Foto Denis ROMAC
Turska je preko noći ponovno postala europska strateška saveznica, koja može zadržati izbjeglice na svom teritoriju i spriječiti njihovo isplovljavanje preko Egejskog mora prema Europi
Turska je 2011. godine, kada je počeo rat u Siriji, velikodušno otvorila svoje granice sirijskim izbjeglicama. Kako nam je ispričao Halil Uyumaz, zamjenik guvernera Gaziantepa, dvomilijunskog grada na jugu Turske, Turska je do danas primila više od dva milijuna sirijskih izbjeglica, za koje je izgradila 25 kampova – kontejnerskih gradova – od kojih je većina smještena u južnom dijelu zemlje, uz granicu sa Sirijom.
No u kampovima je smješteno tek nešto manje od 300 tisuća Sirijaca, dok ostali uglavnom žive u turskim gradovima, pa i u Istanbulu. Sirijci su u Turskoj na svakom koraku. »Neki žive u kampu, drugi u gradu, no o tome odlučuju vlastitom voljom. Oni su slobodni ljudi, mogu ići gdje god žele«, kaže nam Uyumaz, objašnjavajući da izbjegle Sirijce u Turskoj smatraju gostima, a ne izbjeglicama. »Oni su naši gosti, a s gostima dijelimo kruh. Oni su naša braća, i s njima postupamo prema zakonu humanosti. Po našem pravnom sustavu oni i ne trebaju zatražiti azil u našoj zemlji, jer oni su po našem zakonu gosti«, kazuje nam Uyumaz.
STRAH OD NOVOG VALA IZBJEGLICA
Zbog čega je Turska prije nekoliko godina tako velikodušno, uvodeći politiku otvorenih vrata, otvorila svoje granice Sirijcima? Teško je sada sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje, kao što se samo može pretpostavljati o tome je li toj odluci, pored humanitarnih principa koji su u ovom slučaju neporecivi, kumovalo i uvjerenje da će režim sirijskog predsjednika Bašara al Asada u nekoliko tjedana ili mjeseci, te da će se Sirijci brzo vratiti svojim kućama.
No i ako je takvo uvjerenje i postojalo, ono se očito temeljilo na pogrešnoj procjeni. Iako rat ulazi u petu godinu, Asad je još uvijek u Damasku, a Sirijci – turski gosti – i dalje su u Turskoj. Štoviše, njihov broj nezaustavljivo je rastao, i još raste. Kako nam govore u Gaziantepu, svaki dan pristižu novi Sirijci, katkad u desecima, katkad u stotinama, a ponekad i u tisućama, ovisno o vojnim operacijama u Siriji. Svi oni najprije dolaze u Tursku, koja više ne može sama snositi teret ovog problema, jer on jednostavno postaje prevelik. Svi strepe od novog velikog izbjegličkog vala u slučaju pada Alepa.
Da Turska Sirijce u svojoj zemlji tretira kao goste, a ne kao izbjeglice, uvjeravali su nas svi turski dužnosnici s kojima smo razgovarali tijekom ovotjednog posjeta izbjegličkom kampu Nizip 2 na jugu Turske, kao i u razgovorima u Ankari i Istanbulu, u organizaciji turske vlade, koja očito ovim putem želi senzibilizirati europsku javnost i upozoriti na težinu ovog problema s kojim se već nekoliko godina suočava, sama i bez ikakve zamjetnije pomoći izvana.
O tretmanu sirijskih izbjeglica u Turskoj možda najviše govore gole brojke. Prema turskim službenim podacima, u toj je zemlji od travnja 2011. godine, kada je počelo krvoproliće u Siriji, koje je do danas odnijelo živote skoro 300 tisuća Sirijaca, spas potražilo 2,2 milijuna Sirijaca. Osim Sirijaca, u Tursku je prebjeglo i 200 tisuća Iračana, koji su Turci također prihvatili kao goste. Najviše Sirijaca živi u pograničnim turskim gradovima kao što su Sanhurfa, Hatay, Gaziantep i Kilis, u kojem je broj sirijskih gostiju premašio broj domicilnog stanovništva. Gaziantep je veliki grad na jugu Turske, s nešto manje od dva milijuna stanovnika, a osim po izbjeglicama i po tome da je upravo taj grad dugo predstavljao ulaznu luku za brojne strane borce koji su sa svih strana svijeta preko aerodroma u Gaziantepu stizali kako bi se pridružili ISIL-u u Siriji i Iraku – zbog čega su turske sigurnosne službe nedavno na taj aerodrom, kao i na druge zračne luke u Turskoj, postavile posebne centre za otkrivanje i presretanje terorista na putu u Siriju – Gaziantep je poznat i po najboljim baklavama na svijetu.
Nizip 2 gradić u malom
U Gaziantepu danas živi oko 300 tisuća Sirijaca. Međutim, a to nam naglašava i Uyumaz i svi naši turski sugovornici, toliki broj pridošlica ni u jednom gradu nije izazvao nikakve socijalne tenzije, niti je igdje porasla stopa kriminala. Štoviše, stopa kriminala među Sirijcima je ispod prosjeka u tim gradovima. »U slučaju da naši sirijski gosti prekrše zakon, tretiramo ih kao i ostale državljane. No oni se po kršenju zakona u Gaziantepu ne ističu u odnosu na ostale građane«, tvrdi Uyumaz.
Foto Denis ROMAC
Sve Sirijce u Turskoj najprije registriraju. Ili kako kaže Uyumaz: »Moramo ih upoznati, jer neznanac je neprijatelj«. No iako ih registriraju i pokušavaju kontrolirati, ne tretiraju ih kao sigurnosnu prijetnju, niti kao na teroriste, nego kao na ljude koji su pobjegli od terorista. Sirijci u Turskoj imaju osnovnu zdravstvenu zaštitu u svim državnim bolnicama u Turskoj, osigurani su im i besplatni lijekovi. Za Sirijce su u kampovima organizirali i brojne rehabilitacijske i psihosocijalne centre, kako bi im olakšali posljedice strahota kroz koje su morali proći. U kampovima su izgradili igrališta i radionice za djecu, koja u kampovima pohađaju školu na arapskom jeziku, po istim programima po kojima su učili i u Siriji. Dok se djeca školuju, stariji koji to žele pohađaju nastavu za starije. Nastava za Sirijce, naravno uz dodatan trošak, organizirana je i izvan kampova.
Ono što smo vidjeli u Nizipu 2, udaljenom nekoliko kilometara od grada Nizipa, uglavnom potvrđuje službenu tursku retoriku o Sirijcima kao turskim gostima. Nizip 2 smješten je 35 kilometara od granice sa Sirijom, i to na pomalo neobičnom mjestu, uz veliku branu Birecik na rijeci Eufrat, uz koju su uz nepregledne plantaže maslina i smokava niknula dva izbjeglička naselja – jedan kontejnerski grad, u kojem je iza visoke ograde koju čuva vojska smješteno skoro pet tisuća Sirijaca, te jedno golemo šatorsko naselje, u kojem ih je smješteno još deset tisuća. Iako se u većini zapadnih medija govori o očajnoj situaciji u izbjegličkim kampovima u Turskoj, situacija u Nizipu 2, kojeg su Turci prije nekoliko godina izgradili za samo tri mjeseca, potpuno je suprotna od toga. Nizip 2 je gradić u malome. Osim kontejnera u kojima su smještene izbjeglice iz Sirije, najčešće iz Alepa i njegove okolice, ondje su i učionice u kojima djeca u odvojenim razredima pohađaju školu, igraonice u kojima djeca crtaju, ambulanta, trgovina i, naravno, džamija.
Mustafa iz Homsa u ovom kampu je učitelj engleskog, a to je bio i u svom rodnom Homsu, iz kojeg je pobjegao prije tri godine, »preko rijeka i planina«. »Ovdje se ne osjećamo strancima, imamo sve što trebamo. Prema Turskoj osjećamo samo zahvalnost«, kazuje nam svoju priču ovaj 39-godišnjak, na čijem se licu jasno vide ožiljci rata. A njegova je priča, na žalost, tipična za mnoge njegove sunarodnjake u ovom kampu. I on je, naime, sudjelovao u proturežimskim demonstracijama u Homsu, zahtijevajući reforme, no Asadov režim odgovorio je na prosvjede brutalnom represijom. Na demonstrante su poslali tenkove i borbene avione, koji su bombardirali i na kraju potpuno uništili Homs. U jednom napadu Mustafa je izgubio brata.
U iščekivanju poziva
Zašto je uopće demonstrirao? Asadov režim, kako kaže, bio je brutalan i korumpiran. U Siriji si dobar posao mogao dobiti samo ako si iz Latakije, jer od tamo je i Asad. Latakiju, naime, uglavnom nastanjuju alaviti, muslimanska zajednica koja čini samo 12 posto ukupne sirijske populacije, no zahvaljujući Asadu, kao i njegovu ocu Hafezu al Asadu, pripadnici alavitske zajednice već desetljećima upravljaju Sirijom i zauzimaju najvažnije položaje u državi i vojsci. Sukob u Siriji zato je dobio obilježja sektaškog sukoba između alavita i sunita, koji čine većinu u Siriji i koji su se osjećali obespravljeno, iako, dakako, rat u Siriji nipošto nije izazvan vjerskim razlikama među pojedinim muslimanskim sektama, nego interesima svjetskih moćnika, koji su se sukobili upravo u Siriji. Kada ga pitamo što misli o ruskoj intervenciji u Siriji, Mustafa rezolutno odgovara kako oni u Siriji imaju tri neprijatelja – Rusiju, Iran i Asadov režim. Ne može ni zamisliti situaciju u kojoj bi Asad ostao na vlasti – o čemu se u zadnje vrijeme ponovno sve više govori – niti bi se u tom slučaju ikad vratio u Siriju. Međutim, Mustafa se ne namjerava boriti protiv Asada, niti ga mori osjećaj krivnje zato što je on, kao i mnoštvo sirijskih mladića i muškaraca, napustio Siriju. Nemoguće je, kako kaže, boriti se protiv takve vojne sile samo puškom u ruci. »U Siriji samo možemo poginuti«, kaže Mustafa, koji, međutim, ne namjerava ni otići u Europu, jer ga, kako kaže, tamo nitko ne zove.
Međutim, ne misle svi tako. Većina onih s kojima smo razgovarali u kampu imaju nekoga tko je otišao u Europu, a najčešće je riječ o muškim članovima obitelji. Sada oni u kampu čekaju da im oni koji su prvi otišli pošalju novac, kako bi i oni mogli krenuti njegovim putem. Sirijske izbjeglice, naime, možemo podijeliti u nekoliko skupina. Oni malo imućniji samostalno preživljavaju po gradovima, drugi su pobjegli u Europu, a u trećoj skupini su oni koji se nalaze u izbjegličkim kampovima u Turskoj. Ta je skupina, dakako, i najsiromašnija.
Međutim, i Mustafa i drugi stanovnici Nizipa 2 on ponekad izlaze iz kampa, i uz registraciju slobodno se kreću po Turskoj, dok neki njegovi sunarodnjaci u kampu, kojima su kuće u blizini na sirijskoj strani granice, čak ponekad odlaze u Siriju i tamo ostaju po nekoliko dana, ali se onda opet vraćaju u sigurnost kontejnerskog grada.
Prevelik teret na leđima Turske
S Mustafom i upraviteljem kampa Ibrahimom Halildemirom, kojeg stanari kampa u svakom njegovom kutku srdačno dočekuju, obilazimo školske učionice, u pratnji velike skupine djece, koja svojim veseljem i bistrinom kao da namjerno potiskuju potištenost i turobnost na licima odraslih stanovnika Nizipa.
Djeca, uživajući u našoj pažnji, pokazuju svoje crteže, prepune nacionalne simbolike i sirijsko-turskog prijateljstva, ali i ratnog stradanja. Na jednom crtežu naslikana je petrolejska lampa u kojoj plamti Alep. U blizini su i praonice rublja, zatim krojačnica u kojoj zatičemo 60-godišnju Mariam iz istočnih predgrađa Alepa, koja je u ratu izgubila četvero djece, a koja se još uvijek samo želi vratiti svojoj kući u Siriju.
U trgovini je moguće kupiti osnovne potrepštine, poput brašna, ulja i povrća, i u njoj se plaća karticom. Svaki stanovnik kampa dobije 85 turskih lira na kartici, ili oko 200 kuna, što je dovoljno za najnužnije, iako su nam se stanovnici kampa požalili da je sve u trgovini skupo i da i 85 lira potroše u dva tjedna.
No Nizip 2 nesumnjivo možemo smatrati primjerom humanog odnosa s izbjeglicama, iako to vjerojatno ne znači da je i u drugim kampovima situacija identična. Uvjeti su vjerojatno nešto lošiji već nekoliko stotina metara dalje, na mjestu gdje je pored Nizipa 2 podignut šatorski grad, dvostruko veći od kontejnerskog grada, u kojem živi oko 10 tisuća ljudi.
Politika »otvorenih vrata« prema sirijskim izbjeglicama Tursku je dosad koštala, prema službenim podacima, 7,6 milijardi eura, od čega je donacijama izvana, najviše od UN-ovih organizacija, pokriveno svega sedam posto ukupnog troška, do udio Europske unije iznosi mizernih 0,02 posto. I čini se da taj teret za Tursku, koja se suočava s velikim političkim izazovima i ozbiljnim gospodarskim problemima, postaje prevelik.
Odmrzavanje pregovora s EU
Zato je ova situacija za Tursku postala neizdrživa i Ankara je očito odlučila natjerati EU da plati cijenu zbog činjenice da Turska danas ima ulogu svojevrsnog vratara na vratima Europe. Ovih su dana turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Bruxellesu dočekali crveni tepih i velika pompa, u kojoj se nekako zaboravilo sve ono što se dosad redovito ponavljalo u sličnim prigodama, jer gušenje medija i prava manjina, kao i zauzdavanje neovisnosti sudstva, odjednom više nije među prioritetima Bruxellesa kada je riječ o Turskoj. Turska je preko noći ponovno postala europska strateška saveznica, koja može zadržati sirijske izbjeglice na svom teritoriju i spriječiti njihovo isplovljavanje preko Egejskog mora prema Europi, samo ako to želi.
Uslijedili su burni pregovori Bruxellesa i Ankare o nacrtu zajedničkog djelovanja u izbjegličkoj krizi. Bruxelles je najprije nudio nešto više od milijarde eura, zahtijevajući od Ankare da na svom teritoriju izgradi još desetak prihvatnih centara i tako zadrži Sirijce u Turskoj, kao i da pojača nadzor svojih obala, odakle većina izbjeglica kreće na opasan put prema obližnjim grčkim otocima.Na koncu je postignut dogovor da će EU platiti trostruko višu cijenu financirajući izbjegličke kampove na turskom teritoriju, no još je važnije da bi uskoro trebali biti odmrznuti turski pregovori s EU, koji već nekoliko godina tapkaju u mjestu, kao i da će sljedeće godine biti nastavljen postupak liberalizacije viznog režima s Turskom. Turci, naime, smatraju da je nepravedno da građani Turske, iako je Turska zemlja-kandidat, trebaju vize za EU. Turska, dakle, treba i traži pomoć od EU, što će i dobiti. No Turska, povrh toga i iznad svega, želi da je Europa prizna kao partnera i saveznika, kao ravnopravnog sugovornika, s poštovanjem, u skladu s novom snagom Turske koja je samo od 2001. do 2014. godine povećala svoj BDP od 195 na fascinantnih 800 milijardi dolara. Iako u gospodarskom smislu Europa danas više treba Tursku, nego što Turska treba EU, Turska već desetljećima uzalud tavori u europskoj čekaonici, a sada bi je EU htjela pretvoriti i u europskog graničara.
