Rijeka je napredovala kada je bila u sastavu onih država koje su bile otvorene prema dobrima, kapitalu i ljudima. U proteklih dvadesetak godina neovisnosti, Hrvatska je propustila brojne šanse. Ipak, Rijeka je uspjela donekle sačuvati poziciju koju je nekoć stekla i njezin povratak na stare staze slave nije nemoguć
Već sam spomen na Josipa Broza Tita i danas izaziva dvojake, posve suprotne reakcije – za jedne on je masovni ubojica i zločinac, za druge nikad prežaljeni jugoslavenski državnik i komunistički vođa. Paradoksalno, ime koje je 40 godina ujedinjavalo milijune ljudi, postalo je sjeme njihova razdora. Prema svemu sudeći, tako će i ostati. Nedostatak objektivnog pogleda unatrag, dakle na epohu koju je snažno obilježio »kult ličnosti« Josipa Broza Tita, upotpunjuje knjiga »Rijeka i regija u Titovo doba 1945. – 1990.« Naime, objavljena u nakladi riječkog društva Josip Broz Tito, monografija iz pera četrnaest uvaženih povjesničara i sveučilišnih profesora analizira razvoj nekadašnje Zajednice općina Rijeka tijekom 45 godina. Premda se monografija zasniva na neumoljivoj statistici, a sami autori naglašavaju da im nije bila želja nekritički veličati samoupravni socijalizam, Tito u njezinom naslovu bio je dovoljan razlog da se u široj javnosti pokrene lavina starih polemika. Dakako, još jedan sraz drukčijih pogleda na bivšu državu, njezino gospodarstvo i pokojnog maršala ne umanjuje vrijednost monografije koja svojim ilustracijama, tabličnim prikazima, a napose samim autorima ima sva obilježja udžbenika iz povijesti koja, neuobičajeno brzo, tone u zaborav. – Danas se puno toga želi zaboraviti pa tako neki negiraju činjenicu da je za vrijeme bivše države Rijeka doživjela svoj industrijski, komunalni, sportski i turistički razvoj. Ne treba bježati od prošlosti; treba objektivno sagledati što se u Rijeci zbivalo u tih 45 godina, smatra Neven Šantić, danas direktor televizijske postaje Kanal Ri i uvodničar knjige »Rijeka i regija u Titovo doba«.
Glavni zamašnjak razvoja
Premda je ideju o pisanju monografije potaknulo riječko društvo Josip Broz Tito, svi oni koji se susretnu s ovom knjigom primijetit će da se, dodaje Neven Šantić, o Titu zapravo govori vrlo malo. Samo zadnje poglavlje posvećeno je jugoslavenskom vođi i govori o njegovim posjetima Rijeci. Zdenko Pleše u tom poglavlju navodi da je Tito od 1946. do 1979. godine na ovom području boravio 150 puta, a građani su ga uvijek dočekivali masovno i euforično. – Naslov »Rijeka i regija u Titovo doba« zapravo je samo orijentir. Monografijom su autori pokušali što objektivnije valorizirati razvoj grada u tom, za njega vrlo važnom povijesnom trenutku. Nakon ekspanzije u vrijeme Austro-Ugarske, Rijeka je svoj »revival« doživjela upravo u Jugoslaviji. Pri tome treba naglasiti da je o drugom uzletu Rijeke malo toga napisano i možemo reći da je ova monografija prva znanstveno-publicistička kockica za slaganje mozaika o Rijeci. Vjerujem da će knjiga poslužiti kao inspiracija za daljnja istraživanja u pogledu razvoja grada, kazuje nam Šantić. A nadahnuće se može potražiti već u podacima iz uvoda – 1981. godine Rijeka je imala 193 tisuće stanovnika, od kojih je 92.500, dakle gotovo polovina, bilo zaposleno. Bruto-društveni proizvod po stanovniku je 1983. iznosio 5.500 dolara, dok je on na razini Hrvatske bio za dvije tisuće dolara manji. Neven Šantić ističe da je Rijeka bila glavni zamašnjak razvoja čitave regije. Ujedno, važna točka tadašnjeg razvoja Hrvatske i cijele Jugoslavije. Također, inspiraciju je moguće pronaći i u poglavlju Gospodarski razvoj u kojem Nada Karaman Aksentijević podsjeća da je Rijeku trebalo izgraditi iz pepela. Naime, u Drugom svjetskom ratu je uništeno 70 posto kapaciteta brodograđevne industrije, 80 posto pogona za proizvodnju torpeda, sravnjena je Tvornica duhana… No, za devastiranu industriju Kvarnerskog primorja, Istre i Gorskog kotara brzo su osigurana sredstva: grade se ili obnavljaju rudnici, brodogradilišta, luke, tvornice… Također, počinje razvoj turizma, a najveći prosperitet u regiji doživljavaju Rijeka i Pula.
Povratak na stare staze
Nada Karaman Aksentijević navodi da industrija već nakon 1950. zauzima vodeće mjesto u strukturi lokalnog gospodarstva. Gledajući iz današnje sumorne svakodnevice, nestvarnom se čini statistika koja kazuje da je u Zajednici općina Rijeka nezaposlenost bila 4,8 posto, na razini Hrvatske 7,6 posto, a u Jugoslaviji čak 16 posto. Statistika najbolje govori o ovdašnjem prosperitetu, koji je bio daleko iznad prosjeka bivše države, i teško je osporiti činjenicu da je za jugoslavenske političke strukture Zajednica općina Rijeka bila od posebne važnosti.
– Sve nam to nameće zaključak da je Rijeka napredovala kada je bila u sastavu onih država koje su bile otvorene prema dobrima, kapitalu i ljudima. Kada je postajala njihova cirkulacija. S druge strane, kada se zatvarala, kao u vrijeme Italije ili Kraljevine Jugoslavije, grad je stagnirao i životario. U proteklih dvadesetak godina neovisnosti, Hrvatska je propustila brojne šanse. Posebno tijekom devedesetih, kada se Hrvatska posve zatvorila, a umjesto obnove i restrukturiranja dogodila se ona privatizacija. Ipak, Rijeka je uspjela donekle sačuvati poziciju koju je nekoć stekla i njezin povratak na stare staze slave nije nemoguć. Naravno, vodeći računa o novim mogućnostima, recimo da se okrene novim tehnologijama. Za Rijeku je dragocjen primjer Trst, grad oko kojeg niču istraživački centri. Kako je dobro primijećeno, ulazak Hrvatske u Europsku Uniju nova je velika prilika za Rijeku. Ali ne smijemo ponoviti greške iz prošlosti i ponovno biti bez sluha – Hrvatska se treba otvoriti prema Europi, jednako tako i prema svim post-jugoslavenskim državama, smatra Neven Šantić.
Počeci i razvoj turizma zauzimaju posebno važno mjesto u monografiji. Branko Blažević napominje da je turizam odigrao posebno važnu ulogu u razvoju ovoga kraja, posebice kvarnerskih otoka i Istre. Blažević u knjizi navodi da je ključna godina za razvoj turizma bila 1966. Naime, tada je donesen Društveni plan razvoja privrede za period od 1966. do 1970. godine prema kojem je turizam uvršten u prioritetne privredne djelatnosti. Razvoj turizma je potican brojnim mjerama: poreznim olakšicama, kreditima s niskim kamatama za investicijska ulaganja… Turizam brzo pridonosi rastu standarda stanovništva. Branko Blažević piše da turizam donosi renesansu kvarnerskim otocima; otoci dobivaju brže i suvremenije veze, asfaltirana su gotovo sva mjesta, Krk 1970. godine dobiva Zračnu luku, drastično je smanjenja stopa iseljavanja… No, može li turizam i danas donijeti preokret u gospodarstvu. – Turizam ne može biti vodeća gospodarska djelatnost jedne države, ako, naravno, nije riječ o Maldivima ili Sejšelima. Svakako, turizam je dobrodošla popratna djelatnost koja će pospješiti standard jednom dijelu stanovništva, smatra Neven Šantić.
Radničko samoupravljanje
Važan segment razvoja društveno-političkog sustava socijalističke Jugoslavije koji se tako duboko usjekao u Rijeku, bilo je uvođenje i kasnija evolucija radničkog samoupravljanja koji je trebao zamijeniti sovjetski tip centralnog socijalizma. Branimir Strenja, glavni urednik monografije, prisjeća se da je samoupravni sustav zaposlenima omogućavao prava kojih se svi danas rado sjećamo; bio je to društveni model koji je u svijetu prepoznat i cijenjen. Neven Šantić pak podsjeća da je među 215 jugoslavenskih poduzeća koja su određena za ogledne primjere u eksperimentalnoj fazi osnivanja radničkih savjeta, bilo i šest riječkih: Rafinerija nafte, Tvornica papira, Torpedo, 3. maj, Auto-tramvajsko poduzeće i Voplin. Radnički savjeti u početku su bila savjetodavna tijela, da bi potom počeli preuzimati potpune upravljačke nadležnosti, što se može usporediti s današnjom ulogom nadzornih odbora. Sve u svemu, iz današnjeg perspektive nameće se dilema tko je bolje znao upravljati – radnički savjeti ili nadzorni odbori!? – Primjeri skandinavskih zemalja, pa čak i Njemačke, govore da Hrvatska nije trebala posve odbaciti model socijalističkog samoupravljanja. Naime, brojne kapitalističke zemlje razvile su uspješne socijalne mehanizme koji su kod nas već postojali pa je šteta da smo propustili baštiniti neke segmente samoupravljanja. Očito u želji da se posve raskrsti s bivšim sustavom, Hrvatska je odbacila sve njegove karakteristike, među kojima je bilo i nekih dobrih. Jedan dio starog sustava neosporno je mogao funkcionirati i u novim okolnostima, kao u Sloveniji, ali umjesto prilagodbe, modernizacije i restrukturiranja jednog sustava dogodila se nesretna pretvorba i privatizacija, odnosno predatorska tranzicija. Nije stoga čudno da je danas Hrvatska na sto čuda kako će dosegnuti standarde koji su ovdje postavljeni pred dvadesetak i više godina, smatra Neven Šantić.
Kako bilo, postavljen je sustav koji se nastavio kotrljati gotovo deset godina nakon 4. svibnja 1980. godine, što je razlog da se naslovom knjige i osamdesete guraju u kontekst Titovog doba. Međutim, pojašnjava Neven Šantić, već početkom osamdesetih, što se može zaključiti i iz ove monografije, sistem zapada u krizu. – Najveći problem socijalizma bilo je kako stvoriti dovoljno novca koji će gurati toliki sustav. Problem je postao posebno velik nakon Titove smrti, kada više nije bilo kreditne garancije njegovim imenom. Također, u sustavu upravljanja javljaju se šumovi. Paralelno s problemima unutar države, dolazi i do novih geopolitičkih odnosa u regiji, ali i svijetu pa Jugoslavija polako gubi svoju nekadašnju ulogu tampon zone. Neminovno nastaju velike pukotine u jednom, zapravo ne pretjerano racionalnom sistemu. Stoga, proučavanje socijalizma, njegovih mana i vrlina, vrijedno je truda. Žalosno da mlade generacije u svom obrazovanju imaju golemu rupu i misle da prije devedesete ovdje nije bilo ništa, zaključuje Neven Šantić.
Važno poglavlje u monografiji je brodogradnja o kojoj piše Nada Šišul, umirovljena profesorica Ekonomskog fakulteta u Rijeci. Za današnju brodograđevnu industriju podaci su poražavajući. Naime, podsjeća Nada Šišul, od 1977. do 1986. godine brodogradnja je u Zajednici općina Rijeka činila između 17 i 21 posto društvenog proizvoda. Referentna lista 3. maja je impresivna – od 1956. do 1990. proizvedeno je 220 brodova. Najviše se gradilo 1958. i 1966. kada se godišnje isporučivalo 11 brodova. Dakle, gotovo mjesečno jedan.
