Zeleni, a po bojama tih stranaka ta je koalicija nazvana »Jamajka koalicija« po bojama na zastavi te države. Treća je mogućnost bila velika koalicija demokršćana i socijaldemokrata.


Iako je situacija bila komplicirana, samo 22 dana nakon izbora dvije su grupacije objavile da je postignut dogovor o formiranju velike koalicije.  Angela Merkel postala je kancelarka, a ministarstva su ravnomjerno podijeljena između CDU/CSU-a i SPD-a. Nakon te objave uslijedili su detaljni pregovori i nova je vlada izglasana dva mjeseca nakon izbora.


U sličnoj situaciji kao Njemačka iste se 2013. godine zatekla i Italija. Stanje u Zastupničkom domu bilo je jednostavno jer je lijeva koalicija osvojila natpolovičnu većinu, ali zbog odnosa snaga u Senatu gdje nitko nije bio ni blizu potrebnih 158 glasova izbor nove vlade je potrajao dva mjeseca. Između dvije grupacije – lijeve predvođene Pier Luigijem Bersanijem i desne predvođene Silviom Berlusconijem – na tim se izborima uklinio Pokret pet zvjezdica komičara Beppa Grilla koji je osvojio 109 (od 630) mjesta u Zastupničkom domu i 54 (od 315) mjesta u Senatu. Bersani nije uspio sastaviti vladu, Grillo je odbio podržati ga, a Berlusconi je zagovarao veliku koaliciju. U to je vrijeme mandat završavao i predsjedniku države Giorgu Napolitanu, a nakon što u pet krugova poseban izborni kolegij koji bira predsjednika države to nije uspio učiniti, 87-godišnji Napolitano je pristao na kandidaturu. Izborom za predsjednika 2013. Napolitano je postao prvi predsjednik s dva uzastopna mandata, a njegovim izborom izbjegnuta je potpuna politička kriza u državi. Napolitano je 24. travnja, četiri dana nakon što je izabran, mandat za sastav vlade povjerio Enricu Letti, drugom čovjeku Demokratske stranke, stožerne stranke lijeve koalicije. Četiri dana kasnije u parlamentu je potvrđena Lettina vlada, prva velika koalicija u povijesti Italije. Važnu ulogu u sklapanju koalicije imao je Gianni Letta, ujak Enricov, jedan od najbližih savjetnika Berlusconija zahvaljujući kojem su dvije grupacije uspjele nadvladati, barem zakratko i do prve krize vlade koja je uslijedila za manje od šest mjeseci, razlike i osobne animozitete.


Turski slučaj


Usitnjenost političke scene, stranački, ali međunacionalni sukobi i suprotnosti mogu rezultirati time da zapadnoeuropskom državom gotovo godinu i pol upravlja tehnička vlada. Svjetski rekord od 541 dana koliko je proteklo od izbora do formiranja vlade drži Belgija.


Prije Belgije europski rekord u vremenu potrebnom za sastavljanje vlade držala je njena susjeda Nizozemska. Na izborima održanim u svibnju 1977. godine Laburistička je stranka ostvarila relativnu pobjedu i osvojila 53 od 150 mandata. No, njen čelnik Joop de Uyl nije uspijevao formirati vladu, a biti relativni izborni pobjednik je, ne ni prvi ni jedini put u povijesti, značilo nakon izbora završiti u opoziciji. Nakon 208 dana, u prosincu 1977. godiine, sklopljena je koalicija između demokršćana Driesa van Agta koji je postao premijer i Narodne stranke za slobodu i demokraciju. Koalicija je imala tanku većinu od 77 mandata, ali je uspjela izdržati cijeli mandat.


Najsvježiji slučaj bilježimo u Turskoj koja se nakon lipanjskih parlamentarnih izbora zatekla u ćorsokaku. Vladajuća Stranka pravde i razvoja očekivala je veliku pobjedu, nadala se čak dvotrećinskoj većini u parlamentu, kako bi mogla promijeniti ustav. No, umjesto velike pobjede po prvi put od 2002. godine ostala je bez natpolovične većine osvojivši 258 od 550 mjesta u parlamentu. Izborni prag prešle su još tri stranke: kemalistička Republikanska narodna stranka osvojila je 132 mjesta, desničarska i nacionalistička Stranka nacionalnog pokreta 80 mjesta koliko i ljevičarska i prokurdska Stranka narodne demokracije. S obzirom na stranke koje su ušle u parlament od početka je bilo jasno da zapravo nitko ne želi ni sa kim u koaliciju. Sve su stranke odbijale mogućnost koaliranja sa Strankom pravde i razvoja. Matematički su te tri stranke mogle formirati vladajuću koaliciju, ali su razlike među njima, od svjetonazorskih od odnosa prema kurdskom pitanju prevelike i bilo je jasno da se to neće dogoditi što su gotovo dan za danom svojim izjavama potvrđivali i čelnici stranaka. Početkom kolovoza nazirala se mogućnost sklapanja velike koalicije između Stranke pravde i razvoja i Republikanske narodne stranke, ali sredinom kolovoza ta je mogućnost propala. Raspisani su prijevremeni izbori i na tim je izborima održanim 1. studenoga uvjerljivo pobijedila Stranka pravde i razvoja osvojivši 315 mandata.