Da ni Stara Europa nije imuna od krajnje desnice najjasnije pokazuje primjer mađarskog Jobbika – Pokret za bolju Mađarsku koji su na parlamentarnim izborima 2010. godine osvojili čak 16,67 posto glasova i postali treća po snazi stranka
I dok se u Hrvatskoj u zadnje vrijeme pojavljuju krajnje desne inicijative, primjerice da se u Hrvatsku vojsku kao službeni pozdrav uvede ustaški »Za dom spremni«, nije loše pogledati kakvo je stanje u Europskoj uniji i kako se pojedine zemlje s tim nose.
Što se tiče Njemačke klasičan primjer krajnje desne stranke je Nacionalna demokratska stranka (NPD). Osnovana je 1964. i sebe označava kao »jedinu značajnu domoljubnu snagu«. Njemački mediji NPD najčešće označavaju kao »najznačajniju neonacističku stranku koja se pojavila nakon 1945. godine«.
Pokušaji zabrane NDP-a odigravali su se od 2001. do 2003. godine. Godine 2001. savezna je njemačka Vlada, zajedno s Bundestagom i Bundesratom, (donji i gornji domovi njemačkog parlamenata) krenula u pokušaj koji je trebao rezultirati time da savezni njemački Ustavni sud donese odluku o zabrani NDP-a. Ovaj sud, najviše pravosudno tijelo u Njemačkoj, ima ekskluzivne ovlasti zabraniti bilo koju stranku za koju utvrdi da ugrožava ustavni poredak. Međutim, predstavka je 2003. godine bila odbijena nakon što je istraga utvrdila da je znatan broj članova užeg vodstva stranke, uključujući čak 30 od 200 najviših dužnosnika, bilo ili operativci njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka ili njeni suradnici.
Neuspio pokušaj
Među njima su bili nekadašnji zamjenik predsjednika stranke koji je ujedno bio i autor antisemtiskog pamfleta čija je objava bila neposredan povod da vlasti uopće krenu u akciju pokušaja zabrane stranke. Budući da sigurnosne službe nisu bile voljne u potpunosti otkriti identitet njenih operativaca i suradnika, Ustavni je sud odlučio da je nemoguće utvrditi koji su potezi stranke bili zasnovani na istinskim odlukama vodstva stranke, a koje su isprovocirale sigurnosne službe kako bi došlo do zabrane stranke. Ustavni je sud utvrdio da je jako puno odluka stranačkog vodstva bilo donijeto pod izravnim utjecajem sigurnosnih službi, te da je stoga došlo do nejasne situacije u kojoj je nemoguće donijeti definitivnu odluku o zabrani stranke.
– Prisustvo predstavnika države na razini vodstva stranke dovelo je do toga da je utjecaj države na donošenje odluka vodstva bio neizbježan, zaključio je Ustavni sud. Zanimljiva je činjenica u cijelom slučaju to da je pred Ustavnim sudom NPD zastupao odvjetnik Horst Mahler. On je naime krajem šezedesetih i početkom sedamdesetih bio aktivni pripadnik krajnje lijeve Frakcije crvene armije (RAF) i jedno vrijeme partner njenog osnivača Ulrike Meinhofa. Međutim, pod stare je dane Mahler od ekstremnog ljevičara postao ekstremni desničar.
Međutim, šest godina kasnije nekoliko je članova parlamenta objavilo sveobuhvatan dokument koji je po njihovom mišljenju dokazivao da NPD zaista ugrožava ustavni poredak. Usput su tvrdili da informacije koje su pribavili nemaju nikakve veze sa Službom za zaštitu ustavnog poretka. Ovaj je potez bio usmjeren ka tome da dovede do drugog pokušaja da Ustavni sud donese odluku o zabrani stranke. Međutim, ni ovaj pokušaj dosad nije uspio. U međuvremenu je NPD na svojoj konferenciji 2010. u Bambergu objavila da će zatražiti od svojih članova da podrže odluku o ujedinjenju sa srodnom kranje desnom strankom – Njemačkom narodnom unijom (DVU). Do spajanja dviju stranaka zaista je i došlo. Vrlo brzo, točnije 1. siječnja 2011. godine došlo je do stvaranja nove stranke koja se zvala NDP – narodna unija. Suradnja ovih dviju stranaka prije toga je trajala godinama. Tako su između 2004. i 2009. godine dvije stranke na svim izborima imale dogovor da se ne natječu jedna protiv druge. Međutim, na kraju je ispalo da ujedinjenje nije uspjelo. Krajem siječnja te godine Okružni sud u Munchenu donio je odluku o tom da se odluka o ujedinjenju proglasi ništavnom.
Od svog osnivanja 1964. godine NPD je osvajala mandate samo do razine parlamenata 16 njemačkih država. Nikada nije uspjela osvojiti mjesto u Bundestagu ili Bundesratu.
Novi portali
Na saveznim izborima, na primjer onima 2005. godine, NPD je dobio 1,6 posto glasova na nacionalnoj razini. Međutim, gledajući rezultate po nacionalnim jedinicama najviše je dobio u Saskoj 4,9 posto, Tiringiji 3,7 posto, i Brandeburgu 3,2 posto. U svim ostalim njemačkim federalnim jedinicama stranka je dobijala manje od jedan posto glasova.
U Nizozemskoj postoji Stranka slobode (PVV) koju vodi kontroverzni Gert Wilders. Osnovana je 2005. godine i na državnim je izborima 2006. godine osvojila devet mjesta u parlamentu čime je postala peta najjača stranka u zemlji. Na izborima 2010. stranka je osvojila čak 24 mandata. Osnova programa PVV-a je protivljenje imigraciji kao takvoj, inzistiranje na uvođenju administrativnog pritvora, te na snažnom protivljenju asimilaciji i integraciji imigranata u nizozemsko društvo. Stranka je izrazito euroskeptična i snažno zagovara izlazak Nizozemske iz Europske unije. U slučaju imigracije PVV zahtjeva zaustavljanje imigracije iz država s većinskom muslimanskom populacijom. U skladu s tim podnijeli su i odgovarajući zakonski prijedlog u nizozemski parlament. Međutim, parlament je odbio razmatrati ovaj prijedlog proglasivši ga protuustavnim. PVV je uskoro otišao korak dalje. Nezadovoljan činjenicom da je 2011. istekao sedmogodišnji rok u kojem državljani zemalja koje su članice EU postale u svibnju 2004. godine nisu smjeli raditi u starim članicama Wilders je krenuo u akciju. Već sljedeće godine pokrenuo je internetski portal nazvavši ga »Izvještajno središte o imigrantima iz Srednje i Istočne Europe«. Njegova je namjena da pruži platformu Nizozemcima da odgovore na pitanja tipa – Jeste li imali kakvih problema s ljudima iz Srednje i Istočne Europe ili Jeste li izgubili posao zbog nekog Poljaka, Bugara ili Rumunja. Portal donosi i novinske naslove iz antiimigrantskih novina tipa »Ne bi li bilo bolje da se vratite kući« ili »Porast kriminala istočnoeuropskih imigranata«. Postojanje ovakvog portala snažno je osudila Europska komisija, a tadašnja povjerenica za pravosuđe, nama jako poznata iz slučaja Perković, Viviane Reding pozvala je građane Nizozemske da ne podrže ovakve pojave netolerancije prema cijelim društvenim skupinama. Osim političke osude PVV nije naišao na nikakve pokušaje pravosuđa da zabrani ovu stranku.
Židovska zavjera
Da ni takozvana Stara Europa nije imuna od krajnje desnice možda najjasnije pokazuje primjer mađarskog Jobbika – Pokret za bolju Mađarsku. Stranka je osnovana 2003. godine i prve je ozbiljne rezultate postigla na izborima za Europski parlament 2009. godine. Na parlamentarnim izborima 2010. godine Jobbik je osvojio čak 16,67 posto glasova nakon čega je postao treća po snazi mađarska stranka. Jedna od glavnih odrednica programa Jobbika je pokušaj ispravljanja, po njihovom mišljenju, velike nepravde koju je Mađarska doživjela nakon Prvog svjetskog rata ugovorom u Trianonu kojim su ostali bez velikog dijela teritorija, a nekoliko milijuna Mađara ostalo izvan granica matične države. Osim toga, Jobbik je izrazio orijentiran protiv romske populacije koja u Mađarskoj broji gotovo oko dva milijuna pripadnika. Članstvo stranke nostalgično je prema vremenima kada je Mađarska glavni partner Austriji u Austrougarskoj. Protive se globalizaciju koju dio članova Jobbika smatra židovskom zavjerom tako da ni antisemtiski ispadi nisu rijetki.
I u kolijevci parlamentarizma Velikoj Britaniji postoji značajna krajnje desna stranka. Riječ je o stranci koja u članstvoi prima samo bijelce, protivi se imigraciji. Iako njeno vodstvo odbija bilo kakvu mogućnost da imaju veze s fašističkim tendencijama nedvojbeno je da ima bliske veze s nekim neonacističkim skupinama. Stranka je osnovana 1967. godine i nikada nije osvojila mjesto u parlamentu, a uspjeh je imala na lokalnim izborima. Nacionalni front zauzima se za prisilnu repatrijaciju svih ne bijelih imigranata u Britaniju, te za potpunu zabranu imigracije nebjelačkog stanovništva. U prošlosti se Nacionalni front nije protivio imigracija bjelaca rekavši da su na primjer Poljaci prihvatljivi zbog toga jer se i oni u svojoj zemlji protive naseljavanju nebjelačkog stanovništva. Međutim, u međuvremenu se Nacionalni front počeo protiviti useljavanju bjelaca osim u slučajevima kada posjeduju određene vještine potrebne Britaniji ili kada se rado i dokazanim slučajevima u kojima je nužno osigurati politički azil. Na izborima za Europski parlament 2009. godine Nacionalni je front osvojio dva mandata što je imalo šokantan učinak po britanski politički život. Za razliku od francuskog Front nationalena britanski Nacionalni front nije napravio ni najmanji pokušaj da se približi političkom mainstreamu niti je učinio išta na omekšavanju svojih krajnje tvrdih stajališta.
Tako se uoči izbora za Europski parlament 2009. godine pojavio post s grubim antisemitskim sadržajem na jednom od mađarskih internet foruma, a čiji je autor navodno bila Krisztina Morvai, nositeljice liste Jobbika na tim izborima. Vijest o tome proširila se svijetom, a o tom je slučaju posao vodeći svjetski tisak. Jobbik je pokušao braniti svoju kandidatkinju na način da je ona samo protivnik politike koju provodi Izrael s kojom se susrela dok se bavila zaštitom ljudskih prava. Dodali su da je ona bila udana za Mađara židovskih korjena. Još jedna kandidatkinja Jobbika za Europski parlament našla se usred antisemitskog skandala. U glasilu sindikata mađarskih policajaca pojavio se tekst koji poziva na »oružanu bitku protiv Židova«. Urednica glasila je bila kandidatkinja Jobbika Judit Szima. Međutim, Jobbik je poznat i po slučaju u kojem je jedan od njegovih članova koji je davao najžešće antisemitske izjave saznao da je u stvari Židov. Riječ je o članu Europskog parlamenta Csanadu Szegediju. On je bio jedan od najistaknutijih antisemita u Jobbiku. Govorio je da su Židovi pokupovali svu zemlju u Mađarskoj, da drže svu vlast u rukama i da oskvrnjuju svete nacionalne simbole. Nakon što je saznao da je u stvari Židov napustio je stranku.
