Američko-kineski ekonomski odnosi dominirat će sastankom na vrhu dvojice predsjednika, Baracka Obame i Hu Jintaoa, koji započinju u srijedu u Washingtonu. Naravno, osim toga raspravljat će se i o vojnoj suradnji dvije države, a svoj govor o važnosti poštivanja ljudskih prava u Kini državna tajnica Hillary Clinton već je održala. Obama i Hu po prvi put će se sastati kao čelnici prve i druge najveće ekonomije svijeta. Istodobno, bit će to susret Obame, predsjednika koji će 2012. godine tražiti reizbor i drugi mandat i Hua, predsjednika koji će 2012. godine napustiti svoj položaj. 

Glavni američki prigovor ekonomskoj politici Kine odnosi se na trgovinski protekcionizam najmnogoljudnije zemlje svijeta, umjetno održavanom, namjerno niskom, tečaju yuana te kršenju autorskih prava. Ekonomisti i političari (i ne samo američki) godinama govore kako Kinezi svoju nacionalnu valutu namjerno održavaju na niskoj razini ne bi li njihov izvoz u zapadne zemlje bio jeftiniji. 

   

Sve bogatija srednja klasa

U slučaju da je tečaj yuana realniji američki bi proizvodi u Kini bili jeftiniji, a kineski u Americi skuplji što bi se pozitivno odrazilo na velik trgovinski deficit kojega SAD ostvaruju u razmjeni s Kinom. Realniji tečaj yuana za Peking bi, pak, značio sporiji ekonomski rast i povećanje nezaposlenosti. Kina, u svakom slučaju, namjerava što više razviti unutarnju potrošnju. Kineski razvoj posljednja tri desetljeća stvorio je srednju klasu koja broji oko 300 milijuna ljudi. Rast ekonomske snage te srednje klase odlično pokazuju podaci o skokovitom porastu broja motornih vozila u Kini. Lani je osobnih automobila i kombija u Kini prodano 13,3 milijuna što je čak 30,5 posto više nego 2009. godine. Kina je postala najveće tržište po broju prodanih automobila, a u godini krize na tom su tržištu veliki proizvođači nastojali nadoknaditi slabiji rast prihoda u Sjedinjenim Državama i drugim velikim ekonomijama. 

   

Prijelomna 2030.

Uoči posjeta Hua Washingtonu ponovno su se u javnosti pojavile procjene da bi Kina do 2030. godine mogla postati prvom ekonomijom svijeta. Sada to izgleda dosta nestvarno, ima li se na umu da je američki BDP 14,5 bilijuna dolara dočim je kineski oko pet bilijuna dolara. No, postojani kineski rast, često u dvoznamenkastim godišnjim stopama, koji traje tri desetljeća ukazuje da niša nije nemoguće. Nije teško predvidjeti da će Kina i SAD i zbog kineskog ekonomskog rasta ubuduće imati još veći katalog međusobno otvorenih problema. 

   

Sindrom 4-2-1

Međutim, kineskoj ekonomiji prijeti velika i ozbiljna opasnost. Koliko god to paradoksalno zvuči, riječ je o nedovoljnom broju ljudi, odnosno lošim demografskim trendovima. Kina je 1979. službeno inaugurirala politiku jednog djeteta koja je itekako obuzdala demografsku kinesku eksploziju. Ta je eksplozija u znatnoj mjeri obuzdana i ranije, a danas prosječna Kineskinja koja živi u gradu rađa 1,5 dijete, a procjenjuje se da oko 150 milijuna obitelji ima jedno dijete. Kini bi se zbog toga moglo dogoditi da postane prva država koja je postala demografski stara prije nego što postane bogata.

U Kini se ozbiljno razmatraju moguće posljedice sindroma »4-2-1«, odnosno mogućnosti da za koje desetljeće jedino dijete i mladi član obitelji radi, a da zbog nedovoljnih mirovinskih i drugih prihoda uzdržava dvoje roditelja i još četvero baka i djedova. Tako bi u trenutku kad Kina dosegne svoj ekonomski zenit ona mogla biti ozbiljno uzdrmana golemim troškovim mirovinskog i zdravstvenog sustava, već sad se razmatra koliko će milijardi morati uložiti u izgradnju staračkih domova, a mogla bi se suočiti i s nečim naizgled nezamislivim – nedostatkom radne snage.