Foto D. Kovačević
Najlakše je izmanipuliati neupućene u smislu da netko »napada njihov način života«. Slična stvar događala se u Europi dvadesetih i tridesetih godina – imali ste tvrdnje da neki tamo Židovi napadaju »naš način života« i »naše« vrijednosti
Hrvoje Ivančić, hrvatski pisac i novinar, široj publici ponajviše poznat po putopisnoj prozi i posljednjih godina reportažama s turbulentnih ratnih područja nedavno je objavio treću knjigu – »Za’atar: priče s Bliskog Istoka«. Nakon »Dunavskog bluesa« i »Samsare«, njegovo treće »književno« putovanje donosi definitivni zaokret prema fikciji, no i mračnijoj atmosferi ne posve tipičnoj za dosadašnji, uglavnom putopisni kontekst. Ivančićeve priče s Bliskog istoka pretežno su pesimistični, na trenutke krajnje brutalni »portreti« aktualne bliskoistočne svakodnevice, mahom skoncentrirani na Siriju u kojoj je ponovo kratko boravio početkom ove godine.
Svakodnevne situacije i egzistencijalne i moralne dileme života na ratnim područjima Ivančić pripovijeda kroz oči protagonista koji ih proživljavaju, a tmurni ugođaj ne umanjuju ni povremni humorni elementi, autorovo eksperimentiranje s nadrealizmom ili pak male povijesne lekcije koje se Ivančić, povjesničar po struci, trudi provući kroz retke. Iako se knjiga lako može protumačiti kao anti-ratna poruka, Ivančić tvrdi da mu to nije bila primarna namjera.
– Nisam se htio hvatati velikih ideja i slanja poruka, nije mi to bio motiv. Htio sam prikazati aktualnu situaciju i sudbine tih ljudi. Neke od priča imaju i dozu crnog humora, no činjenica je da sam ušao na ratna područja i boravio tamo jako dugo, a nije baš da sam se kretao samo po restoranima i kafićima.. Naravno da i ova knjiga ima dodirnih točaka s putopisnom literaturom, no odlučio sam se za fikciju jer sam htio ući u um ljudi koji žive »dole« i pokušati sagledati situaciju na Bliskom Istoku iz njihovog kuta, no i iz kuta putnika, »zapadnjaka«, među koje i sam spadam. Na Bliski istok putujem već dvanaest godina i iako ne mogu reći da baš sve znam o tim prostorima, mislim da sam uspio shvatiti dosta o mentalitetu i geopolitičkim odnosima. Htio sam, osim toga, prikazati Bliski Istok na način koji je udaljen od puke »ich« forme. Jako puno priča u mojoj zbirci je pisano iz iskustva i gotovo su svi protagonisti ljudi koje sam poznavao i čije priče sam slušao iz prve ruke. Ovog puta ih nisam želio prepričati novinarski, već sam se kroz tekst poželio staviti u njihovu kožu. Neke od priča su, pri tome, dovedene do ekstrema, a ima i dosta cinizma. Želio sam spomenuti i stvarne političke aktere »u tragovima«, kao neke male lajt motive.
Rat propagandom
Koliko je početkom ove godine bilo teško dobiti vizu, ući u Siriju?
– Kad idete kao novinar u Siriju uvijek je teško dobiti vizu, kao i u bilo kojoj zemlji gdje vlada izvanredna situacija. Goran Šafarek, moj prijatelj i snimatelj i ja smo vize čekali oko mjesec dana. Teško je dolaziti i do informacija na licu mjesta jer vas non stop netko nadzire i prati, a ljudi će se teško odvažiti podijeliti s vama intimnija promišljanja pogotovo ako su vezana za politiku. Kada dođete u izbjegličke kampove, u Jordan ili Libanon primjerice, tamo su uglavnom ljudi koji su izbjegli zbog režima i otvorenije ga kritiziraju. Treba ići na više mjesta da biste mogli zaokružiti priču o Siriji.
Koje je vaše viđenje početka sukoba u Siriju i sadašnjeg stanja? Naime, veliki broj informacija koje dolaze do europskih medija vrlo su kontradiktorne i nije mali broj onih koji govore primjerice da su informacije, poput onih o Asadovoj okrutnosti, no i o mnogim drugim aspektima, namjerno preuveličane ili fabricirane jednom kad Asad više nije išao na ruku Amerikancima…
– Svaki rat se osim oružjem na terenu vodi i propagandom. Mi u Hrvatskoj jesmo dio »zapadnjačkog tabora« i pripadnici smo NATO pakta, a uz to hrvatski mediji nemaju ozbiljne vanjsko-političke redakcije koje šalju ljude na teren da pišu reportaže i prenose kontekst situacije, ali i pišu ozbiljne analitičke tekstove. Zato smo većinom dobijali gotove vijesti koje su orijentirane proamerički i na tome se gradilo pokrivanje sukoba u Siriji. Naravno da nismo dobivali cijelu istinu, no pitanje je da li itko i može dati potpunu sliku. Istina je da je još ožujku 2011. Hillary Clinton govorila javno da je Asad drugačiji od svog oca, da je reformator koji će zemlju odvesti u bolju budućnost, a poslije toga znamo da je ona mijenjala retoriku da je Asad najveći koljač. Međutim, prosvjed protiv Aasadove vlasti je bio legitiman. Ne možemo negirati činjenicu da je sustav u Siriji diktatura u kojoj su ljudi nestajali preko noći zbog kritike i gdje čovjek nije mogao slobodno politički djelovati. Iako je možda Asad pokušao mijenjati takav sustav i neki pomaci prema demokratizaciji se jesu napravili, stare političke strukture su duboko ukorijenjene i pomaci su bili spori, gotovo nikakvi. S druge strane ste imali militantno krilo Muslimanskog bratstva koje je još osamdesetih godina pokušalo preuzeti vlast što je rezultiralo pokoljem dvadeset tisuća ljudi u gradu Hami. Nekako mi se činilo da je Asadova vlast na sličan način polušala riješiti novu pobunu, no danas je drugačije vrijeme, s drugačijim komunikacijama i s većom podrškom izvana za pobunjenike i to je bilo nemoguće. Stvari su se počele razvijati u smjeru rovovskog rata kada su velike količine vojne pomoći i logističke podrške počele stizati pobunjenicima izvana – iz Katara, Saudijske Arabije, pa i Turske. Na kraju krajeva i Hrvatska je u Siriju 2013. godine poslala sedamdeset aviona punih oružja u režiji SAD-a, o čemu su pisali svjetski mediji, no kod nas je to prošlo tek kao manja vijest. Mislim da je oružje završilo u rukama tzv. »umjerenih« pobunjenika koji su se kasnije rasipali i islamista koji su zbog podrške bogatih arapskih zemalja imali bolje financijske uvjete, pa su i ljudi na terenu prešli njima. I tada je nastala nevjerojatna situacija gdje Asad sam sebe naziva sekularistom koji gradi sekularnu Siriju, što ne umanjuje autokratsku narav njegovog režima, a s druge strane imamo pobunu koja je započela 2011. godine legitimnim prosvjedima, a na kraju se pretvorila u Islamističku revoluciju koju predvodi nekoliko jačih skupina, koje žele pretvoriti Siriju u Islamsku republiku. Što Sirija definitivno nije.
Ekonomski interesi
Kakvu ste situaciji zatekli tijekom svog ovogodišnjeg posjeta Siriji?
– Teško je čovjeku na terenu vidjeti baš sve i doznati istinu o velikim geopolitičkim preslagivanjima. Pričao sam s dosta ljudi, čak i s nekim ministrima. U Damasku, koji je trenutno vjerojatno najsigurniji sirijski grad, bombaški napadi događaju se ponajviše u šiitskim predgrađima, a Islamska država preuzima odgovornost. Neki kvartovi jesu pod okupacijom islamista militanata, ali to jesu izolirani kvartovi i to se ne prelijeva u druge dijelove grada. U Damasku stoga možete vidjeti ljude kako šeću, jedu sladoled, idu u restorane, žive životom koji daleko od toga da je normalan, ali po njihovom ponašanju ne možete na prvu primjetiti da je tu rat. No u Damasku trenutno živi i oko 3,5 milijuna izbjeglica koji su došli iz drugih gradova i sela.
Nedavno je napokon objavljen izvještaj u kojem su neovisni stručnjaci potvrdili da je Velika Britanija podržala američku invaziju Iraka na temelju netočnih informacija o navodnoj prijetnji od nukleranog oružja. Invazija Iraka 2003. godine smatra se početkom velikih nestabilnosti na Bliskom istoku, no danas to izvješće u Europi, koja se suočava s velikim izbjegličkim valom kao jednom od posljedica te iste »nestabilnosti«, prolazi, posve licemjerno, praktički neprimjećeno…
– Od početka je bilo poznato da masovno oružje koje su »tražili« Bush i Blair ne postoji. Oni su trebali samo povod i naravno da su u to išli zbog svojih ekonomskih interesa. No ne znam da li će međunarodni sud ikad procesuirati tako nešto. Mi još uvijek živimo u nekom hladno-ratovskom balonu gdje su Amerika i Engleska države koje mogu nekažnjeno raditi što god požele. Ja nemam ništa protiv Zapada i vjerujem da postoji određeni civilizacijski doseg koji Zapad posjeduje, no trebalo bi ga onda primjenjivati na sve pa i na takve lidere ili bivše lidere koji su zakuhali jako puno problema na svijetu. Jedan od neposrednih uzroka rata u Iraku je nastanak Islamske države, jer se ona praktički formirala u zatvorima koje su Amerikanci držali u Iraku. Nisam neki pristalica teorija zavjere pa da mislim da je prije trideset godina petero ljudi sjelo za stol i da su dogovorili kako će promijeniti svijet. Mislim da je to nemoguće jer je ljudski rod previše nepredvidljiv. Nešto će uvijek izmaći kontroli, pa tako i velika geopolitička igra u kojoj se SAD-u već puno toga izmaklo kontroli. Amerikanci su podupirali najveće islamističke teroriste u Afganistanu, to je bilo transparentno. Podupirali su najprije i Sadama Husseina i prodavali mu oružje. Homeinija su još nekoliko tjedana prije revolucije 1979. godine u Iranu nazvali običnim starcem na magarcu, a on im je priredio revoluciju i istjerao ih iz zemlje. Mislim da oni vrlo često krivo procijene situaciju. Što se Sirije tiče meni je glupo uopće zauzimati strane. Meni je kao strancu koji u nju navraća Sirija jedna fantastična zemlja. Prije rata jasno se ocrtavalo multikulturalno društvo gdje ste, na primjer, mogli popiti pivo – što bi kao bilo jedno od »naših« mjerila slobode u islamskom svijetu – bilo gdje, u parku, restoranu, kafićima. Bila je to jedna otvorena zemlja. Naravno, drugačije je kad gledate stvari kao stranac koji dođe samo u kratki posjet, a drugo kad ste stanovnik te zemlje, pa se svakodnevno susrećete s problemima. Znam puno ljudi koji nisu religiozni, no opisuju Asadov režim kao autokratski. Neki od Sirijaca koji sad žive u Hrvatskoj ne žele sa mnom pričati o situaciji u Siriji jer još uvijek imaju rodbinu koja u Sirji živi i brinu se za njihovu sigurnost. Do te razine ide oprez, taj strah.
Da li vas zbog iskustva iz ratne Sirije tim više šokira kad vidite kako se Europa odnosi prema izbjeglicama? Koliko to možemo pripisati tome da Europa postaje sve zatvorenije društvo, a koliko razlikima između Zapada i Istoka.
– Najbitnije od svega je stvari sagledati racionalno. To su komplicirana humanistička, ali i politička pitanja. Kada vam dođe milijun ljudi u zemlju onda to nije samo pitanje hoćemo li im pomoći ili ne, nego i što napraviti s onima koji ostanu. Mislim da bi većina ljudi, kad se sretnu s nekim »jedan na jedan« sigurno pomogla, no strah od nepoznatog često tjera mase na razmišljanje u ekstremnom smjeru i onda to određene političke struje koriste za političke bodove. Europa je i više nego sposobna da apsorbira broj izbjeglica koji dolazi. Uostalom Njemačka ih je pozvala, pa zašto i ne bi išli tamo. Normalno da bi za Hrvatsku bio problem da odjednom dođe milijun ljudi, no kako smo posvjedočili, nitko kod nas ne želi ostati. Pitanje je, međutim, koliko je politička bila odluka da oni baš moraju proći kroz balkansku rutu i da Turci njih žele i moraju pustiti, obzirom da su Turci kasnije iskoristili taj položaj kako bi na neki način ucjenjivali Europu.
Pouzdano znam da pedeset posto ljudi u tom izbjegličkom valu nisu bili Sirijci, već ljudi iz Nigerije, Sudana, Aganistana i drugih zemalja, što nije čudno jer mi moramo znati da se imigrantski val preko Mediterana događa već više od dvadeset godina. Subsaharska Afrika je krizno žarište već desetljećima, jer ljudi tamo nemaju nikakve perspektive, to je spaljena zemlja. Kad govorimo o reakciji Europe na izbjeglice, svaki esktremizam se hrani na strahu od različitosti. Islamska kultura je drugačija od kršćanske, ali to ne znači da te dvije kulture ne mogu koegzistirati jedna uz drugu. Pa kršćani na Bliskom istoku žive već dvije tisuće godina i ima ih još uvijek jako puno. Normalno da ljudi koji dođu u Europu trebaju prihvatiti određena europska pravila, pravila »kuće« u koju dolaze. Protiv toga sam da netko dođe i ne prihvaća pravila društva u kojem živi i počinje fašistički gurati svoja religijska uvjerenja, bez obzira da li su ona kršćanska ili islamska. No to ne znači da bi ljudima trebalo biti zabranjeno da žive svoju kulturu i prakticiraju svoju vjeru.
Apsorbiranje ljudi
Koje su najčešće predrasude »Zapadnjaka« prema stanovnicima Bliskog Istoka koje vi primjećujete?
– Kad pričam s ljudima koji u Siriji ili na Bliskom istoku nikad nisu bili i ne prate situaciju, često čujem »da su oni svi tamo ludi« i općeniti je dojam da su to »ludi islamisti koji non stop bacaju bombe«, pri čemu je takav stav izgrađen naravno bez nekog dubljeg kopanja o društvu i povijesti, primjerice da se radi o kolijevci civilizacije. Pitanje je kako će ta asimilacija izbjeglica uspjeti i da li je potrebno uistinu asimilirati ljude u jednu kulturu ili je moguće da se dvije kulture razvijaju i žive rame uz rame. Vidimo primjerice da u Francuskoj asimilacija nije uspjela, jer je doseljenička populacija getoizirana – muslimansko stanovništvo Sjeverne Afrike se drži za sebe. Trebalo bi provesti studije da bismo vidjeli da li je to pretežno zbog Francuza ili zbog samih imigranata.
Da li i vi na svojim putovanjima primjećujete sve veću podijelu na bogate i siromašne zemlje i da li zbog toga možemo očekivati jos veće »imigrantske valove« prema Europi?
– Neki siromašni dijelovi svijeta dosta napreduju. Između ostalih i neke afričke zemlje, recimo Uganda koja zadnjih trideset godina raste. No u zemljama poput Čada, Sudana, Konga, Libije, to nije slučaj. One su u permanentnom ratnom stanju već desetljećima. Odgovornost ne snosi samo bogati Zapad, već i vođe spomenutih zemalja, a djelomično i sam narod. Nisam siguran da li Europa može primiti sve ljude koji u nju žele ući.
Podsjećaju li vas aktualni događaji u Europi – zatvaranje nacija sve više u vlastite granice, jačanja ekstremne desnice i ksenofobije na neke situacije s Bliskog Istoka?
– Ne, situacija me više podsjeća na Europu iz neke ne tako davne prošlosti, tamo dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Bliski Istok je specifična regija gdje se nisu uspjeli razviti nacionalni identiteti kao što je to slučaj u Europi. Postoji panarapski identitet koji je dosta jak, no tamo se ljudi načelno identificiraju sa svojim etno-religijskim zajednicama. Kršćanin, Alavit, Sunit, itd. Nacija ne postoji u tom smislu kao što postoji u Europi.
Da li mislite da će problem izbjeglica s Bliskog Istoka izazvati daljnje podijele u Europi? Recimo u Brexitu je veliku ulogu odigrala upravo anti-imigrantska kampanja…
– Mislim da će jake zemlje poput Njemačke apsorbirati te ljude i zemlje kojima treba radna snaga će ih znati iskoristiti i integrirati u sustav koliko je god moguće. No mi moramo vidjeti najprije da li je Europa neki entitet u kojem odlučuju Njemačka i Francuska ili svi mi koji smo članice. To je ono što je važno definirati, a ne da se kod svake nove krize automatski pomišlja na raspad Europske unije. Jer kriza će biti još, možda i većih. Ne smatram da bi izbjeglice trebale ugroziti Europu, no siguran sam da će dolazak »nepoznatih kultura« izazvati daljnje bujanje desnog ekstremizma. To je nešto što dolazi iz nepoznavanja situacije i najlakše je izmanipuliati neupućene u smislu da netko »napada njihov način života«. Slična stvar događala se u Europi dvadesetih i tridesetih godina – imali ste tvrdnje da neki tamo Židovi napadaju »naš način života« i »naše« vrijednosti. Cijela Europa je u to vrijeme bila pomalo nacistička, nemojmo se zavaravati. Nije to bila samo Njemačka, Austrija i marionetski režim u Hrvatskoj. Takve su ideje bujale od Španjolske do Norveške. Sad vidim sličan obrazac. Da toga ne bude, ljude bi trebalo obrazovati.
Motivirati da malo više putuju, između ostalog?
– Da, možda da se i već u osnovnim školama više govori o tome. Ako imate doma nekog tko vam govori da »oni smrde«, odrastat ćete s idejom da »oni smrde«. Iznenadio sam se kad sam vidio, kad je krenuo veliki izbjeglički val, koliko školovanih ljudi kod nas ima ekstremni način razmišljanja, smatraju dolazak izbjeglica agresijom na Europu, planom da se Europa sruši i takve besmislice. Znam da je mnogima to bila neobična situacija, no za sve postoje uzroci o kojima bi se trebalo više pričati. A uvijek će pri tome postojati ljudi koji su spremni i agresijom braniti „svoj način života“. Situacije u kojima susjed ubija susjeda. Ljudi koji tako razmišljaju žive među nama.
