U riječki MUP se prijavljivao velik broj dragovoljaca koji su htjeli braniti domovinu, posebice nakon »krvavog Uskrsa« na Plitvicama. Već u lipnju 1991. u potpunosti je ustrojena buduća brigada, a formalni je datum osnutka 2. srpnja 1991.
Prije dvadeset godina, jednog od prvih dana srpnja, točnije 2. srpnja 1991. dok je još bjesnio »desetodnevni rat« u Sloveniji, službeni je dan formiranja 111. brigade, kada je jedan vod krčkog bataljuna 111. brigade Zbora narodne garde RH Rijeka zauzeo položaje na osiguranju aerodroma na Krku.
Realno, brigada je bila formirana i ranije, kao jedna od rijetkih u Hrvatskoj koja je bila ustrojena i kadrovski popunjena kroz MUP znatno prije dobivanja zapovijedi o formiranju.
Prvim zapovjednikom 111. brigade imenovan je Sergio Rabar, do 1990. načelnik artiljerijskog stožera 13. korpusa JNA u vojarni Katarina, koji je iz JNA otišao u ljeto 1990. te se krajem te godine zaposlio u MUP-u. Rabar, brigadni general u mirovini, zapravo je jedini general s prostora dviju županija, Istarske i Primorsko-goranske, koje su tijekom Domovinskog rata ukupno dale sedam brigada i oko sto pedeset časnika.
U Domovinskom ratu u bojnim su djelovanjima svoje živote položila na oltar domovine pedeset tri bojovnika a ranjena su dvjesto osamdeset dva pripadnika 111. brigade. Poginuli, kronološki prema datumu pogibije: Nebojša Đikić, Kristian Ladavac, Zlatko Filić, Bruno Prpić, Marinko Breulj, Marino Cvetković, Zorko Dabo, Nikola Pribanić, Boris Mršić, Milan Nedić, Zvonko Zubović, Robert Švob, Marijan Karlović, Vladimir Mikuličić, Nikola Salopek, Emil Miftarević, Siniša Superina, Darinko Hlaić, Nikola Albaneže, Samir Salihović, Robert Albaneže, Sead Murić, Zlatko Kamenarić, Atif Saleš, Željko Bilen, Damir Nimac, Miroslav Turkalj, Anton Kelvin, Dalibor Čebuhar, Nedjeljko Senić, Denis Mataija, Mladen Hrestak, Ante Jurić, Stjepan Matić, Ivan Polić, Zvonko Knežević, Mato Bukovčan, Dinko Prelog, Milorad Lazarević, Josip Matejaš, Vlado Leček, Elvis Brmalj, Velimir Kreček, Mario Buljan, Josip Guberac, Petar Drakula, Miloš Dujmović, Božidar Miškulin, Darko Modrić, Zoran Turčić, Velimir Gašparac, Ivo Kusturin, Leon Hungsberg.
U riječki MUP se prijavljivao velik broj dragovoljaca koji su htjeli braniti domovinu, naročito nakon »krvavog Uskrsa« na Plitvicama. Već u lipnju 1991. u potpunosti je ustrojena buduća brigada. Motorizirana prva bojna brojila je tada sedamsto trideset ljudi sa samostalnom četom.
Tu je bila i druga bojna (bataljun), s tri čete, zatim satnija veze, samostalna protutenkovska satnija i vod inženjeraca – ukupno 1.390 ljudi samo u Rijeci. U Lošinju su bile dvije policijske čete, oko sto šezdeset ljudi. U Opatiji također dvije čete, s 256 ljudi organiziranih u obrani. U Delnicama je bila policijska četa i dva voda s 253 čovjeka. Na Krku su bile dvije čete i dva samostalna voda, a u Senju policijska četa sa 137 ljudi te u Rabu, Crikvenici i Čabru po jedna policijska četa.
Formiranjem brigade ove snage iz policijskog prelaze u vojni ustroj, u 111. brigadu Zbora narodne garde.
Radi se o prvoj riječkoj brigadi koja je otišla u rat, u napad, 111 kilometara daleko od doma. Moralo se pritom paziti na dvije stvari: istovremeno u Lici krenuti u napad i blokirati JNA u Rijeci. Zato je jedna rezervna bojna od šesto-sedamsto ljudi bila u Rijeci u pripremi, pa je i stanje zapovijedanja u brigadi bilo specifično.
Ukupno u brigadi svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu ostvarila su 12.462 branitelja, najvećim dijelom iz grada Rijeke i Primorsko-goranske županije te su osposobljena 9.834 ročna vojnika.
Tijekom Domovinskog rata svoje živote za obranu, čast i budućnost Domovine položila su pedeset tri pripadnika 111. pješačke brigade. Njima i njihovim obiteljima dugujemo vječnu zahvalnost na uzvišenoj žrtvi svog života.
Rabar: Nepravde i za vrijeme i nakon rata
I u ratu i poslije njega, pripadnici 111. brigade suočavali su se s nepravdama, kaže prvi ratni zapovjednik, danas umirovljeni brigadni general Sergio Rabar, odgovarajući na pitanje kako komentira činjenicu da za vrijeme rata, unatoč golemom odazivu stanovnika Istre i Primorja u rat, iz tih krajeva nije bilo niti jednog generala.
– I ja sam čin generala dobio tek kasnije. Netko je valjda vidio i shvatio koliki je bio naš doprinos obrani i oslobođenju Hrvatske u Domovinskom ratu pa je to na koncu ipak bilo vrednovano na taj način. Stvar je u tome što je u to doba u krugovima vojske i politike vladalo mišljenje da su generali mogli biti samo ljudi izvan ovog našeg područja.
Bio je prisutan stav da mi Istrijani, Primorci, Boduli nismo stvoreni za rat, nismo za vođenje vojske i da nismo za to sposobni. S druge strane, postojali su neki pripadnici hrvatskog naroda koji su valjda samo za to stvoreni i rođeni i jedino su oni mogli i morali voditi vojsku. Mi smo, međutim, u ratu dokazali da smo itekako sposobni i možemo, i to mnogo bolje od tih koji su mislili da su bogom dani, kaže Rabar.
111. brigada ZNG-a imala je ukupno sedam zapovjednika: Sergio Rabar bio je zapovjednik od osnutka pa do 21. studenoga 1991. kada brigadu preuzima pukovnik Frano Primorac i vodi je više od godinu dana. Sljedeći zapovjednik tijekom 1993. je brigadir Svetko Šare, a po njegovu odlasku u Stožernu zapovjednu školu, nasljeđuje ga bojnik Nikola Škunca. Šare je zapovjednik opet od kolovoza 1994. do konca rata. Nakon njega zapovjednik je bojnik Denis Deković, zatim bojnik Josip Mrše, a zadnji je zapovjednik brigade (koja nosi naziv 638. pješačke brigade) bojnik Ivan Antić.
Danas ga, ističe, bole nove nepravde prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima. U prvom redu to je zanemarivanje najvećih vrijednosti i postignuća proizašlih iz Domovinskog rata, te guranje u prvi plan ratnih zločina i počinitelja zločina, zbog čega se, kaže, u javnosti, posebice kod mladih koji se rata ne sjećaju, stvara potpuno pogrešna slika tog vremena i događaja u ratu.
– Pripadnici naše brigade uvijek su i svugdje, na svim bojištima dočekivani riječima – to je prava vojska. Tako je i danas, kada dođemo u Liku, u Zadar, Osijek, bilo gdje, uvijek nas dočekuju s poštovanjem, i to ne samo u većinski hrvatskim naseljima, nego i tamo gdje su većinski stanovnici bili Srbi.
Mi smo čitav svoj pobjednički ratni put prešli bez i jedne jedine mrlje na obrazu, jer smo bili organizirani, dobro ustrojeni, a nadasve jer smo od prvog dana na ratištu poštivali ratno pravo i Ženevsku konvenciju. Oni koji nisu, neka odgovaraju za ono što su učinili, ali ne smijemo dopustiti da ta slika Domovinskog rata prevlada.
Uvijek ističem da nitko iz 111. brigade nije u rat išao zato što je mrzio nekog drugog, nego smo svi otišli zato što smo voljeli svoj narod, svoj kraj i svoju zemlju. Mi smo svoj posao tada napravili, a pitanje je jesu li ga obavili i svi ostali. U prvom redu mislim na političare i gospodarstvenike. Te, devedeset i prve godine bili smo ponosni, politika nas je nazivala herojima, a kad je rat završio za nas više nije bilo posla i radnih mjesta. Dočekala nas je neimaština i socijala, ističe Rabar.
Ratna imena postrojbi i znakovlje
Bojne, satnije, vodovi, desetine u ratno vrijeme nadjenuli su sebi razna imena, te stoga i vrlo šaroliko znakovlje. Pripadnici »riječkih zmajeva«, odnosno 111. brigade bili su: Spideri, Klokani, Škorpioni, Baraduke, Kandže, Strijele, Balegari, Duje baštoni, Igle, Bikovi, Kopci, Grdobine, Fantomi, Turbo limači, Buldozi, Bumbari, Latari, Gepardi, Vatrene stihije, Kefari, Glineni golubovi, Veprovi, Atomski mravi, Botaničari, Sjekire, Gromovi, Luckyjeve ljepotice, Pakleni čistači, Jokeri, Matafuni, Zaboravljeni, Gonzovi, Flying stars, Vatreni bojovnici, Trovači, Kornjače, Sokolovi, Piromani, Otrovi, Kojoti, Udarači i ostali.
