Poslodavci, odnosno vlasnici poljoprivrednih imanja u dosluhu s indijskim partnerima koji provode regrutaciju radnika, sustavno krše odredbe ugovora: umjesto obećanih sedam eura za sat rada radnici dobivaju tri do četiri eura, nemaju godišnji odmor, rade i nedjeljom 12 do 13 sati, nemaju sindikalne zaštite ni prava
Ukrštavanje životnih priča je zanimljiva metoda spoznavanja društvene zbilje, pod uvjetom da raspolažeš definiranim, konkretnim prostorom promatranja uz, normalno, praćenje promjena u vremenu, tzv. povijesna gibanja ili zbivanja.
S obzirom na to da se danas mediji svakodnevno bave dramatičnim problemom novih imigracijskih valova prema europskom kontinentu zanimljivo je ponuditi javnosti priču, izvan i iznad uskih političko-propagandnih i ideologiziranih okvira, kako se, u konkretnim primjerima, sudbina imigranata rješava jer, na kraju krajeva, bitno je znati tko pije a tko plaća, odnosno jesu li Europljani nečije žrtve ili lukavi trgovci ljudskim mesom. Teren je, kako to inače biva, bljutav, močvaran, prljav i dvoličan.
Sikhi iz Punjaba
Velika ravnica koja se proteže na jugu Rima u regiji Lazio bila je stoljećima močvarno područje, podložno malariji i zato, za čovjeka, nepristupačno. Od starih Rimljana pa sve do Papinske države i talijanske monarhije, zabilježen je cijeli niz pokušaja bonificiranja tog područja koje se prostire na ukupnoj površini od 1.180 četvornih kilometara i poznat je skupnim nazivom Agro Pontino.
Pitanje močvara i malarije konačno je riješeno u vrijeme fašizma. Tadašnji je režim, radom preko pedeset tisuća imigranata, mahom iz tada sjevernih siromašnih i prenapučenih krajeva, a danas bogatih regija Veneto, Friuli i Emilia, pretvorio močvaru u plodno poljoprivredno zemljište. Od 1926. do 1937. ostvareno je jedno od najvećih bonifikacijskih pothvata u europskoj povijesti, stvorena su plodna poljoprivredna zemljišta a oko njih izgrađena nova naselja. Grad Latina, najveći na prostranoj ravnici, niknuo je tokom bonifikacije (utemeljen je 1932. godine) i danas broj oko 130.000 stanovnika. Mussolinijev režim je novim kolonima- imigrantima s talijanskog sjevera, dodjeljivao zemlju, kuću i sredstva rada uz pravo otkupa iznajmljene zemlje.
Nakon Drugog svjetskog rata nastavljen je proces kolonizacije prostora s talijanskih južnih regija, a među novim kolonima nalazimo i oko tri tisuće esula, izbjeglica iz Istre koji su danas koncentrirani u jednoj gradskoj četvrti Latine koji je dobio naziv »Borgo Trieste« (Naselje Trieste). Povijest ravnice poznate kao Agro Pontino je povijest siromaštva, bijede, emigracije, odnosno imigracije i konačnog iskupljenja. Danas, govorimo o bogatoj talijanskoj regiji u kojoj cvjeta poljoprivredna proizvodnja povrća koji se distribuira diljem Italije i dobrim dijelom hrani, odnosno puni nezasitni trbuh Rima, talijanske višemilijunske prijestolnice. Stari koloni- imigranti postali su vlasnici zemlje, došlo je do postupnog okrupnjavanja posjeda i primjene suvremenih sistema intezivnog iskorištavanja plodne zemlje. Na sve strane nalazimo plastenike u kojima se uzgaja voće i povrće: od lubenica do rotkvica, krastavaca, tikvica, rajčica….. Stari koloni, mahom seljaci bezemljaši sa sjevera talijanskog poluotoka postali su vlasnici, njima je zemlja postala, kako se ono kaže, preniska pa cijeli sustav plastenika živi zahvaljujući trudu novih imigranata, seljaka bezemljaša koji stižu u Italiju trbuhom za kruhom.
U mjesto Sabaudia na pješčanoj obali Tirenskog mora (grad je tokom bonifikacije, izgrađen 1933. godine) podignut je sikhski hram (Gurdwara) koji služi indijskim vjernicima podrijetlom iz regije Punjab (regija na granici između Indije i Pakistana). Zajednica sikha iz Punjaba broj oko 30.000 članova, prvi imigracijski valovi dogodili su se prije tridesetak godina. Radi se, prema pisanju talijanskih medija i prema izvješćima talijanskih sindikalnih organizacija, o temeljnoj radnoj snazi zahvaljujući kojoj se rad u plastenicima obnavlja uz unosni profit. Talijanska novinska agencija ANSA tvrdi da je to »nevidljiva zajednica robova koja živi pred vratima Rima«.
Na pedeset stupnjeva
Regrutacija radnika iz Punjaba provodi se razrađenim sistemom i odnosima između indijskih i talijanskih tvrtki: radnici stižu u Italiju avionom s potpisanim ugovorom o radu, talijanska država im izdaje radnu vizu i dozvolu boravka no, na terenu dogodi se obrat. Poslodavci, odnosno vlasnici poljoprivrednih imanja u dosluhu s indijskim partnerima koji provode regrutaciju radnika, sustavno krše odredbe ugovora: umjesto obećanih sedam eura za sat rada plaćaju od tri do četiri eura, radnicima je uskraćen godišnji odmor, rade i nedjeljom, radni dan se proteže od 12 do 13 sati, nemaju sindikalne zaštite ni prava. Nakon izvjesnog vremena poslodavac raskine ugovor, radnik ostaje bez dozvole rada i prelazi raditi na crno što se poslodavcu dodatno isplati.
Uvjeti rada su ubitačni, rade u plastenicima gdje se temperatura ljeti diže i preko pedeset stupnjeva. U plastenicima gdje se uzgajaju rotkvice radnik provodi na koljenima preko 12 sati uz tek pola sata dnevne pauze: za svakih tristo skupljenih maceta od po petnaest rotkvica dobije 2 eura i devedeset centi. Mjesečna primanja odlaze za troškove stanovanja. U mjestu pokraj Sabaudie cijelo je jedno turističko naselje, sastavljeno od kamp kućica, pretvoreno u spavaonicu za radnike iz dalekog Punjaba. Poslodavci-vlasnici imanja organizirani su u kartele, kontroliraju rad i kazne svaku i najmanju neposlušnost.
