Zdravica za »ča« – Slavica Mrkić Modrić, Robert Pilepić, Denis Žužić, Aleksandar Valenčić, Neno Pavinčić, Voljen Grbac i Dean Pustijanac
Cilj pjesme »Zakantajmo čakavci« jest postati svojevrsna himna i poveznica svih čakavaca diljem Hrvatske i svijeta te simbol očuvanja čakavskog narječja i jedinstva čakavaca
ZAGORE Neka si čuju kad čakavci kantaju i da Bog da se nikad ne zatrla domaća beseda – zdravica je kojom su jučer u prekrasnom ambijentu stare, autohtone primorske konobe, na granici Istarske i Primorsko-goranske županije, u mjestu Zagore pored Brseča, Neno Pavinčić i Voljen Grbac zaključili druženje u povodu premijernog predstavljanja pjesme »Zakantajmo čakavci«. Konoba Vlade Vretenara i njegove supruge Ines bila je idealna kulisa za predstavljanje pjesme-projekta, svojevrsne himne svih čakavaca, čiji tekst i glazbu potpisuje Robert Pilepić, dok je za aranžman bio zadužen Aleksandar Valenčić.
Glazbenom projektu koji je ujedinio Istru i Primorje, a u kojem kao glavni solisti nastupaju Voljen Grbac i Neno Pavinčić, pridružila se i za ovu priliku posebno formirana klapa koju čine predstavnici čakavaca s obje strane Učke: novinarka Novog lista Slavica Mrkić Modrić, gradonačelnik Kastva Ivica Lukanović, direktori turističkih zajednica Svetvinčenta i Tar-Vabrige Dean Pustijanac i Denis Žužić, skladatelj Aleksandar Valenčić, te tajanstvena čakavska »eminencija« Stara Bjonda Pepina, a vokalima su svoj obol skladbi dale i Antonela Malis te Vivien Galletta.
Zbog poslovnih obaveza, jučerašnjem druženju nisu nazočili Ivica Lukanović i Antonela Malis, ali je zato podršku skladbi dala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pismom podrške u kojem je istaknula da je uvijek na svojim putovanjima i životu izvan Hrvatske u sebi nosila zvuk jezika uz kojeg je odrasla, kojeg voli i koji u njoj budi drage uspomene.
Očuvanje i jedinstvo
Pavinčić se na početku druženja zahvalio ponaosob svim akterima priče naglasivši da je cilj pjesme »Zakantajmo čakavci« postati svojevrsna himna i poveznica svih čakavaca diljem Hrvatske i svijeta te simbol očuvanja čakavskog narječja i jedinstva čakavaca.
Domaća rakija za dobrodošlicu te pršut, istarske kobasice i nezaobilazna čaša vina bili su odličan gastronomski doživljaj u ambijentu koji ima i svojevrsnu muzejsku vrijednost jer konoba Vlade Vretenara i supruge mu Ines broji nekoliko tisuća brižno čuvanih i uredno složenih starinskih predmeta od kojih neki broje i par stoljeća.
– Drago mi je da je i predsjednica prepoznala vrijednost ove skladbe. Pišem i na književnom jeziku, no na čakavici se najbolje izražavam, bilo da se radi o duhovitoj ili pak ljubavnoj tematici. Danas se čakavska riječ premalo čuje i u našim domaćim medijima te zato smatram da svi zajedno moramo činiti da se taj trend okrene, pa da naše »ča« čim je moguće jače zvoni na sve strane, ističe Pilepić.
Dešpet
Jedan od najboljih hrvatskih aranžera Aleksandar Valenčić kazao je da pjesmom »Zakantajmo čakavci« želio istaknuti ljubav i ponos dragom »ča« u vrijeme kad sve više dominiraju »uvozne« riječi, umjetnost i kultura.
– Rado sam se odazvao projektu, posebno zato jer ovakva jedna pjesma ne postoji. Ne treba odbacivati novo i tuđe, ali isto tako valja znati što je izvorno naše, to isto njegovati, prenositi na mlađe generacije i ne se toga sramiti ili omalovažavati. Samo kad volimo i poštujemo svoje, možemo cijeniti i tuđe, naglasio je Valenčić.
Projektu se rado odazvala i novinarka novog lista, Slavica Mrkić Modrić.
– Va projektu »Zakantajmo čakavci« videla san jedan vrlo zanimljiv način na ki bi to naše prelipo, ma premalo rabljeno i propagirano »ča« moglo doć med ča više ljudi. Kako bi, ako bude srići, konačno moglo opret i ona trdo zaprta vrata od nacionalne nan televizije, pa uza sav rešpekt spram ostalih hrvackih regij i njihovoga glazbenoga i jezičnoga izričaja, konačno širen auditoriju pukazat kako i mi imamo se ono ča i drugi, onput bi nas valjda tako trebalo i tretirat. Niš mi ne išćemo ča već drugi nisu dobili. Uza se to, moran priznat, da me ni zaobišal ni dešpet aš ako mučiš i pušćaš da te gaze, zgazit će te, ma ako digneš glas, onako pristojno kako se to pu nas dela, onput nisi nikoga uvredil, ma si sen rekal da si tu, da postojiš i da ti j’ dosti bit pozabljen. Kako je zajik identifikacijski kod sakoga čovika, tako se prama njemu rabi i ponašat. Ako njegujemo svoj zajik, njegujemo i se ono ča su nan naši stari pušćali va nasljeđe, a dajemo i temelj onimi ki dohajaju pokla nas. Zato povedat »po domaću«, »pos svoju« ne bi trebala bit sramot kako to ćute neki, leh suprotno – trebala bi bit normalna pojava, aš jedino ti materinji zajik vavek i z prve govori i ki si, i ča si, i čigov si, i kakov si, istaknula je Mrkić Modrić.
Na koncu se putem pisma svima obratila i Stara Bjonda Pepina: »Ponosna san ča san glasno zakantala na voljenome čakavskemu i to uz kumpaniju z kun će se naše »ča« čut sve do belega sveta, a i šire. Znate kako su stari judi užali reć da kad je selo složno je dosta i samo jedna divojka pa se baš tako i sastala složna kumpanija ka je hitila van jednu ali vrednu Čakavsku himnu«.
