Islandski programeri: I Hrvatska može unaprijediti svoju demokraciju

Foto L. Tomičić

Projekt participativnog budžetiranja radili smo s Mariborom, s Podemosom u Španjolskoj, radimo ga u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj... Interes postoji, jer je potpuno jasno da građani moraju biti više uključeni u budžetiranje. Demokraciju se mora unaprjeđivati 

Gunnar Grimson i Robert Bjarnson mladi su islandski programeri koji su 2009. godine, prije lokalnih izbora u Reykjaviku, glavnom gradu Islanda, javnosti putem Interneta predstavili svoj projekt participativnog budžetiranja. Ideju je prihvatio je i u predizbornoj kampanji promovirao komičar Jon Gnarr, koji se te godine na izborima u Reykjaviku pojavio i pobijedio s novoosnovanom Najboljom strankom. Gunnarov i Robertov projekt tako je zaživio i dao izvrsne rezultate. Dvojac iz Reykjavika danas o participativnom budžetiranju govori diljem Europe, prenoseći odlično islandsko iskustvo i nastojeći naučiti ljude kako da ga implementiraju u svoji gradovima i državama. 

  S obzirom na to da će tema kojom se Gunnar Grimson i Robert Bjarnson bave mnogima u Hrvatskoj biti potpuna nepoznanica, razgovor smo započeli »osnovnim pitanjem«: što je to participativno budžetiranje? 

S obzirom na to da ste obojica programeri, posljednje pitanje bit će vezano uz naslov knjigu Roberta W. McChesneya – »Digitalna isključenost – kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije«. Smatrate li, dakle, da kapitalizam okreće Internet protiv demokracije. 

    BJARNSON: Ne vjerujem u to. Ljudi misle da je za promjenu dovoljno otvoriti profil na Facebooku ili staviti nešto na Twitter. Nije. Nije dovoljno samo klikati. Internet se može iskoristiti u oba smjera, protiv demokracije, ali i za demokraciju. Internet je ono što uz njegovu pomoć činite. Mi ga nastojimo koristiti kao sredstvo za unaprjeđenje demokracije.

  BJARNSON: Participativno budžetiranje je prikupljanje prijedloga građana o načinu na koji bi se trebao trošiti proračun. Na Islandu, gdje se time bavimo već četiri godine, građani su, primjerice u Reykjaviku, odlučivali o potrošnji pet posto budžeta namijenjenog izgradnji na projekte u svojim četvrtima. Temeljna ideja se ogleda u tome da građani znaju što njima treba u neposrednoj okolini. . 

   Tijekom jednog mjeseca oni predlažu ideje, gradska administracija ih naredna dva mjeseca razmatra. Dakle. stručnjaci procjenjuju koliko izgradnja pojedinih objekata košta, a onda na kraju tog procesa građani dobivaju priliku da glasaju o svojim prijedlozima. Svaka četvrt dobije u prosjeku 20 prijedloga i onda stanovnici tog područja glasaju o tome što će se graditi u njihovom kvartu. Tako se danas radi u više islandskih gradova, ali najdalje je participativno budžetiranje odmaklo u glavnom gradu. Inače, nije to islandski izum, tako se, na različite načine, radi po cijelom svijetu. 

  BJARNSON: Porto Alegre je najpoznatiji i prvi primjer uspjeha participativnog budžetiranja, ali ono se koristi i u New Yorku i Parizu. 

  U koliko se gradova provodi participativno budžetiranje

  GRIMSON: Primjenjuje se u 1.400 do 1.500 gradova diljem svijeta, dakako, u različitim oblicima primjene. Porto Alegre je najpoznatiji i prvi primjer uspjeha participativnog budžetiranja, ali ono se koristi i u New Yorku i Parizu. Samo u Njemačkoj se primjenjuje u 95 gradova i u različitim je fazama evolucije. Međutim, svi ovi slučajevi svode se na to da gradovi prikupljaju ideje i onda gradske vlasti odlučuju o njima. U Rejkjaviku je glasanje građana o projektima obvezujuće i gradske vlasti postupaju točno onako kako su građani odlučili. To je direktna demokracija. 

  Prikupljanje ideja

Kako ste se vas dvojica uključili u priču o participativnom budžetiranju?

  GRIMSON: Prije lokalnih izbora u Reykjaviku pokrenuli smo web stranicu koja se zove »Bolji Reykjavik«. Pozvali smo sve političke stranke da se koriste participativnim alatom koji smo predstavili. Imali smo sreće jer se tad na Islandu pojavila nova stranka zvana »Najbolja stranka«, koja je nastala pomalo iz šale. Ta stranka je pobijedila i Reykjavik je dobio najpoznatijeg gradonačelnika na svijetu – Jona Gnarra. Već predizborne ankete pokazale su da će dobro proći, imali su oko 40 posto podrške, ali nisu imali nikakvu politiku. Jedina koju su imali glasila je: »Prekršit ćemo sva obećanja iz predizborne kampanje«. Kada smo im ponudili stranicu za prikupljanje prijedloga za participativno budžetiranje, oni su poručili ljudima koji ih podržavaju da pogledaju tu stranicu, smisle ideje i da im pomognu u stvaranju politike za iduće četiri godine. Kako je to odjeknulo u svim medijima, u samo tjedan dana se uključilo čak 40 tisuća ljudi, a radi se o gradu od 120 tisuća ljudi. Tako smo na samom početku imali ogroman skok. 

  BJARNSON: Moram naglasiti da je ovo bio tek prvi korak u participativnom budžetiranju, dakle, prikupljanje ideja. Krenulo je spontano, kada smo im ponudili našu web stranicu, ali je Grad odlučio da želi uvesti trajnu praksu konzultacija s građanima o javnim uslugama. Zato su nas zamolili da im pomognemo u organiziranju participativnog budžetiranja. Cilj je bio da građani  imaju više upliva i kontrole nad upravljanjem grada i ulaganjem javnog novca. 

  S koliko novca na ovaj način upravljaju građani Reykjavika? 

  GRIMSON: Sada se odlučuje o 5 posto budžeta za gradnju. U studenom prošle godine smo, recimo, prikupili 690 ideja, što je bio rekord. Ljudi su jednostavno gledali kroz prozor ili se osvrtali po ulici dok su šetali djecu ili pse i mislili: »Hej, bilo bi baš fino kad bismo ovdje imali nešto, jer bi to poboljšalo kvalitetu mog života ili života moje djece«. Kada se radi o neposrednoj okolini, okolišu neke četvrti, činjenica je da ljudi bolje od centralizirane birokracije znaju što im treba. Ne radi se o tome da se mi rješavamo naših demokratskih predstavnika, oni će i dalje raditi za nas, nego o tome da građani daju svoj sud.

  BJARNSON: Nije samo stvar u tome da građani imaju priliku glasati, nego i da raspolažu informacijama. Ako im samo daš listu projekata na glasanje, a ne informiraš ih o sadržaju, to nije dobro. Informiranost vodi dobrim odlukama. Zato je važna i otvorenost podataka, kako bi ljudi razumjeli što se zbiva s budžetom. 

  Korist za građane i političare

Možemo zamisliti da projekt uspijeva na Islandu, gdje su demokratski izabrani predstavnici vlasti dobro povezani sa svojom bazom, ali teško to zamisliti u Hrvatskoj gdje je taj jaz, kako se sad čini, nepremostiv i dodirnih točaka između baze i predstavnika gotovo uopće nema, osim na dan izbora.

  BJARNSON: Ne, ne. Vjerujte mi, isto je na Islandu. Imamo isti problem – tjedan ili dva prije izbora spremni su obećati bilo što. Nakon toga slijede četiri godine u kojima bi mogli nešto napraviti, ali se to ne događa. Isto je i na Islandu i u Hrvatskoj i u EU, svugdje. Cijeli koncept mandata koji traje četiri ili pet godina je zastario – izmišljen je u 19. stoljeću, razmislite. Taj model je potpuno zastario i zato je političarima lako obećati jedno, a onda kada dođu na vlast redom govoriti da ne mogu ovo, ni ovo, niti ono.   Koja je tajna uspjeh bivšeg gradonačelnika Reykjavika Jona Gnarra? Njegov uspjeh, iz točke gledišta građanina Hrvatske, izgleda gotovo nevjerojatan. Mi smo, znate, prilično homofobno društvo, a Jon Gnarr se nije libio pojavljivati u javnosti kao »drag queen«, odjeven u žensku odjeću, zagovarajući pritom toleranciju prema različitima.     GRIMSON: O Islandu i islandskom društvu u ostatku Europe postoje mnogi mitovi, ali točno je da naše društvo nije homofobno, a to je rezultat obrazovanja. Kod tog problema važno je odgovoriti na pitanje kakvo društvo želite, što će djeca učiti u školi i što će čuti kod kuće. Na Islandu ne želimo homofobno društvo. Trebalo nam je vremena da društvo učinimo tolerantnim, ali uspjeli smo. Island je vrlo mali i to je bila naša prednost. Nije bio tako težak posao promijeniti stav populacije prema zajednicama koje se po nečemu razlikuju od većine. Gay Pride je na Islandu jedna od tri najveće godišnje parade, a u toj paradi sudjeluju svi. Razlog tomu je što gotovo svaka obitelj ili ima člana koji je dio LGBT zajednice ili poznaje nekog tko je LGBT osoba. Zato je za islandsko društvo gotovo nemoguće biti anti-gay. Što se Gnarra tiče, on je šoumen i svojim drag nastupima htio je svima pokazati da se nemaju čega bojati, niti se imaju čega sramiti ako su različiti od većine. Imamo mi i anti-gay pokret, ali nitko ne želi s njima imati posla. Kad su tražili zabranu gay parade, grdno su se obrukali. Nitko nije želio glasati za njihov prijedlog. To je stvar kulture jednog naroda i nemamo rješenje za vašu situaciju. Odgovor je u obrazovnom sustavu. Neke kulture, na žalost, teže prihvaćaju razlitosti od drugih.

  GRIMSON: Problem koji spominjete je prisutan u cijelome svijetu. Ljudi jednostavno ne žele prepuštati dio svoje moći ili utjecaja drugima, naprotiv – uglavnom žele imati još više moći. Ovaj proces nije poput sprinta, da ga možete završiti za tjedan, mjesec ili godinu dana. U pitanju je maraton. Tek na dugi rok on će polučiti prave rezultate, s tim da oni neće biti svugdje i uvijek isti. No, negdje se mora početi, a to je najlakše postići tako da pronađete političke predstavnike kojima su ovakve ideje bliske. Nije jednostavno, ali najsigurniji način da ne promijenite ništa je da vjerujete kako je promjena nemoguća. Morate gurati i gurati, a gurat će i drugi. Neki neće naći pravi način, ali drugi hoće. Ako nam sad to uspije u Istri, imat ćemo primjer zbog kojega ćete moći reći: »Hej, mi to možemo u Hrvatskoj!« To je dugoročan proces i najgori mu je neprijatelj vjerovanje da se nikad ništa neće promijeniti, to je apsolutno najgore. Sad imamo primjer i »Boljeg Rejkjavika« i primjere u Estoniji, Velikoj Britaniji i drugim zemljama. 

  Suradnja s Istrom

Spomenuli ste Istru, odnosno suradnju s lokalnim vlastima u Puli. Što nam možete reći o tome?  GRIMSON: Nismo stupili u kontakt s gradonačelnikom. Surađujemo s organizacijom Zelena Istra, koja je odgovorna za ovaj projekt. Mi smo im ustupili tehnologiju i pomažemo im. Koliko znam, još uvijek je to u ranoj fazi pa ako želite više informacija o implementaciji projekta ondje, trebali biste pitati njih. 

  BJARNSON: Upoznali smo ih u Bruxellesu prije nekoliko godina, u sklopu sastanka studijske grupe za razmjenu informacija. Island je bio u procesu pristupanja Europskoj uniji, kao i Hrvatska. Jedna od stvari koje smo im rekli, što se potvrdilo u našem petogodišnjem iskustvu Rejkjavika, jest da će političari, ukoliko budu slušali svoje birače i radili ono što kažu – ponovno dobiti glasove. Dakle, korist od participativnog budžetiranja imaju i građani i političari. 

  Što se sad s projektom u Reykjaviku dogodilo nakon što je gradonačelnik Jon Gnarr u velikom stilu odustao od politike?  GRIMSON: Da, šest mjeseci prije izbora Gnara je anketama podržavalo 42 posto građana. Izbore bi po svemu sudeći dobio s ozbiljnom razlikom u odnosu na svoje konkurente, ali on je objavio: završio sam posao, ja sam komičar, a ne političar. Zatim je u svom stilu dodao: ovo je kraj Najbolje stranke, jer ona bez mene ne znači ništa. Na izborima 2014. godine, koji su prošli bez Najbolje stranke, socijaldemokrati su dobili većinu glasova, ali nisu odustali od participativnog budžetiranja. Projekt im se sviđa. Aktualni, socijaldemokratski gradonačelnik vrlo je aktivan, pomaže nam da dođemo do ljudi, da projekt prođe što bolje.    Što je napravljeno participativnim budžetiranjem?  BJARNSON: Napravljeno je 420 projekata. U pitanju su mali projekti, parkovi, dječja igrališta, biciklističke staze. Projekti su napravljeni po cijelom gradu. To su male stvari koje ljudima uljepšavaju život i dižu životni standard u susjedstvima.    Interes za vaš projekt sad pokazuju po cijeloj Europi.   BJARNSON: Projekt participativnog budžetiranja radili smo s Mariborom, s Podemosom u Španjolskoj, radimo ga u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj… Interes postoji, jer potpuno je jasno da građani moraju biti više uključeni u budžetiranje. Demokracija se mora unaprijeđivati. 

  Dugovi privatnih banaka

Na Islandu se dogodila jedna revolucionarna stvar u svjetskim okvirima. Naime, Island je naprosto odbio sanirati dugove privatnih banaka.   GRIMSON: To je zapravo vrlo komplicirana stvar. Imali smo tri banke koje su bankrotirale, što je izazvalo najveću ekonomsku krizu u našoj povijesti. Vlada se odmah složila sa svim što su od nas zahtijevali Britanci i Nizozemci, a tražili su puno, puno novca. Međutim, islandski predsjednik ima ovlasti da zaustavi bilo koji zakon i stavi ga na referendum. On je to u ovom slučaju i učinio. Dva puta smo glasali protiv zahtjeva Britanaca i Nizozemaca, koji su podrazumijevali da se dug banaka sanira novcem Islanđana i Islanđanki. Na kraju, većinu duga su platile same banke. Država jest ušla u suvlasništvo tih banaka, ali dug nije plaćan iz proračuna. Stvari tu nisu do kraja jasne i kako to često biva, ne vjerujem da će javnost ikad saznati što se sve tu točno događalo. Recimo, ako isto pitanje postavite Robertu vjerojatno nećete dobiti isti odgovor. 

  BJARNSON: Na Europskom sudu pravde vodila su dva procesa, na kojima se odlučivalo ima li islandska Vlada obavezu plaćati dugove privatnih banaka. Takvo je bilo i pitanje na referendumu: želite li da platimo ili da idemo na sud? Rekli smo – idemo na sud, to je pošteno. U svakom slučaju, poštenije nego kad vam netko putem medija šalje ultimatume: morate platiti, morate platiti. Dvije godine nakon što je ta stvar otišla na sud, Island je u jednom od procesa dobio za pravo. Europski sud je odlučio da ne moramo plaćati dugove privatnih banaka. Europske banke koje su posudile novac islandskim bankama moraju se suočiti sa svojom odgovornošću. Zašto ste posudili toliko novca tako malim bankama? Jednaku odgovornost za uloženi novac imaju i građani koji su novac ulagali u privatne islandske banke koje su propale. Islandska Vlada garantira za uloge do određene granice i svima koji su ulagali novac je vraćen. Ako ste uložili više od onog što država garantira, riskirali ste i izgubili. 

  Na Islandu se, također, dogodio vrlo zanimljiv slučaj s kreditima vezanim za stranu valutu. Slično se događa u Hrvatskoj. Možete li nam reći kakvo je islandsko iskustvo s ovim problemom?

  BJARNSON: Puno ljudi je uzelo kredite u francima ili japanskim jenima, a banke su im novac isplaćivale u domaćoj valuti. Kad su tečajevi tih valuta narasli, rasli su i krediti koje su ljudi otplaćivali. Banke su prekršile zakon, jer nije legalno posuđivati novac u islandskim krunama, a kamatu obračunavati vezujući je za neku drugu valutu. Država je odlučila da je to protuzakonito pa su banke morale vraćati novac građanima. Država je banke prisilila da vrate novac.