Na Balkanu mnogi narodi, pa tako i hrvatski narod, znaju vrlo dobro kakva je bila osmanska vladavina i imaju zajedničku traumu od te vladavine. Jedna od najvećih trauma osmanske vladavine i nasljeđa je danak u krvi. Primjer janjičara klasičan je primjer kako se stvara genocidna država
Ova je godina obilježena 100. obljetnicom izbijanja Prvog svjetskog rata. Sljedeća će biti, na globalnoj razini sigurno ne toliko snažno, obilježena 100. obljetnicom genocida nad Armencima počinjenim u Turskom Carstvu. Taj događaj itekako opterećuje, uvelike i onemogućuje, odnose između dvije države, pa i dva naroda, i danas. O tome smo razgovarali s Haykom Demoyanom, ravnateljem Instituta i muzeja genocida nad Armencima. Ta je institucija otvorena 1995. godine, o 80. obljetnici događaja. Prostire se na oko 10.000 četvornih metara, a ima veliku i bogatu kolekciju od 80.000 predmeta.
Za sljedeću godinu pripremaju novi stalni postav. Muzej ima, kako kaže Demoyan, više funkcija. Prva je prikazati što se dogodilo i kazati priču o tome. Druga je funkcija znanstvena, objavljivanje znanstvenih radova i dokumenata i do sada je objavljeno oko 200 naslova. Treći važan zadatak je obrazovanje kako posjetitelja, tako i učenika a ustanova surađuje s armenskim ministarstvom obrazovanja. Četvrta važna komponenta je i međunarodna suradnja, zasad je uspostavljena suradnja s Muzejom holokausta u Washingtonu, sličnom institucijom u Parizu, Memorijalnim muzejem u Lidicama, Muzejem ljudskih prava u Winnipegu i drugima. Demoyan ističe da je muzej mjesto i turskog povijesnog pamćenja, a posljednjih godina muzej posjeti nekoliko stotina Turaka godišnje.
Pretpostavljam da u Muzeju ne prikazujete samo žrtve, počinitelje i promatrače već i da prikazujete politički kontekst početka 20. stoljeća i kontekst u kojem je taj genocid turska država počinila.
– I zanijekala. Mi nismo politička institucija, mi smo obrazovna institucija. Ne guramo, ne zagovaramo nikakvu političku aktivnost. Naša prva zadaća je dovesti ljude da naprosto vide. Oprezni smo s time kako predstaviti zbivanja. Dio naše izložbe su i priče o spašavanju, taj dio je posebno važan za turske posjetitelje jer i to je dio i njihove i naše povijesti. Priče o spašavanju, a u spašavanju su sudjelovali ljudi koji su također bili Turci, su dio ukupne povijesti tih zbivanja i to se ne smije zanijekati. Upravo te priče o spašavanju potvrđuju da je riječ o klasičnom državnom organiziranom genocidu. Izdana je striktna naredba muslimanima o zabrani skrivanja kršćana, odnosno Armenaca, i zabrani pomaganja kršćanima, a onima koji bi postupali suprotno zaprijećeno je vješanjem na njihovom kućnom pragu. Dakle, mnogi Turci su riskirali svoje živote, živote svojih članova obitelji kako bi spasili svoje armenske prijatelje, susjede.
Pitanje brojki
Tayyip Recep Erdogan nije kemalist, on dapače radi na razgradnji Atatürkove ostavštine. Možda bi mu odgovaralo da prizna genocid te i na taj način pripomogne razgradnji kemalizma?
– Erdogan je islamist i za njega je prihvaćanje i priznanje genocida neprihvatljivo jer bi to iz njegova kuta gledano teško naštetilo imidžu Turske, ali i njegovom političkom pokretu. Priznati genocid znači priznati da je turska država ubijala nedužne žene i djecu, a to je protivno Kuranu, odnosno islamskim propisima. Turskoj bi to naštetilo i kad je riječ o njenim vanjskopolitičkim ambicijama. Njena ekonomija jača, vodi ambicioznu vanjsku politiku, a u slučaju da prizna genocid bila bi opterećena povijesnim teretom.
Što očekujete sljedeće godine o stotoj obljetnici?
– Sljedeća godina nosi i izazove i prilike. To je prilika za početak pomirbe, a prvi korak u tome trebalo bi biti otvaranje granice i uspostava bilateralnih odnosa.
– Naravno da je pitanje brojki teško. Kako bismo rekonstruirali brojku koristili smo armenske i turske izvore, popise stanovništva i druge dokumente. Prije tri godine konačno su objavljeni dokumenti turskog ministarstva unutarnjih poslova iz 1916. godine. Dio tih dokumenata i karte na kojima su podatci o tome koliko je iz pojedinog kraja Armenaca deportirano, koliko ubijeno, koliko umrlo na putu. Na kraju se spominje brojka od 800.000 mrtvih Armenaca.
Umrlih ili ubijenih?
– Većinom ubijenih. Kad se tome pridoda što se zbivalo nakon 1916. godine, dakle zločini i progoni iz 1917. i 1918. godine, pa iz kemalističkog razdoblja, sve do tragedije Izmira koji je 1922. spaljen, uključujući i zločine koje je turska strana počinila nad Armencima na ruskom teritoriju nakon Oktobarske revolucije i za vrijeme građanskog rata, dolazimo do brojke od 1,2 do 1,3 milijuna žrtava.
Mnogi u Hrvatskoj su čuli za genocid nad Armencima, ali ne znaju zašto i u kojim okolnostima se dogodio Što je u pozadini?
Pravo na život
Mnogi će prigovoriti toj tezi i kazati da je Osmansko carstvo u vrijeme svoje ekspanzije, sve do 17. stoljeća, bilo mnogo tolerantnije društvo nego europske države, odnosno društva koja su bila vrlo netolerantna prema inovjercima, a potpuno netolerantna prema drugačijem tipu kršćanstva u vrijeme vjerskih ratova između katolika i protestanata.
– Naravno da se mogu pronaći razlike, ali osmanska država je bila islamska država u kojoj su na snazi bili šerijatski zakoni. Dakle, kršćani nisu imali pravo jahati konja, nositi oružje i nisu imali mnoga druga prava koja su imali muslimani. To su činjenice.
Kada je riječ o kontekstu, treba znati da se u 19. stoljeću od osmanske vlasti oslobađaju mnogi kršćanski narodi, posebno na jugoistoku Europe. Armenci su također gledali kako da se oslobode i steknu neovisnost, odnosno autonomiju. Osmanlije su poštovale neka ljudska prava Armenaca, prije svega pravo na život i vlasništvo.
Što se genocida tiče postoje tri glavna događaja. Abdul Hamid II. (sultan od 1876. do 1909. godine, op.) je u razdoblju od 1894. do 1896. gotovo uništio armensku zajednicu u Istanbulu, a ta je zajednica brojala oko 200.000 ljudi. Ti ljudi nisu bili borci za autonomiju, politički aktivisti, oni su bili trgovci. Drugi je događaj masakr u Adani iz 1909. godine kada je ubijeno više desetaka tisuća Armenaca. Plan za genocid je skovan 1912. na tajnom sastanku mladoturaka u Solunu. Mladoturci, koji su došli na vlast nakon revolucije 1908. godine, su shvatili da ne mogu zadržati veliko prostranstvo naseljeno neturskim stanovništvom, poput velikih dijelova arapskog svijeta, i odlučili su osigurati maloazijski prostor za buduću naciju. U sklopu tog plana odlučili su, u pogodnom trenutku, očistiti teritorij od bilo koga koga su smatrali mogućim neprijateljem, a to su za njih svakako bili Armenci, ali i Grci. Prvi svjetski rat dao im je priliku da pokrenu taj plan. U korijenu je genocida stvaranje ekskluzivne nacionalne države, bez nacionalnih manjina. Danas postoje vrlo mali »rezervati« Grka i Armenaca samo u Istanbulu.
Genocid je težak teret u odnosima Armenije i Turske koja odbija priznati odgovornost za njega. Čini se da je za Tursku nevažno tko je na vlasti, koja stranka, kemalisti ili umjereni islamisti, ništa se ne mijenja u stavu prema genocidu. Mijenja li se išta u Turskoj, možda je onih nekoliko stotina posjetitelja u muzeju znak neke promjene, i ako se ne mijenja ništa u vrhu turske politike zašto se ne mijenja?
– Naravno da postoje znaci promjena u Turskoj kada je riječ o odnosu prema genocidu nad Armencima. Pitanje nije mijenja li se u Turskoj nešto ili ne, pitanje je zašto tursko političko vodstvo nastavlja negirati genocid. Za to je potrebno sagledati nešto širu sliku. Granica između Turske i Armenije jedna je zatvorena granica nakon završetka hladnog rata. Turska pritišće Armeniju da ne postavlja pitanje genocida i to vezuje uz pitanje otvaranja granice i uspostave diplomatskih odnosa. Glavna opasnost za Tursku ne leži u pitanju granica, nitko ne očekuje da će se granice mijenjati. Glavna opasnost za tursko vodstvo krije se u ponovnom pisanju povijesti, u odgovoru na pitanje tko su junaci te povijesti, a tko ne, kakvi su bili očevi utemeljitelji Turske. Velik je izazov to ponovo pisati, u slučaju Turske sve izokrenuti naglavce. To znači potpuno drugačije podučavati, napisati drugačije povijesne udžbenike i sve što ide uz to.
Dakle, to ponovno pisanje turske povijesti može, ako sam dobro shvatio, ugroziti same temelje današnje, moderne, turske republike?
– I to, ali bi imalo posljedice i po nacionalni identitet i identitet države. Ono što se u Turskoj sada zbiva su mali koraci prema tome da se kaže da se nešto dogodilo. Logika turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua je fantastična: on kaže da se nešto dogodilo s Armencima, ali i da je istovremeno pola milijuna Turaka poginulo u bitci na Galipolju za vrijeme Prvog svjetskog rata. Danas postoje stotine tisuća stranica dokumenata, mnoge od njih iz turskih izvora, koji jasno dokumentiraju što se dogodilo. Mnogi Turci, sa sveučilišta i drugih znanstvenih institucija, odlično razumiju što se dogodilo. No, politika nastavlja nijekati genocid. Sljedeće godine obilježit će se 100. obljetnica genocida, a u turskoj je vladi, pri uredu predsjednika, osnovan poseban ured za borbu protiv armenskih optužbi i tvrdnji. Prije dva mjeseca osnovano je tijelo za borbu protiv armenskih aktivnosti prilikom obilježavanja obljetnice. Uza sve to, tursko se društvo promijenilo. Priznavanje genocida izazvalo bi svojevrstan kolaps i produbilo jaz između turskog društva i političke moći. To je glavni razlog zašto se i dalje niječe genocid.
