Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 4n
Sutra: 5° 5° 4n
18. studenoga 2018.
Od Franca i Leeja do Tita

AVETI PROŠLOSTI Mnogi "heroji" s vremenom postaju nepoželjni. Treba li im uklanjati spomenike?

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 31. kolovoz 2018. u 7:16 2018-08-31T07:16:00+02:00

Uklanjanje spomenika povijesnim ličnostima poput Roberta E. Leeja i Francisca Franca iznimno je osjetljivo i izaziva burne i strastvene rasprave, pa čak i kada se uzme u obzir da se jedan borio za očuvanje robovlasništva, a drugi bio fašistički diktator

Dok nekadašnjem vođi Konfederacije za vrijeme američkog građanskog rata Robertu E. Leeju skidaju kipove diljem SAD-a, s ove strane Atlantika bivšem španjolskom diktatoru Franciscu Francu sele kosti.

Španjolska vlada pod vodstvom Pedra Sancheza ekshumirat će Francovo tijelo iz bazilike svetog Križa u Dolini palih (Valle de los Caídos) na neko manje vidljivo mjesto jer, kako je objasnio premijer, »Španjolska kao dio demokratske Europe ne može dozvoliti simbole koji izazivaju podjele« dodavši da bi »takva počast bilo nezamisliva, primjerice, u Njemačkoj«.

Nakon prošlotjedne odluke o izmjenama Zakona o povijesnom sjećanju, koje će omogućiti premještanje Francovih posmrtnih ostataka, istaknuto je kako u Dolini palih trenutačno »nedostaje dostajanstvo, mir i poštovanje prema žrtvama jer diktator ne smije biti na mjestu sa svojim žrtvama.«

Kontekst vremena i prostora 

I kod Leeja i kod Franca radi se o povijesnim ličnostima koje iz današnje perspektive predstavljaju uglavnom negativne dijelove nacionalnih povijesti tih zemalja te ih stoga, smatra se, ne treba glorificirati spomenicima, mauzolejima i slično.

Reuters

– I Franco u Španjolskoj i Lee u Americi su primjeri koji nas tjeraju da na povijest ne gledamo jednoznačno, ne možemo iste principe primjenjivati bez da stvari stavimo u kontekst vremena i prostora. Kada govorimo o Francu govorimo o fašističkom diktatoru koji je još 30 godina nakon Drugog svjetskog rata upravljao državom koja je bila dio tog novog svijeta. Španjolska jest na početku bila izolirana zbog Franca, ali se na kraju uključila u taj europski poredak. Problemi u Španjolskoj su veliki, društvo je podijeljeno od građanskog rata, te razlike su duboke i jako se osjete pogotovo u Kataloniji i Baskiji. Tamo gdje je Francov režim učinio najviše zla ćete osjetiti izrazito jako antifrankistički osjećaj, primjerice u Barceloni. Godinama su se te podjele i problemi gurali pod tepih na uštrb nekakvog jedinstva na krivim temeljima – objašnjava povjesničar Hrvoje Klasić.

Reuters

Prema njegovim riječima, premještanje Francovih kostiju moglo bi podjele i probleme u Španjolskoj dodatno naglasiti, ali dugoročno i raščistiti.

Kod spomenika Robertu Leeju u SAD-u treba uzeti u obzir da je veliki broj tih spomenika nastao desetljećima nakon građanskog rata, prvo u 20-im te potom u 60-im godinama 20. stoljeća što znači da su dizani kao političke poruke uperene prema zagovornicima rasne jednakosti i pokretima za građanska prava. Tu Klasić povlači paralelu s događanjima u Hrvatskoj tijekom 90-ih.

– Pozdrav »Za dom spremni« također se koristio kao politička poruka, oni koji su ga počeli koristiti 90-ih nisu spominjali da je to stari hrvatski pozdrav nego su se ponosili Antom Pavelićem i ustaškim pokretom – kaže Klasić.

Reuters

Zanimljivu ideju o odnosu prema »nepoželjnoj« povijesti ovih je dana prezentiralo poznato američko sveučilište Duke iz Sjeverne Karoline. Nakon užasnih scena nasilja s prošlogodišnjeg okupljanja bijelih rasista u Charlottesvilleu, izazvanih upravo micanjem konfederacijskih spomenika, statua Roberta Leeja skinuta je i iz kapele tog sveučilišta. Vodstvo te institucije dugo je razmišljalo koga ili što staviti na upražnjeno mjesto, a na kraju su odlučili staviti – ništa.

»Prazno mjesto može predstavljati rupu u srcu Sjedinjenih Američkih Država, a možda i u našim ljudskim srcima, rupu koja nastala iz grijeha rasizma i mržnje bilo koje vrste«, napisao je rektor sveučilišta u pismu studentima. Na mjestu spomenika bit će postavljena plaketa na kojoj će biti objašnjeno zbog čega je mjesto prazno.

Kompleksne ličnosti

Uklanjanje spomenika povijesnim ličnostima poput Leeja i Franca iznimno je osjetljivo i izaziva burne i strastvene rasprave, pa čak i kada se uzme u obzir da se jedan borio za očuvanje robovlasništva a da je drugi bio fašistički diktator. Stvari, međutim, postaju još nezgodnije kada u pitanju dođu osobe o kojima je prevladavajuće mišljenje uglavnom pozitivno.

– Velika Britanija može Winstonu Churchillu zahvaliti na puno stvari, ali mnogi u Imperiji, poput Indijaca ili Kenijaca, ne bi mu baš imali na čemu biti zahvalni. Nelson je bio veliki vojskovođa, ali je isto tako prevozio robove. Upravo zbog kompleksnosti takvih povijesnih ličnosti britanska autorica Afua Hirsch predlaže da se spomenici ne ruše, ali da se stave u kontekst odnosno da ih se iskoristi da se ispričaju obje strane, i pozitivne i negativne – kaže Klasić, dodajući kako gotovo nema povijesne osobe ili razdoblja koje će biti potpuno crno ili bijelo. S tim u vidu, spomenike povijesno ambivalentnih ličnosti ne bi nužno trebalo rušiti, ali bi njihovo postajanje trebalo iskoristiti za izvlačenje pouka iz prošlosti.

Samo nam još Pavelić i Luburić trebaju

Osim micanja Francisca Franca, iz Španjolske su stigle i najava o mogućem preseljenju posmrtnih ostataka niza nacista sahranjenih u toj zemlji pa bi se tako navodno tijela Ante Pavelića i Vjekoslava Maksa Luburića preselila u Hrvatsku.

– Kao prvo ne znam zašto se govori o eventualnom povratku u domovinu kada ovo nikada nije bila njihova domovina, Luburić je ovdje živio četiri godine, Pavelić je dvije trećine života proveo vani, a ni jedan ni drugi nisu ni rođeni u Hrvatskoj no to je u konačnici i nebitno. Kada već imamo u Hrvatskoj ulicu nazvanu po ustaškom doglavniku, da još imamo i na Mirogoju spomenik poglavniku? Samo bi nam još to trebalo. Znamo što se događa u Italiji u Predappiju gdje su Mussolinijeve kosti i gdje stotine fašista maršira ulicom njemu u čast, a s obzirom da u Hrvatskoj imamo još sto puta gori odnos prema ustaškom pokretu, bojim se da bi Pavelićev grob bio mjesto klanjanja. Uostalom, prije nekoliko godina je Pavelićeva kćer Višnja govorila da ona ne bi nikada dozvolila da se kosti njenog oca prebace u »tu Tuđmanovu Hrvatsku«. Smatram da Pavelić i Luburić zaslužuju da budu pokopani onako kako je pokopan i Adolf Eichmann«, kaže Klasnić. Inače, Eichmann je nakon pogubljenja kremiran i njegov je pepeo prosut po Sredozemnom moru upravo da njegov grob ne bi postao mjesto okupljanja i obožavanja radikalnih desničara.

– Naravno, moramo paziti i postići konsezus oko temeljnih pojmova dobra i zla i ne dizati spomenike Ratku Mladiću ili Anti Paveliću. Ostale, ponavljam, treba gledati u kontekstu vremena i prostora, bilo bi dobro da nas ti njihovi spomenici nečemu uče, a ne samo da budu mjesta gdje se stavljaju ruže – smatra Klasić.

Obračuni s povijesnim sjećanjima nisu rijetkost ni na ovim prostorima, dapače, to je mnogima omiljena disciplina.

Primjeri micanja imena osoba vezanih uz Narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu s trgova i ulica današnje Hrvatske su brojni, a najveći »uspjeh« domaće desnice je sigurno uklanjanje imena Josipa Broza Tita s trga u Zagrebu. Tu su i stalni, iako potpuno promašeni, pokušaji izjednačavanja komunstičkog i NDH režima i njihovih ostavština.

Preuzeti dobro, ne ponoviti zlo 

Neusporedivost kreće iz samih ideja tih dvaju režima, a nastavlja se i u praksi.

– Prošlost ne možemo ni izbrisati ni popraviti, možemo je samo interpretirati na određeni način i zaista prihvatiti da ona može biti učiteljica života. Stavimo Tita na stol i istresimo sve dobro i loše što se događalo u tom periodu; imamo razvijenu socijalnu, obrazovnu, stambenu, vanjsku politiku i iz toga bi se vjerojatno moglo puno toga iskoristiti i unaprijediti. S druge strane, imamo nedemokratičnost, rigidnost sustav, neslobode..., ajmo to ne ponoviti. Neka mi netko kaže što bismo mogli izvući iz NDH i na temelju toga graditi nešto pozitivno u 21. stoljeću.

Foto Darko Jelinek

Prije nekoliko godina došla mi je doktorantica iz Seula jer radi doktarat o jugoslavenskoj stambenoj politici. Nikako nije mogla shvatiti da su tvornice u Jugoslaviji gradile stanove za svoje radnike, a da s druge strane industrijskim divovima u njenoj zemlji poput Hyundaija ili Kije koji zarađuju milijarde i zapošljavaju desetine tisuća zaposlenih nikada tako nešto nije palo na pamet. Očito je nešto dobro rađeno, nešto što se moglo preuzeti i unaprijediti – zaključuje Klasić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka