Cadillac se vraća kući: Može li simbolični stisak ruke Baracka Obame i Raula Castra promijeniti Kubu?

Reuters

Već sama najava normalizacije odnosa između »vječnih neprijatelja«, Sjedinjenih Američkih Država i Kube, odjeknula je poput munje trgovima, ulicama, društvenim klubovima diljem Kube – mnogi već sanjaju bolji život nakon vijesti o povijesnoj promjeni

Stare »lade«, »peglice«, »buici«, »cadillaci« i »fordovi« što iza sebe ostavljaju crne oblake ispušnih plinova, bosonoga dječica što trčkaraju ulicama proseći bombone, cigarete ili koji pesos, starci što sjede na stepenicama na ulazu u kuće mirno pušeći kubanke, čitajući novine i prisjećajući se revolucionarne prošlosti, golobradi vojnici u zelenim uniformama i zgodne žene – slika je današnje Kube, komunističke republike na tromeđi Karipskog mora, Meksičkog zaljeva i Atlanskog oceana na čiji spomen svima na pamet padaju kubanke, rum, Che, Hemingway i Castro.

  Kuba je danas jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija na svijetu, s više od dva milijuna turista na godinu. Nakon šećera, duhana i kave, turizam je postao jedan od glavnih izvora prihoda. Najveći broj turista posjećuje Havanu bogatog kulturno-povijesno-arhitektonskog naslijeđa, a Stara Havana, ili Habana Vieja, najbogatija je zbirka kolonijalne arhitekture Latinske Amerike.

Naravno, turisti se rado i često upućuju i u ostale dijelove Kube, a među najzanimljivijim regijama zasigurno je Pinar de Rio, odnosno dolina Vinales poznata po plantažama duhana, kave, crnoga graha i egzotičnog voća. Popularna destinacija je i Varadero, za koji će vam svaki Kubanac kazati da nije Kuba, već kanadska enklava jer tu popularnu turističku destinaciju s brojim resortima i hotelima uglavnom posjećuju upravo Kanađani.

Također, u zemlji je razvijen i zdravstveni turizam, svake godine na Kubu se dolaze liječiti deseci tisuća stranih pacijenata, i to uglavnom zbog očne kirurgije, ortopedije te liječenja neuroloških poremećaja kao što su multipla skleroza i Parkinsonova bolest.    

Ola chica como estas? Necesita taxi, coche de caballos, clases de salsa o boyfrend? De donde vengas? Cuál es tu nombre? Cccccc… i milijardu pitanja i potpitanja postavit će vam Kubanci dočim na kubansko tlo stupe noge manje grupe turistkinja. Ajd’, možda ne odmah dočim siđete iz aviona, jer do »pravog« kubanskog tla dijeli vas stroga kontrola na aerodromu koja će vas ispitivati bolujete li od ebole, jeste li vi ili netko vama blizak boravili u Africi i kojim povodom stižete na Kubu. Prvi i posljednji susret s Havanom bio je sličan – tipovi koji ne prestaju gnjaviti, pogotovo ako ste u samo ženskom društvu. Ni odgovori tipa »nisam zainteresirana«, »ne, hvala« ili »čekam supruga« neće ih spriječiti u zavođenju i svih 15 dana na Kubi nismo pronašli način kako ih izbjeći. Ignoriranje, izbjegavanje, odgovaranje na nepoznatom im hrvatskom jeziku, ništa nije pomoglo…

Mnoge kontradiktornosti

Kuba je zemlja mnogih kontradiktornosti. S jedne strane sjaj starog grada Havane čija je renovacija nagrađena, a potom i zaštićena od strane UNESCO-a, s druge strane bijeda i siromaštvo u oronulim ulicama izvan strogog centra gdje pitka voda dolazi cisternama. Glavnim ulicama »krstare« sjajni »cadillaci« namijenjeni turističkom obilasku znamenitosti, dok malobrojne kvartovske trgovine na policama imaju tek nekoliko artikala. S jedne strane tu je isticanje slavne revolucionarne prošlosti brojnim velebnim spomenicima u čast Ernesta Che Guevare, Joséa Martija, Camilla Cienfuegosa ili pak Fidela Castra, s druge strane gorko prisjećanje na takozvani »el periodo especial«, krizu koja je donijela nestašicu hrane i goriva.

Pa ipak, upravo su teški uvjeti života, nestašica svega i svačega, Kubance naučili životu u zajednici u kojoj se sve dijeli. Ponosan je to narod koji su političke prilike naučile da se oslanjaju samo na sebe i da se zadovolje malim stvarima. Iako je život težak, Kubancima osmijeh ne silazi s lica, pjevaju i plešu, uživaju u svakom trenutku jer tko zna što donosi sutra… Kubanci nemaju puno, ali ono malo što imaju rado će podijeliti, čak i s potpunim neznancima. Domaćini u casama partikular poslovično su iznimno srdačni i topli, i najčešće vas dočekuju sa širokim osmijehom i rečenicom: »Mi casa es tu casa« uz vrč soka od svježeg egzotičnog voća. Preporučit će vam dobar a jeftin restoran i klub, upozoriti na problematične barove i kvartove… Brinuti se o vama kao da ste njihovi.

  – Nikad nkamo nisam putovala, ali mislim da je briga oko svakoga gosta normalna. Ma osjećam da je našim gostima najvažniji naš osmijeh na dočeku, zar ne? – pita nas Dania koja sa suprugom Robertom u havanskom kvartu Vedado iznajmljuje tri sobe s kupaonicom.

Iako nisu vični cjenkanju, s obzirom na to da se u posljednjih nekoliko godina otvaraju vrata privatnog biznisa, možete probati na štandovima sa suvenirima i ostalim drangulijama smanjiti cijenu ponuđenog. Ponekad će uspjeti, ponekad ne. No vještina cjenkanja i umijeća nenasjedanja na prvo ponuđeno doći će do izražaja kod prijevoza. Havana nudi najrazličitije moguće načine prijevoza – od bici taxi, posebnih motora, kočija s konjima, turističkih autobusa, te naravno klasičnih taksija, a tu su i takozvani taxi colectivo koji su unatrag nekoliko godina legalni i za strance. Da, to su oni stari i trošni automobili s fotografija koji ispuštaju nevjerojatno crni dim, svakih nekoliko kilometara zakuhaju, a voze uglavnom po određenim rutama u gradovima. Njihov način funkcioniranja je zapravo vrlo sličan gradskom prijevozu jer se u njih potrpaju svi oni koji žele ići na sličnu destinaciju. Uglavnom, domaćini u Havani preporučit će vam upravo ovaj način prijevoza jer spada među najjeftinije. Tako barem oni tvrde. Kazat će vam da vožnja između kvarta Vedado i centralne Havane, odnosno Staroga grada, desetak minuta vožnje, ne bi smjela stajati više od jednog CUC-a po osobi, no za potpisnicu ovih redaka vožnja u taxiju colectivo za CUC bila je nemoguća misija. Cijena je naravno varirala, od tri, pet, deset sve do 15 CUC-a.   Što se tiče autobusa – vrijeme je na Kubi relativan pojam: busevi na Kubi uobičajeno kreću nekoliko minuta ranije no što je definirano voznim redom, no na sreću svi službenici na autobusnim postajama uputit će vas da dođete barem pola sata ranije. A ceste? Bubrezi će patiti i neće vam biti baš svejedno dok se vozite bilo gradskim prometnicama, bilo onim što spajaju veće gradove. Naravno, putem ćete se zaustaviti kako bi šoferi kupili svježa jaja, kruh ili pak pokupili poznanika kojeg treba prebaciti par kilometara dalje. Usput će izbjegavati konje, kokoške, svinje i krave koje im se nađu na putu. A ako se vozite između Cienfuegosa i Trinidada, po putu ćete izbjegavati kolonije rakova koje migriraju od kopna prema moru.

Kako je Fidel?

Može li simboličan stisak ruke Baracka Obame i Raula Castra promijeniti Kubu? Može. Promjene se već osjećaju. I posljednji je trenutak da posjetite tu »oazu« komunizma. Jer već sutra doći će američki i europski kapital i promijeniti taj otok koji još uvijek živi u prošlosti.

 Da, komunizam Kubi nije donio željeni prosperitet, revolucija nije pojela svoju djecu, no nije joj omogućila ni obećano blagostanje. Već sama najava normalizacije odnosa između »vječnih neprijatelja«, Sjedinjenih Američkih Država i Kube, odjeknula je poput munje trgovima, ulicama, društvenim klubovima diljem Kube – mnogi već sanjaju bolji život nakon vijesti o povijesnoj promjeni.

Više od pola stoljeća SAD je pokušavao na sve moguće načine opstruirati kubansko gospodarstvo. No, kubanski režim je to preživio, baš kao što je preživio i urušavanje prijateljskog Sovjetskog Saveza. Fidel Castro nije zbačen, povukao se u mirovinu i predao je vlast bratu Raulu.

  – I kako je Fidel? – sramežljivo je pitanje kojim nastojimo saznati kako Kubanci doživljavaju promjene koje se događaju posljednjih nekoliko godina. Otkad je preuzeo vlast 2008., Raul Castro, koji je s bratom Fidelom od prvog dana sudjelovao u revoluciji, malim koracima otvara vrata »privatnom biznisu« – donio je brojne reforme koje su označile početak liberalizacije u različitim segmentima života, no »s ciljem da osigura budućnost kubanskog komunizma«. Kubanci su tako dobili pravo da svoju imovinu prodaju ili daruju rodbini, vlast je počela podržavati mali privatni biznis, poput obiteljskih restorana s ograničenim »nacionalnim« menijem i brojem stolova, iznamljivanja privatnog smještaja, malih zanatskih radionica, frizerskih salona… Ipak, sve te reforme ograničavale su količinu kapitala koju jedan građanin smije posjedovati kako bi se, u duhu komunističke ideologije, spriječila kapitalistička akumulacija bogatstva u vlasništvu pojedinca. Važan segment liberalizacije odnosio se na putovanja. U proteklih pola stoljeća u inozemstvo su mogli putovati samo sportaši i državni službenici, ostali građani morali su imati iznimno skupu dozvolu za izlazak iz zemlje.

  – Fidel je dobro, zaslužio je mirovinu i mir, on je puno napravio za našu zemlju – uljudani je i vrlo »diplomatski« odgovor. Da, Kubanci se i dalje boje javno i glasno izraziti svoje mišljenje o političkoj situaciji u zemlji. Nerijetko i vrlo šturo odgovaraju na pitanja o životu, o problemima i poteškoćama života u zemlji s još uvijek puno restrikcija. Posebno su u tom kontekstu nepovjerljivi prema strancima.    

Na Kubi postoje dvije valute – CUC (konvertibilni kubanski pezos) namijenjen uglavnom strancima, te CUP (domaći kubanski pezos) koji koriste Kubanci. Vrijednost jednog CUC-a je 24 CUP-a. Još prije samog puta, svi će vas savjetovati da ponesete dovoljno gotovine i da novac mijenjate samo u službenim mjenjačnicama i bankama. No ukoliko vam se dogodi da vam ponestane novaca, u većim gradovima ima dovoljan broj banaka i bankomata gdje možete podignuti gotovinu. Naravno, tu stvar ne ide tako glatko kao što se to može činiti. Naime, mnoge kartice, posebice one koje izdaju američke banke, ali i neke europske, na Kubi ne vrijede, a i redovi pred bankama su nemogući, stoga ćete sigurno izgubiti koji sat čekajući. Zato je bolje, ukoliko je to moguće, izbjeći tu »avanturu«.

Javna tajna

No, javna je tajna da se nadaju normalnijim odnosima sa SAD-om. Topliji odnosi s Amerikom i ukidanje trgovačkog embarga otvorili bi vrata stranom kapitalu jer su Kuba i Havana tržište s golemim potencijalom. Strani investitori žele ući na kubansko tržište nekretnina, mame ih velebna zdanja u središtu Havane koja čekaju na obnovu i čiji je potencijal gotovo nemjerljiv.

Promjene bi mogle utrti put ulaganjima u telekomunikacije, građevinsku industriju, poljoprivredu i infrastrukturu, ali prvi će utjecaj nesumnjivo biti na turizam i usluge. Kubanci se zato nadaju da bi to donijelo i više posla za sve.  