Nakon dugotrajnog kruženja oko Budimpešte vozila su se parkirala ispred ulaza na tribine. Do kontakta nije moglo doći jer toliku snagu mađarske policije teško bi probili i ruski separatisti na istoku Ukrajine
RIJEKA Kada 2,5 milijuna stanovnika jednog od najvećih gradova u Europe, prema službenim podacima Budimpešta se nalazi na sedmom mjestu megalopolisa Starog kontinenta, u potpunosti stane u svojim dnevnim aktivnostima i cjelokupnu prometno-medijsku pažnju usmjeri prema grupaciji nogometnih navijača i da im apsolutni prioritet, onda je riječ o prvorazrednom događaju koji nadilazi samo mađarske okvire. Neupućeni bi promatrač, kad bi ugledao kolonu dugo oko dva kilometra, praćenu s dvjestotinjak oklopljenih specijalnih policajaca potrpanih u kombije, pa njih tridesetak na motociklima, s bezbroj »rotacija« i »trčećih« policijskih svjetala, pomislio samo jedno – u Budimpeštu je stigao netko od moćne trojke gospodara svijeta: Angela Merkel, Vladimir Putin ili Barack Obama. Ili svo troje. Ali ne, riječ je bila o osamstotinjak navijača »Rijeke« predvođenih Armadom koji su se na put dug petstotinjak kilometara zaputili kako bi bodrili omiljeni klub na uzvratnom susretu pretkola Europske lige protiv legendarnog »Ferencvaroša«.
Ultraške prijetnje
Dio priče o ekstremnoj, najvišoj razini pripravnosti mađarske specijalne policije duguje se prijetećim najavama ultraške skupine mađarskih navijača, onih na valu skinhead ideologije, ili kako je iz domovine stigao glas: »Korado Vujnović je na Radio Rijeci rekao da skinski patroliraju Budimpeštom, velike glave im vire iz kabrioleta u potrazi za navijačima »Rijeke««, a dio svakako i brojnosti, organiziranosti i nevjerojatnoj odanosti Armade i ostalih navijača »Rijeke« svom klubu. Spremnih na svakojaku žrtvu kako bi predmet njihova obožavanja dobio dodatnu podršku u sportskom nadmetanju, na novom putu u neku od skupina Europske lige.
Najranije je startao autobus s navijačima iz Krka, u 5,15 sati. Najduži put prešao je autobus što je umjesto preko Zagreba putovao put Ljubljane, Maribora i Ptuja. Prosječna vožnja automobilom do ulaska u Budimpeštu trajala je oko pet sati. Dolazak do stadiona – još toliko. Najbrži navijači su se u Rijeku vratili oko šest sati u jutro, autobusi nekoliko sati kasnije. Zbog više sile, izazvane uglavnom naglašenijim korištenjem navijačima najdražeg pića, dio njih naprosto nije mogao izdržati višesatnu vožnju u koloni. A kako »sila Boga ne moli«, jedino je rješenje bio – zaustavna traka. Na užas mađarskih motoriziranih policajaca. Ipak, bilu su uviđavni, pričekali rješenje »sile«, a nakon toga navodili automobile do priključenja koloni.
Dvadesetak kilometara prije Budimpešte, na zadnjoj benzinskoj postaji iz smjera juga, mađarskog »mora« Balatona, sve što je stiglo iz Rijeke preusmjereno je na – odmorište. Sedam autobusa, od kojih dva »na kat«, dvadesetak kombija i pedesetak automobila mađarski su specijalci formirali u impresivnu kolonu. No, iz sigurnosnog razloga do Nep Stadiona, nije se putovalo najkraćim putem, kroz centar preko Eržebetinog mosta i nedaleko sređenije Vaci ulice, već zaobilaznicom tako da se nakupilo još sedamdeset, osamdeset kilometara. Blokirani su bili svi ulazi na zaobilaznicu, najveći dio vremena riječka se kolona kretala potpuno sama autocestom. Uz zabezeknute poglede ostalih sudionika u prometu.
Bez incidenta
Dio »razvlačenja« priče o dolasku do stadiona bio je i iz taktičkih razloga, kako bi se Armadi dozvolilo čim manje boravka u Budimpešti, kako bi se praktično obavilo operaciju »iz busa na tribine«. Upravo tako: nakon dugotrajnog kruženja, jer kolona se kretala s brzinom što nije prelazila pedesetak kilometara na sat, sva se vozila parkiralo direktno ispred ulaza na tribine. Utakmica najvišeg rizika je tako na neki način pacifizirana, do kontakta nije moglo doći jer toliku angažiranu snagu mađarske policije teško bi probili i ruski separatisti na istoku Ukrajine. Kamo li navijači čije je jedino oružje bezgranična vjera u svoj klub, u svoju »Rijeku«.
Na tribinama, bez i najmanjeg izgreda. Unatoč umoru uigrano i bučno navijanje. Ipak, pred sam kraj poluvremena, nastao je i na riječkoj strani stadiona – tajac. »Rijeka« je vodila s dva gola prednosti, revoltirani, ne pretjerano brojni navijači »Ferencvaroša« okrenuli su leđa svom klubu i krenuli napuštati stadion. Na minutu je i Armada zastala, da bi potom krenula u pobjedonosnu pjesmu koja se nije zaustavljala čak ni za vrijeme poluvremena.
Povratak u domovinu. Opet formiranje kolone, opet okolo na okolo. Ukupno se napravilo 150 kilometar viška što je skoro dostatno da bi se došlo do hrvatske granice. Veselje na benzinskim postajama nedaleko Varaždina, čestitke zaposlenika. »Rijeka« je očito, pa svakako i zbog Armadine iskrenosti, odanosti i spremnosti na žrtvu postala omiljeni nogometni klub širom Hrvatske
