Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 24° 1
Sutra: 24° 24° 1
27. lipnja 2019.
Ekološki aktivist, čija udruga "Eko Kvarner" obilježava 10 godina postojanja, o borbi za osnovne životne resurse

Intervju Vjeran Piršić: Ne smijemo postati zemlja iz filmova o Jamesu Bondu

Spin i PR agencije su rak-rana ovog društva jer u interesu razno- raznih lobija manipuliraju javnošću – Vjeran Piršić / Foto Vedran KARUZA
Spin i PR agencije su rak-rana ovog društva jer u interesu razno- raznih lobija manipuliraju javnošću – Vjeran Piršić / Foto Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 5. siječanj 2013. u 22:56 2013-01-05T22:56:00+01:00

Suludo je da Ministarstvo turizma smatra da su golf igrališta plus hotelski resorti jednako vrhunski turizam – što to zapravo znači, najbolje dočaravaju filmovi o agentu 007 kad u nekom od tih resorta na Bahamima ili Karibima lokalno stanovništvo miješa koktele ili gine u eksploziji, dok Bond ganja komade i sve preživi 

Vjeran Piršić rođen je u Rijeci 23. travnja 1963. godine gdje je živio sve do 1972. kad je s obitelji preselilo na Krk. Odrastao je u Njivicama, ali se već 1979. godine vratio u Rijeku gdje je završio srednju matematičku školu, a 1981. u Zagrebu je upisao studij matematike na PMF-u. Sredinom 80-ih sudjelovao je u aktivnostima ekološke udruge »Svarun« te je upoznao većinu današnjih aktivista civilnog društva. Pet godina kasnije počeo je raditi u struci kao informatičar. Međutim, paralelno sve češće boravi u Londonu gdje se, kako kaže, upoznao s moralnim obavezama svakog pojedinca u lokalnoj zajednici. S novim pogledom na život, 1998. godine vratio se na Krk gdje je osnovao turističku agenciju. Živio je mirnim životom dok idilu nije pokvario pokušaj realizacije »Družbe Adria«. Pobunio se protiv projekta i u prosincu 2002. godine osnovana je ekološka udruga Eko Kvarner. 

 Vaše udruge danas vjerojatno ne bi bilo da se nije pojavila ideja spajanja Jadranskog naftovoda s ruskim?
  – Uoči ljeta 2002. godine do Krka su stigli nagovještaji da bi Omišalj trebao postati izvozna luka za rusku naftu. S obzirom na to da sam tada već četiri godine radio u vlastitoj turističkoj agenciji, među nama, privatnim iznajmljivačima pojavila se zabrinutost. Naime, nije nam se svidjela pomisao da na punti Cresa vidimo kako u Riječki zaljev ulaze supertankeri koji ispuštaju balastne vode kontaminirane organizmima i mikroorganizmima iz dalekih stranih mora. Nakon turističke sezone, u jesen 2002. godine, počeli smo se ozbiljnije zanimati za projekt »Družba Adria« koji je tada bio pred potpisivanjem. Postajali smo sve zabrinutiji i zabrinutiji. Počeli smo se obrazovati. Umjesto o turizmu, privatni iznajmljivači u Njivicama pričali su o tankerima, nafti i balastnim vodama, a priključili su nam se brojni pomorci, inženjeri, liječnici, obični ljudi… Kada smo iz razgovora sa stručnjacima dobili potvrdu da nam doista prijeti velika opasnost, uhvatila nas je panika. Tamne naftne sjene su zaprijetile Kvarneru, što nas je ponukalo da počnemo razmišljati kako se ponašati: praviti se da ništa ne čujemo i ne vidimo i mirno čekati neizbježnu ekološku katastrofu, odseliti se na Novi Zeland ili se boriti. Odlučili smo se boriti. 

 Pružiti otpor postalo je pitanje časti?
  – Časti i dostojanstva, ali ponajprije odgovornosti prema našoj djeci, unucima i našem Kvarneru. Krepat, ma ne molat. 
 

Ruksak pun informacija

 Sam čin potpisivanja sporazuma »Družba Adria« može se protumačiti početkom vaše udruge?
  – Priča ide ovako. Urednik tadašnjeg Poslovnog tjednika akreditirao me je pa sam potpisivanje sporazuma »Družba Adria« pratio kao novinar. Pokazalo se to dobrom idejom, jer sam tada upoznao ljude koji su trebali voditi projekt. Dva dana kasnije prisustvovao sam u Omišlju i prezentaciji opreme koju je trebala koristiti »Družba Adria«. S ruksakom punim informacija, počeo sam pitanjima rešetati odgovorne ljude u Janafu za razvoj i ekologiju te tadašnje čelnike hrvatske Vlade. U razgovoru s njima, jedna stvar mi je postala posve jasna – oni ne misle prihvatiti svu kompleksnost problema koji donosi »Družba Adria«. Primjerice, na moje pitanje o štetnosti balastnih voda za Kvarnerski zaljev, ministar koji je potpisao sporazum, Ljubo Jurčić, mi je odgovorio da i on ima bakterije na džonovima svojih cipela kad dođe s drugog kontinenta, što sam ocijenio bizarnom usporedbom. Pitanja bez suvislih odgovora i paradiranje hrvatskih političara, a s druge strane pogled na Učku i Kvarnerski zaljev jednog lijepog prosinačkog dana dali su mi potvrdu da se isplati boriti, bez obzira na realna očekivanja tog ishoda. Tada sam postao ekološki aktivist. 

ZELENI PLAN PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE

Pred županijskim vijećnicima u travnju bi se trebao naći novi primorsko-goranski Prostorni plan koji bi trebao spriječiti sumnjive poslove, poput Horvatinčićeve investicije na Krku. Što Županija dobiva novim planiranjem prostora? 
  – Novi Prostorni plan ima veliku konceptualnu grešku; on se zasniva na rastu BDP od 3,4 posto u okruženju, a Hrvatska je imala pad od dva posto. Njemačka najavljuje još najmanje pet godina recesije i nema govora da u okruženju BDP naraste u predviđenim postocima. Također, u Prostornom planu se nije vodilo računa o klimatskim promjenama i krizi fosilnih goriva, pa ćemo tako u Županiji graditi ceste i vijadukte kao da živimo u centru New Yorka. S druge strane, plan ne predviđa izgradnju željeznica, dok Europa najavljuje veliki povratak željezničkom prometu. Umjesto da mjesta oko Rijeke povežemo brzom lakom željeznicom i otoke (pogotovo međusobno) s brzim katamaranima, razvijat ćemo cestovni promet. Novi Prostorni plan Primorsko-goranske županije je mutant koji ne može biti realiziran s obzirom na sve gospodarske trendove. 

  Stoga ste Županiji ponudili alternativnu viziju razvoja, takozvani Zeleni plan? 
  – On nije samo naša alternativa službenom Prostornom planu, već prvi korak Eko Kvarnera da se umjesto reaktivnim počne više baviti proaktivnim projektima. Zelenim planom 32 autora daje smjernice za alternativni koncept funkcioniranja i razvoja Županije u slučaju da svijet zadese dva vrlo izgledna scenarija – »degrowth« koji znači daljnji razvoj društva bez značajnijeg gospodarskog rasta, ali i bez većih gospodarskih i socioloških šokova, te »age of uncertainty« koji donosi doba neizvjesnosti, prvenstveno zbog klimatskih promjena i kraja ere fosilnih goriva, te već prisutnih globalnih gospodarskih problema. Zelenim planom zagovaramo revitalizaciju obradivih poljoprivrednih površina, stvaranje banaka sjemena autohtonih poljoprivrednih kultura, obnovljive izvore energije... On nam daje odgovor kako preživjeti u slučaju velike svjetske krize. S obzirom na to da se hrvatska Vlada ponaša poput Forresta Gumpa, iako nam sve više postaje jasno da se društvo, pa i civilizacija nalazi pred epohalnim izazovima, lokalna zajednica mora drukčije promišljati strategiju svog razvoja. A da se lokalna zajednica može ponašati drukčije od središnje politike, svjedoči podatak da je u Krku 2006. godine, suprotno nacionalnoj strategiji, počelo odvojeno prikupljanje otpada.

 Sudeći prema vašem iskustvu, ekološkim aktivistom se postaje samoproglašenjem. Prema tome, otkud vam legitimitet da namećete zajednici što je za njih prihvatljiv, odnosno neprihvatljiv ekološki projekt, poput »Družbe Adrije«?
  – Kao što profesor Žarko Puhovski kaže, mi smo u civilnom društvu sami sebe proglasili zaštitnicima prirode, pa je jasno da ne možemo imati ni legitimitet ni legalitet građana da se i u njihovo ime borimo za ekologiju. Stoga smo pronašli način kako dobiti potreban mandat kako bismo zastupali interese lokalne zajednice. Prvenstveno, potrebno je utvrditi opasnosti (kvalificirati i kvantificirati) koje neki gospodarski projekt donosi lokalnoj zajednici, a potom peticijom skupiti 51 posto potpisa građana kako bismo dobili njihov legitimitet zastupanja. U borbu protiv »Družbe Adria« krenuli smo tako što smo uočili osam opasnosti, a one su bile: havarija tankera, balastne vode, hidraulički udar smjesa inertnih plinova i lakohlapljivih ugljikovodika, loš utjecaj na turizam, opasnost od curenja cijevi u Gorskom kotaru i ugrožavanja izvorišta pitke vode, stari rezervoari na terminalu u Omišlju te dolazak kapitala sumnjivog porijekla i loših poslovnih običaja. Nakon toga pokrenuli smo potpisivanje peticije koju je, od tri tisuće stanovnika Omišlja, potpisalo njih 2.100. Pritom treba napomenuti kako naša aktivistička borba nije apriori protiv određenog projekta, pa tako ni »Družbe Adrije«, već ukazivanje na pogreške ne bi li ih izvršna vlast popravila. Naša teza je da građanski odgovorno ponašanje nije ono kada se pravimo blesavi, kada ništa ne vidimo i ne čujemo, već ukazivanje na propuste izvršne vlasti jer svaki projekt u gospodarstvu može biti prihvatljiv za okoliš. Jasno, ako vlast ne želi u izvjesnom roku popraviti, projekt treba zaustaviti. 
 

Mala seoska peticija

 »Družba Adria« vas je učinila javnom osobom i uništila idilu privatnog iznajmljivača iz Njivica?
  – Bez potpore medija, borba ekoloških aktivista, pa tako ni moja, ne bi bila jednako učinkovita. Već na samom početku rada Eko Kvarnera ocijenili smo da je povezivanje s hrvatskim novinarima, i to u svim vodećim redakcijama, od iznimne važnosti. Odlučilo smo da vijest o našoj, maloj seoskoj peticiji protiv »Družbe Adrije« (koja je odmah postala i nacionalna) mora biti objavljena u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije; da je trebalo, polili bismo se naftom i hodali s upaljačem ispred zgrade hrvatskog Sabora. Peticija je doista objavljena u Dnevniku. 

 U svom radu Eko Kvarner nesebično daje podršku i brojnim građanskim inicijativama u Hrvatskoj koje se bore protiv nasrtljivog spekulativnog kapitala? 
  – Sukob privatnog i javnog interesa hrvatska je konstanta. Primjerice, javan interes je zdravlje građana Kvarnera, a privatan da vlasnik Ine neadekvatnom, ali jeftinijom tehnologijom i nekvalitetnom sirovinom ugrožava njihovo zdravlje. Dakle, u interesu povećanja profita, neki od nas umiru i umirat će od raka. Ne želim reći da je maksimizacija profita ilegalna, ali u sukobu privatnog i javnog interesa država treba stati u zaštitu građana i okoliša. Švedska danas ima sud za zaštitu okoliša i Hrvatska bi se trebala ugledati na takve primjere umjesto da povećava troškove za liječenje oboljelih građana Rijeke ili Siska od malignih bolesti. Jednako tako, treba se suprotstaviti devastaciji okoliša koja poprima dramatične razmjere. Prema tome, država ne smije dopustiti da privatni investitor Tomo Horvatinčić kupi milijune četvornih metara poljoprivrednog zemljišta na Krku koje će potom novim županijskim Prostornim planom pretvoriti u građevinsko. Tim više jer je Kvarner već doživio dvije doista velike urbanističke devastacije – Malinsku na Krku i Novalju na Pagu. Država mora spriječiti svako takvo devastirajuće oplođivanje spekulativnog kapitala, što je, uz šverc drogom i oružjem, danas najunosniji posao. Međutim, sudeći prema županijskim prostornim planovima u izradi, vlast ne želi zaustaviti uništavanje osnovnih životnih resursa građana ove zemlje u korist povećanja kapitala sumnjivog podrijetla, pogotovo u Dalmaciji. Naime, kada zbrojimo kopno i otoke, dobijemo da Hrvatska ima oko šest tisuća kilometara dugu obalu, od čega je u proteklih 2.400 godina urbanizirano oko 750 kilometara, a novim županijskim prostornim planovima preko noći će dobit novih 600 kilometara. Suludo je da hrvatsko Ministarstvo turizma smatra da su golf igrališta plus hotelski resorti jednako vrhunski cjelogodišnji turizam. Posve suprotno, golf igrališta i hotelski resorti zajednici ne donose ništa; to su samo žicom ograđeni kompleksi u kojima će se bogatim gostima posluživati vino shiraz iz Južne Afrike, sir iz Francuske, maslinovo ulje iz Španjolske... Kakve koristi od svega toga ima lokalno stanovništvo!? Što zapravo znači resort, najbolje dočaravaju filmovi o Jamesu Bondu kad u scenama koje su snimane u nekom od tih istih resorta na Bahamima ili Karibima možemo vidjeti lokalno stanovništvo kao potplaćenu radnu snagu koja kosi travu, miješa koktele ili gine u eksploziji, dok James Bond ganja komade i sve preživi. Hrvatskoj ne treba segregacija i kolonizacija koju nameće Ministarstvo turizma po uzoru na već odavno prevladani i zastarjeli koncept razvoja turizma koji su se pokazali pogubnim za lokalnu zajednicu. Suština rada Eko Kvarnera upravo je u tome da bude alat u rukama običnih građana u njihovoj borbi za osnovne životne resurse koje im žele oteti »veliki igrači«. 
 

Odgovorni turizam

 Hoćete dakle reći da je hrvatska turistička strategija pogrešna?
  – Pravo je pitanje ima li uopće Hrvatska promišljenu turističku strategiju. Naime, rasprodati spekulativnom kapitalu naše najkvalitetnije preostale resurse ne može se nazivati nekakvom strategijom. Turističkom strategijom ne možemo nazvati ni prodaju zemljišta sumnjivom investitoru Tomi Horvatinčiću na kojem on planira sagraditi turistički objekt izoliran od lokalne zajednice s inozemnim proizvodima i radnom snagom ili će pak zemlju samo preprodati, što je izvjesnija opcija, tako da naša djeca ostanu bez svog osnovnog resursa, pogubna je politika. Tek kada u Hrvatskoj počnemo razvijati selektivne oblike turizma (kao što to predviđa master plan razvoja turizma PGŽ-a), prodavati branje maslina, šparoga ili grožđa izvan turističke sezone i naše autohtone proizvode, možemo govoriti da imamo kvalitetnu strategiju. Također, strategija znači osigurati lokalnom stanovništvu zemljište na kojem će uzgajati ekološke poljoprivredne proizvode, koje će prodavati nekom od hotela i omogućiti da struju dobivaju iz solarnih ćelija. Hrvatska nema ideju razvoja, ne zna kako protegnuti turističku sezonu da ona traje od branja šparoga do branja maslina. Eko Kvarner se zalaže za promišljanje turističkog razvoja u interesu običnog čovjeka, a ne u interesu sumnjivog kapitala, a to je danas svjetski hit koji se zove odgovorni i turizam. 

 Najava izgradnje Plomina C posvađala je i vladajuću koaliciju. Vjerujete li da će unatoč tome, ali i negodovanju dijela javnosti, termoelektrana dobiti svoj treći odjeljak? 
  – Plomin C je najveća glupost vladajućih struktura ove zemlje čije će posljedice osjećati brojni građani i Primorsko-goranske i Istarske županije. Naime, hrvatska politika je ciljano izabrala onu tehnologiju koje se rješavaju brojne zemlje zapadne Europe, i to zbog velike emisije štetnog ugljičnog dioksida. Hrvatska vlast doista je ozbiljna u svojoj namjeri da nam, pozivajući se na selektivne podatke koje javnosti plasiraju razne spin agencije podvali ugljen kao prihvatljiv energent. Spin i PR agencije su rak-rana ovog društva jer u interesu raznoraznih lobija manipuliraju javnošću nepotpunim, ponekad i krivim informacijama, koje upornim ponavljanjem postaju činjenice. Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić tijekom cijelog svog mandata također je baratao netočnim brojkama; po njemu je projekt »Družba Adria« donosio sto milijuna dolara dobiti godišnje, »jer mu je netko tako rekao«, a službena Janafova brojka je bila deset milijuna dolara. Mesić je stalno proturao i tezu da je spajanje naftovoda i američki geostrateški interes te da će ako mi ne odbijemo projekt otići u Trst, a prva je istina bila da Amerikanci uopće nisu bili zainteresirani za taj projekt te da on ni ne može biti realiziran u Trstu. Isti je problem danas s Plominom C ili LNG terminalom i tragedija je ove zemlje da se samo nejako civilno društvo usuđuje suprotstavljati interesnim lobijima. U Hrvatskoj, recimo, imamo praksu da vlasnik velike kompanije kao što je Dioki, dakle Robert Ježić, financira dvije predsjedničke kampanje. To nam govori o demokratskom deficitu i društvenoj patologiji i nije stoga čudno da je hrvatska politika odbila da se o izgradnji Plomina C raspiše referendum, što je Eko Kvarner više puta tražio. Švicarci na referendum izlaze za puno benignije projekte. Međutim, ako prave informacije o Plominu C ipak dospiju do javnosti, nadam se da će pobijediti demokracija i zdrav razum. 
 

Odstrijeljena Mirela Holy

 Upravo suprotstavljanje moćnim lobijima koštalo je Mirelu Holy mjesta ministrice zaštite okoliša i prirode?
  – Priča o Mireli Holy je duga. U suštini, međutim, priča se svodi na to da je Mirela Holy odstrijeljena uz pomoć spin i PR agencija jer je pokušala omogućiti građanima da vide drvo, a ne šumu. Zakone koje je predlagala Holy, dakle Zakon o zaštiti okoliša, Zakon o otpadu i Zakon o zaštiti prirode, načinili bi tektonski poremećaj među domaćim interesnim lobijima. U Hrvatskoj ne postoji politička volja da se suprotstavimo lobijima pa je razumljivo da je Mirelu Holy trebalo zamijeniti klasičnim staljinističkim birokratom Mihaelom Zmajlovićem. 

 Ekološki aktivizam nije bezopasan – optuženi ste da besmislicama onemogućavate realizaciju jednog od najvažnijih energetskih projekata u Hrvatskoj – izgradnju Terminala za ukapljeni plin na Krku?
  – LNG je najbolji primjer nekvalitetnog promišljanja jednoga gospodarskog pogona. Prava poanta tog projekta jest na koji će se način i s kojim tehnologijama realizirati, jer on može biti dobrobit, ali i prokletstvo za Kvarner. Prokletstvo, ako se napravi tako da će se ubacivati 70 tona varikine godišnje kako bi se spriječilo da se usisne ventile postrojenja ne hvataju alge i školjke i pothladi more. Dobrobit, ako se umjesto s temperaturom mora ukapljeni plin grije s otpadnom toplinom plinske termoelektrane koja bi se, kao daleko ekološki prihvatljiviji projekt, napravio umjesto danas najvećih zagađivača – TE Urinj na mazut i TE Plomin na ugljen. Jer, plin je daleko najprihvatljivije fosilno gorivo i trebamo ga sve dok ne napravimo tranziciju društva, to jest ne počnemo u potpunosti koristiti obnovljive izvore energije. Uglavnom, treba koristiti strateške procjene utjecaja na okoliš i metodologije izrade ukupne ekološke bilance.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka