Imigranti u susjedstvu: Ogorčeni Talijani pred raspadom socijalne države

Domicilnom stanovništvu sve teže objasniti humanitarnu logiku jer »ako država nije u stanju pomoći Talijanima koji su ostali bez posla, pa zašto im  onda dovodi imigrante«

U nedostatku jasne vizije i konkretnih usuglašenih procedura između vlada pojedinih europskih država pitanje zbrinjavanja imigranata najčešće otpada na jedinice lokalne samouprave.

Gledano s te perspektive postaje jasnija sve veća politička popularnost pokreta Sjeverne Lige koja je, po zadnjim istraživanjima, prisvojila privolu oko 15 posto talijanskog biračkog tijela. Formula Sjevernjaka, koja je sve popularnija, je jednostavna: potjerati ilegalne imigrante i zatvoriti granice oštrom restrikcijom schengenskih pravila o slobodi kretanja unutar europskog bezgraničnog prostora. Sjeverna Liga je iznikla u višeslojnoj mreži malih i srednjih, po veličini, općina talijanskog sjevera, naročito u Venetu i Lombardiji. Snaga tog pokreta počiva upravo na konzistentnosti  općinskih i gradskih administracija u kojima Sjeverna Liga već godinama drži čvrstu većinu. Sadašnji lider Sjeverne Lige Matteo Salvini učinio je bitan zaokret: napustio je  programe iz devedesetih godina i predstavio se kao pokret zaštitnik nacionalnih interesa od sjevera do juga poluotoka.

Znakovito je da je  Salvini uspio dobiti privolu čak 15 posto birača iz talijanske prijestolnice, kod Rimljana je sve popularniji jer u tom gradu pitanje imigracije postaje sve dramatičnije. Trebalo bi se pomalo prošetati kroz venetsku i lombardijsku provinciju kako bi se stekao pravi dojam o situaciji na terenu.

Veneto je do 2007. godine bila regija- pokretač talijanskog industrijskog razvoja, sama pokrajina Vicenze ostvarivala je izvozom veći  promet od cijele Grčke, u susjednoj regiji Friuli Venezia Giulia djelovala je industrijska zona poznata kao »trokut stolica« (il triangolo della sedia). Na stotine malih poduzeća godišnje je proizvodilo preko 70 posto svih talijanskih stolica, 40 posto europske proizvodnje. Industrijski pogoni danas su prazni: u okolici Trevisa nekoliko je nekadašnjih proizvodnih hala pretvoreno u mjesto smještaja i boravka imigranata. Građani su ogorčeni, promatraju nemoćno kako iz dana u dan nestaju radna mjesta, a s druge strane šire se priče o masnim troškovima državnog javnog novca za zbrinjavanje izbjeglica.

U Gorici, gradu koji je nekad bio simbol graničnih talijansko-jugoslavenskih trzavica, trenutno je smješteno oko petsto imigranata, većim dijelom iz Pakistana i Afganistana. Stigli su do Gorice jer u tom gradu djeluje stožer koji ima zadatak utvrditi valjanost, odnosno opravdanost priloženih molbi za dobivanje statusa političkog azilanta. Početkom godine usred Gorice podignuti su šatori u kojima su smješteni izbjeglice, a troškovi uzdržavanja podmiruju se iz već nagriženog općinskog proračuna. Pred raspadom socijalne države raste bijes domicilnog stanovništva kojima je sve teže objasniti humanitarnu logiku jer: »ako mi nemamo od čega živjeti  i ako država nije u stanju pomagati našima koji su ostali bez posla zašto nam dovodi imigrante« koji jedu iz istog polupraznog tanjura?«.

Igranje emocijama građana

U predgrađu Milana oko 150 imigranata smješteno je u zgradi bivšeg dječjeg vrtića koji je prije par godina zatvoren zbog azbesta u građevinskoj strukturi. Domicilno stanovništvo ostalo je bez vrtića i dobilo zauzvrat brojnu koloniju imigranata iz afričkih zemalja. Situacija je paradoksalna. Općinska mjera je dodatno uzbrkala duhove, kažu mještani da su ulice oko zgrade postale nesigurne, da se trguje drogom. »Ono što je za nas bilo otrovno, za imigrante je sasvim prikladno za stanovanje. Općinski se čelnici igraju s našim strpljenjem«, kažu žitelji. U takvoj situaciji vrlo je jednostavno politički i populistički igrati se  emocijama građana- birača i to Matteo Salvini vješto koristi. Nakon što je nekoliko rastrošnih i zatvorenih hotela na obali Ligurie pretvoreno u smještajne objekte za imigrante (uzgred, vlasnici hotela su tim potezom došli do neočekivanog profita jer država plaća svaki krevet), Salvini je raspalio po medijima: »Evo, dok naši građani gladuju, imigrante se smješta u hotele s pet zvjezdica«.

Od mržnje do otvorenog fizičkog obračuna put je kratak. Znakovita priča stiže iz nama poznatog Trsta. Naime, u njemu je nedavno izbjegnut sukob s etničkom, odnosno nacionalnom pozadinom, koji je mogao imati nesagledive posljedice. Akteri priče su mladići srpske i albanske nacionalnosti koji su odrasli u tom gradu u koji su im roditelji stigli devedesetih godina prošlog stoljeća. U gradu se već duže vrijeme znalo o postojanju gradskih bandi mladih Srba i Albanaca koji su se često sukobljavali no, početkom lipnja javnost je upoznata sa žešćim sukobom četrdesetak mladića koji su se drvenim palicama i željeznim šipkama sukobili u jednoj ulici terezijanskog naselja nedomak poznatog Ponterossa. Fizički obračun trajao je nekoliko minuta i sve je završeno s nekoliko lakših tjelesnih ozlijeda.

Pomirba na kraju

No, par dana kasnije, nakon što je lokalni list »Il Piccolo« na prvoj stranici objavio vijest o etničkom sukobu »imigranata s Istoka« u središtu grada, pojavila se nova vijest s dodatnim crnijim obilježima. Na jednom dijelu obale kod Barcole, omiljenog kupališta mladih Tršćana, bande mladih Srba i Albanaca postavile su svoje tabore, podijelili su međusobno plažu i na njoj počeli suvereno vladati. Reporteri lista »Il Piccolo« posjetili su prostor kojeg Tršćani zovu od milja Topolino i slikali pregršt grafita s amblemima srpske odnosno albanske države. Crvenom i crnom bojom išarane su stijene na obali  parolama poput: »Ovo je Kosovo«, »Ovo je Srbija«, itd. ….Znalo se već odavno da bande mladića fizički prijete, nekoliko je djevojaka doživjelo niz neugodnosti, jedna je čak zatočena u javnom WC-u i tek ju je intervencija čuvara plaže spasila od silovanja. Nakon što je obasut pismama ogorčenih kupača i roditelja, tršćanski list odlučio je obznaniti stanje na obali Barcole. Par dana kasnije jedan poznati lokalni boksač Fabio Tuiach, u dva navrata državni prvak Italije u poluteškoj i teškoj kategoriji, odlučio je stvar preuzeti u svoje ruke.

Preko interneta pokrenuo je mobilizaciju Tršćana pozivom na zaštitu tršćanske obale od navale stranaca s Istoka. »Tršćani, plaža Topolini je naša, moramo osigurati našoj djeci slobodu i sigurnost«. Njegovom pozivu odazvalo se preko tristo Tršćana odlučni silom ili milom povratiti okrnjenu »suverenost«. No, par dana prije dogovorenog okupljanja ogorčenih Tršćana, na plaži pod kontrolom srpskih i albanskih bandi jedan se Albanac odlučio na pravi potez. Okupio je oko sebe par zemljaka, opskrbili su se deterdžentima i krpama, otišli u Barcolu i u par sati rada izbrisali su  ispisane grafire. Uporedo je uslijedila i akcija unutar obitelji ratobornih mladića pa je na kraju sve završilo slikom na naslovnici lista »Il Piccolo«: bokasač Fabio Tuiach i Albanac s Kosova, Gazmend Muqua snimljeni su na tršćanskoj rivi kako se rukuju. »Plaža Topolini pripada svima koji žive u tom gradu, nisam mogao samo promatrati kako grupa kretena blati ime moje zemlje: ja sam u Trst došao devedesetih godina, tu sam se zaposlio i tu živim, nacionalni sukobi ne smiju otrovati duh grada« izjavio je Muqua. 