Poznati riječki zlatar Gjon Antoni i Morčić, najpoznatiji suvenir našeg kraja, nerazdvojni su već desetljećima, a početkom sljedećeg mjeseca će prezentirati Rijeku u Vječnom gradu. U Rimu će u talijanskom parlamentu šjor Antoni predstaviti svoju dvojezičnu knjigu, na hrvatskom i talijanskom jeziku, bogato opremljenu fotografijama i crtežima – »Tajanstveni Morčići«. Riječ je o dijelu u kojem zlatar daje i neke nove informacije o povijesnom nakitu grada Rijeke. Knjiga je rezultat marljivoga rada, dugogodišnjega istraživanja povijesnog razvoja – od prvog pojavljivanja u knjigama do današnjih dana. Ilustrirani su razni primjeri nakita, od starih broševa, ogrlica i narukvica te krune optočene Morčićima, koja je danas u vlasništvu Riječke nadbiskupije, do alata potrebnih za izradu na tradicionalni način, kalupima za lijevanje, emajlima. Raznim starim fotografijama nakita, alata i majstora zlatara koji su ih izrađivali, ovaj zaljubljenik u Morčića ističe specifičnost umjetnosti izrade, govori o starom načinu izrade koje sve više istiskuju moderne metode.

– Godinama već objašnjavam kako je Morčić jako bitan, nešto posebno. Nitko se u cijeloj Europskoj uniji ne može pohvaliti da ima takav nakit kao što ga Rijeka ima – ponosno ističe autor knjige koja je itekako »dugometražna produkcija«.

Porođajne muke

Predgovor knjizi je napisao riječki nadbiskup Ivan Devčić. Gjon Antoni, znani umjetnik staroga zlatarskog zanata je trudom i velikom ljubavlju pritom i na ovaj način doprinio očuvanju tradicijske tehnike izrade ovog nakita.

– Ne zaboravimo da je Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Taj nakit i sve ono što se pomoću Morčića može objasniti. Ono što sam ja, jedan od zlatara, godinama govorio, sada je postalo stvarnost. Mi riječki zlatari kao i ljudi iz riječkog kulturnog kruga došli smo do zaključka što je Morčić, a sada trebamo ići dalje. Do skorašnje, spomenute 2020. godine ovaj naš proslavljeni nakit trebamo prezentirati na najbolji mogući način, u dahu iznosi razne dojmove o ovoj dragoj mu temi.

Antoni je bio uporan, trudio se oko knjige, ona je napokon poslije itekakvih »porođajnih muka« velikom marljivošću i uz mnogo njegove ljubavi i truda sada konačno ugledala svijetlo dana i o njoj će se čuti nadaleko.

– Bilo je jako teško sve to ostvariti, ovdje je riječ i o izradi nakita, ali i o načinu nošenja Morčića, te o životu ljudi u Rijeci i o njihovom mentalitetu kroz razna povijesna razdoblja. Knjiga na neki način objedinjuje razne situacije grada Rijeke. Djelo ima sedamdesetak stranica, no pritom nema puno teksta, ali zato ima fotografija. Želio sam da tekstovi budu čim kraći i jednostavniji, kako bi ih bilo što lakše shvatiti. Naravno, povezani su, a uz to se kroz njih i uz fotografije može razumjeti i vidjeti ono najbitnije.

Kulturna metropola

Nema dvojbe da je uz puno vremena trebalo jako mnogo entuzijazma i strpljenja.

– Za ostvarenje ovog nauma mi je trebalo otprilike dvadesetak godina. U biti, za sakupljanje cijelog materijala bilo je potrebno ne dvadeset, nego više od pedeset godina. Riječ je o prikupljanju raznih alata i svega drugoga povezanog uz Morčiće. Vraćao sam se 55 godina u prošlost, skupljao svu moguću građu. Nadam se samo da ovo nije posljednja monografija na tu temu. Sada bi trebalo pripremiti još jednu, obimniju, opširniju knjigu i to ne samo o Morčićima nego i o ostalome nakitu koji je izrađivan u Rijeci, a bilo je jako puno toga. Zadovoljno mogu istaknuti da je Rijeka već u ona davna vremena bila metropola europske kulture.

Sama naslovnica knjige djeluje živahno, efektno, a istovremeno i umjetnički. U ostvarenju sudjelovalo je nekoliko pomagača.

– Ima jako puno ljudi koji su mi pomogli u realizaciji ove monografije, spominjem sada primjerice fratra u crkvi kod kapucina u Rijeci Željka Mesaroša. On je prema mom nacrtu realizirao ono što nazivamo »pergamano« za prvu stranicu. Riječ je o slavonskom zlatnom vezu s kojim se, što je zanimljivo, bave svi u njegovoj obitelji.

Dobar glas…

Po onoj da se dobar glas čuje daleko, knjiga o originalnom nakitu se pročula nadaleko, preko hrvatskih ljudi u Rimu organizirano je skorašnje predstavljanje 2. prosinca u talijanskom Parlamentu. Riječ je o dugogodišnjem hrvatskom novinaru u Rimu Silviju Tomaševiću, čovjeku čijeg oca Đuru oni stariji naši sugrađani pamte kao dugogodišnjeg zapaženog novinara Radio Rijeke.

– Za predstavljanje ove knjige u talijanskom parlamentu se moram zahvaliti izdavaču, a to je gospodin Silvije Tomašević. On je sve to organizirao. Uostalom, kako je Rijeka skorašnja metropola europske kulture, ona automatski pripada cijeloj Europi. Inače, naša veza nije toliko duga, upoznali smo se prije nekih godinu i pol dana i od tada smo radili na ovom projektu. Jasno, on ima sluha za ovakve stvari i kao novinar i kao čovjek koji je u biti cijeli život angažiran i na kulturnim temama. Shvatio je odmah kako je ova tema vrlo interesantna.

Predstavljanjem u Rimu sama Rijeka prima lijepo priznanje, samim time i autor ove knjige o Morčiću.

– Naravno da mi je veliko zadovoljstvo što će ova naša monografija biti predstavljena u Rimu. Kada govorim o Morčiću, to je uvijek u množini pošto se moram zahvaliti svima onima koji su pridonijeli da se ovaj projekt realizira. Sve ovo je za mene jedna velika satisfakcija, u biti priznanje za moj cijeloživotni rad.

Život piše romane

Po onoj kako »život piše romane«, Gjon Antonija je put u Rijeku doveo davno iz Skoplja.

– Rođen sam u Skoplju 1947. odakle je porijeklom moja obitelj, a u Rijeku sam došao 1955. godine. U Skoplju je u centru grada moj djed imao obiteljsku kuću. Naravno, imali su i svoju zlatarnu u kojoj su radili moj otac, stric i djed. One poslijeratne godine su bile vrlo teške za zlatarstvo, a moj otac i majka su se odlučili za Rijeku. Tu su se nastanili i nastavili sa svojom djelatnošću, uz što vezujem i izradu Morčića. U to doba moj otac je upoznao Francesca Simčića, poznatog riječkog zltara, koji je prvo imao radnju u samom centru a onda na Sušaku. Otac je kasnije upoznao i Raula Rolandija i to je bio početak učenja izrade Morčića, koje je išlo svojim putem.

Gjon Antoni je u te davne dane samo nastavio ići tim zlatarskim putem spominjući poznato ime Igora Emilija, arhitekta, antifašistu od najmlađih dana, čovjeka koji je kao gimnazijalac bio suradnik NOP–a te zatočen u fašističkim zatvorima.

– Ja sam učio kod svog oca na Sušaku do 1968. godine. Poznati riječki inženjer Igor Emili mi je tada predložio da otvorim zlatarsku radnju u Starom gradu. On je brinuo o uređenju i revitalizaciji Starog grada. Radnju sam otvorio u zgradi Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Užarskoj ulici. Radio sam tamo sve do 1999., a mogao sam i dalje, no Ministarstvo za kulturu je htjelo prodati tu zgradu.

Iskrena ljubav

Grad na Kvarneru i čovjek koji je u njega stigao pred više od šest desetljeća vezani su čvrstim nitima.

– Svakako da je u mene iskrena ljubav prema Rijeci. Još se uvijek sjećam one Rijeke iz »šezdesetih«. Bila je jedan divan grad bez obzira o kojem je broju stanovnika riječ i o načinu života koji kojim se živjelo u ovom našem kraju. Ima puno toga čega se sjećam i toga što znam o Rijeci iz davnih dana. Tko zna možda dođe jedan dan da sve to »stavim na papir«.