Trend

EU u mreži interesa banaka i kompanija: Političari odlaze na rad u banke, bankari preuzimaju vlade

Branko Podgornik

Reuters

Reuters

Sve češći odlazak političara na rad u banke, a bankara i menadžera na Vladine dužnosti potvrđuje da su država i njezine institucije sve više u funkciji kapitala, banaka i kompanija – premrežene su njihovim interesima



Bivši predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso šokirao je javnost i naišao na lavinu osuda kada je prošlog mjeseca otišao na dužnost predsjednika goleme banke Goldman Sachs International. Taj prelazak dogodio se u najtežem trenutku za Europsku uniju, kad je Britanija odlučila iz nje izaći i kad u ostalim članicama jača nezadovoljstvo europskim institucijama. Mnogi kritičari su Barrosov čin ocijenili kao potvrdu da današnja EU ne služi interesima njezinim naroda i građana, već ponajprije velikim korporacijama i bankama.


– Tko god je volio Europu, ne bi to smio učiniti, osobito ne sada, komentirao je Barrosov potez francuski ministar financija Michel Sapin. Njegov kolega, ministar za EU Harlem Desir, nazvao je taj potez »skandaloznim«, dodavši da to »otvara pitanja u vezi s regulacijom sukoba interesa u EU«. Francuski predsjednik Francois Hollande, pak, ocijenio je Barrosov korak »moralno neprihvatljivim« činom koji ukazuje na potrebu obuzdavanja financijskog sektora.


Barroso je bivši portugalski premijer koji je Europsku komisiju vodio od 2004. do 2014. godine, u doba kad je Unija nakon ekonomskog uspona pala u financijsku krizu. Barroso je bio jedan od glavnih zagovornika provođenja politike stezanja remena u članicama EU, putem stroge proračunske štednje. Ta je politika naišla na oštre kritike MMF-a, SAD-a i mnogih nobelovaca koji su tvrdili da se provodi isključivo u interesu poslovnog sektora i banaka, a na račun stanovništva. Kritičari tvrde da od proračunske štednje, koja je urodila golemom nezaposlenošću, EU nije imala gotovo nikakve ekonomske koristi, ali je mnoge građane okrenula protiv europskih institucija.




Europski opservatorij za korporacije (CEO), koji stalno upozorava da velike kompanije sve više utječu na politiku institucija EU, tvrdi da je Barroso godinama bio interesno povezan s brojnim tvrtkama, te da je kao predsjednik Komisije djelomice provodio ono što je kompanijama bilo u interesu. Goldman Sachs, u kojem je Barroso našao novo radno mjesto, imao je »središnju ulogu« prilikom izbijanja financijske krize 2008., a najsnažniji je lobist u europskim institucijama. CEO tvrdi da su na visoke položaje u korporacijama otišli i bivši povjerenici Komisije Karel de Gucht i Neelie Kroes, a da »snažne korporativne veze« imaju bivša povjerenica Viviane Reding te mnogi sadašnji povjerenici.


Nije iznimka


Barroso, dakle, nije iznimka među političkim dužnosnicima koji nakon isteka mandata odlaze na rad u banke i kompanije, na iznimno dobro plaćena radna mjesta. Ta se praksa širi – u trenuku kad je gospodarstvo u Europi i Americi u sve gorem stanju, kad je politika je sve manje djelotvorna, a nepovjerenje građana u javne institucije raste. U banke i kompanije odlaze ne samo političari iz EU-institucija, nego i iz nacionalnih vlada, neovisno o tome u kojoj su stranci, prema pisanju Financial Timesa.



Ni Hrvatska nije daleko od tog razvoja zbivanja, jer je vladajuća koalicija HDZ-a i Mosta početkom godine dovela na mjesto premijera Tihomira Oreškovića, financijskog dužnosnika iz kompanije Teva, koji također nije prošao izbore.



Tako je bivši guverner britanske središnje banke Mervin King preuzeo ovih dana savjetničku ulogu u financijskom divu Citigroup. Bivši britanski laburistički premijer Tony Blair neko je vrijeme bio savjetnik američke banke JP Morgan. Bivši laburistički ministar financija Alistair Darling otišao je u nadzorni odbor banke Morgan Stanley. Bivši konzerativni ministar unutarnjih poslova William Hague već mjesecima radi za Citibank. Uzgred, znakovito jest da su zagovornici izlaska Britanije iz EU vodili kampanju pod geslom »vratimo Britaniju građanima«, te da je nova britanska konzervativna premijerka Theresa May najavila da će »preobraziti kapitalizam« tako da »radi u korist svih građana, a ne samo za privilegiranu manjinu«.


Bivši guverner njemačke središnje banke Axel Weber zaposlio se neko vrijeme kao predsjednik goleme švicarske banke UBS. Bivši guverneri američke i europske središnje banke, Ben Bernanke i Jean-Claude Trichet, zajedno s bivšim britanskim premijerom Gordonom Brownom, otišli su na rad u Pimco, najveći svjetski fond za obveznice.


U Americi je povezanost između politike i financijskog sektora još očitija nego u Europi. Banci Goldman Sachs prišiven je nadimak »Vlada Sachsa«, čime se sugerira da između vlasti i banaka postoje »okretna vrata«. Dužnosnici Goldman Sachsa često odlaze na rad u Vladu, a ministri u tu banku. Sadašnji guverner Europske središnje banke (ESB) Mario Draghi i britanski guverner Mark Carney također su radili za Goldman Sachs. Dok zagovornici takve prakse tvrde da ona pomaže »uklanjanju barijera« između financijskog sektora i politike, kritičari je oštro napadaju.


Nepovjerenje građana


– Ovdje zasigurno postoji mogućnost za sukob interesa, stvarni ili percipirani, smatra Bob Jenkins, bivši dužnosnik britanske agencije za nadzor finacijskog tržišta.


Međutim, u Europi se počela širiti praksa koja je za demokratske sustave još opasnija. Sve češće dužnosnici banaka i velikih kompanija odlaze ne samo na ministarske položaje u vladama, nego postaju i premijeri – iako nisu prošli izbore. Primjerice, potkraj 2011. smijenjen je legalno izabrani grčki premijer George Papandreou, jer je bio rezerviran prema provođenju mjera štednje. Taj pozadinski puč, prema pisanju Financial Timesa, orkestrirao je upravo bivši šef Europske komisije Jose Barroso, a za novog premijera u Ateni doveden je Lucas Papademos, bankar iz Europske središnje banke (ESB).


Slično se dogodilo demokratski izabranom talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, kad je odbio provoditi naloge dužnosnika EU o proračunskoj štednji i kad je zaprijetio povratkom Italije na liru. Berlusconi je pod pritiskom iz EU morao odstupiti, a na njegovo mjesto doveden je Mario Monti, također bankar iz ESB-a. Kad je postao premijer, Monti je CNN-u izjavio da svojom politikom proračunskih rezanja »razara domaću potražnju« u Italiji, jer time želi ojačati izvoz i poboljšati platni deficit zemlje.


Nažalost, sve češći odlazak političara na rad u banke, a bankara i menadžera na Vladine dužnosti potvrđuje da su država i njezine institucije sve više u funkciji kapitala, banaka i kompanija – premrežene su njihovim interesima. Nikoga, stoga, ne treba čuditi što su ekonomski rezultati rada demokratski izabranih vlada sve skromniji i što građani sve manje vjeruju političarima te institucijama poretka.